Urednik kulture Đuro Jelačić otkriva:

Tajni sastojak špageta Bolonjez iz Kuma

Nekoliko sati prije no što će mladi Michael Corleone suprotno željama njegova oca Vita koji je za njega umjesto obiteljskog posla planirao političku karijeru, otići na sastanak sa Virgilom "Turčinom" Sollozzom i njegovim zaštitnikom načelnikom njujorške policije McCluskeyjem, te na toaletu pokupiti ranije pripremljen pištolj s kojim će obojici prosuti glavu po bijelom stolnjaku Louisovog restorana na Coney Islandu, Clemenza mu objasni najvažniju stvar za svakog Talijana - kako se radi umak za špagete Bolonjez!

 
"Možda ćeš nekad morati kuhati za 20 ljudi...", kaže mu taj najstariji prijatelj njegova oca, besprijekoran ubojica i čovjek koji će ga kasnije, osim pripravljanju špageta, podučiti i tome kako da izvrši planirano ubojstvo, a zatim nastavi s receptom : "započneš s malo ulja, onda zapečeš malo češnjaka, dodaš malo umaka od rajčice, paziš da se ne zalijepi za tavu i, naravno, ubaciš meso".
 
U to ga Sonny, vidno iznerviran, prekine i kaže mu da ne zamara Michaela s tim glupostima jer nemaju baš previše vremena. (Ta nestrpljivost će dobrog Sonnya, poznavaoci filma će znati o čemu govorim, kasnije doći glave...)
 
Michael se potom odmiče od štednjaka i nestaje iz kadra, ali uporni Peter Clemenza mu ipak uspijeva dobaciti i ključni sastojak.
 
"Tajna je u vinu!", kaže mu još uvijek sav u kuhanju, a onda se okrene prema Sonyju da ga, onako usput, obavijesti o tome da je riješio pitanje njihova bivšeg suradnika Paulija i da njega, eto, više nećemo viđati.
 
---
 
Elem, skoro pa 45 godina nakon što su Mario Puzo i Francis Ford Coppola taj recept obznanili cijelom svijetu, iskoristio sam ga kako bih zaveo jednu mladu damu koju sam već nekoliko puta pokušavao pozvati na spoj, ali ona je svaki put na to odgovorila negativno. Doduše, kada sam je pozvao na špagete bolonjez - pristala je bez razmišljanja!
 
"Obožavam špagete!", podviknula je,"Donijeti ću parmezan".
 
Do sada sam je zvao u kino, na piće, u Studio smijeha i jednom čak na more, ali ništa od toga je nije ni približno toliko odobrovoljilo kao poziv na ovu tjesteninu s umakom od paradajza i faširanim mesom...
 
Istog dana, međutim, već oko 19h, po završetku njezine smjene u jednoj turističkoj agenciji, sjedili smo kod mene u stanu na podu, smijali se, slušali stare ploče "Mody Bluesa" i, u abnormalnim količinama ispijali jeftino makedonsko vino iz tetrapaka.
 
Ona mi je pričala o tome kako je oduvijek voljela putovati, zamišljala je sebe u raznim svjetskim metropolama, te da se zato i zaposlila u turističkoj agenciji, a sada, evo, po cijele dane sjedi za kompjuterom, šalje i prima E-mailove.
 
Zagreb nije napustila - kako sama kaže - otkad je prije tri godine počela raditi...
 
Nisam ulazio u to zašto je mislila da će putovati svijetom ako se zaposli na takvom mjestu, niti sam joj rekao da su zapravo turisti ti koji putuju, a ne agenti u turističkim agencijama, već sam je samo pitao da li želi da joj i ja nešto priznam. Pri tome sam, bezbeli, mislio na to da ne znam kuhati - tu malu prepreku našoj ukusnoj večeri - ali ona je samo slegnula ramenima, rekla da joj je svejedno te da samo čeka ranije joj obećane špagete...
 
Nakon toga, ja sam bio taj koji je slegnuo ramenima, te se bespogovorno uputio u kuhinju gdje sam se prihvatitio posla o kojemu zapravo, ništa ne znam.
 
 
"Ulje, češnjak, paradajz...", pokušavao sam se iznad šporeta prisjetiti Clemenzinog recepta, ali hiroviti Sony mi se stalno pojavljivao u mislima i prekidao ga...
 
Uspio sam se ipak sjetiti većine i nakon što se sve to jako dobro ispržilo, dodao sam još i malo parmezana, te uz ispriku da ja nisam gladan, jer nisam bio siguran kako mi je uspjelo, samo njoj servirao prve špagete koje sam u životu napravio. 
 
"Dobar tek!", rekao sam stavljajući ih pred nju, a ona je, čim je uzela prvi zalogaj, rekla kako su to najgore špagete koje je ikada probala te je sav konzumirani sadržaj iz svojih usta isti tren vratila ponovno u tanjur.
 
"Nejestive su!", pljunula je još jedanput po mojim kulinarskim sposobnostima,"Fuj!"
 
Pomislio sam kako ovu djevojku, slično kao onog Clemenzinog "klijenta" Paulija, više neću viđati, pa sam posegnuo za još malo onog makedonskog vina koje sam, kako bih se riješio napetosti, potegnuo direktno iz tetrapaka. A, isto tako sam i njoj, ko pravi džentlmen, malo dotočio...
 
Nakon toga, ali i još par dodatnih čašica, ona je zaboravila na moje nesnalaženje u kuhinji i, nota bene, zainteresirala se za ono u spavaćoj sobi.
 
Bio je Peter Clemenza u pravu - shvatio sam tada, ali i nekoliko godina kasnije kada sam oženio tu atraktivnu djevojku i jednom za uvijek prepustio joj kuhaču - tajna je stvarno u vinu!

Slični članci: