Saloon je ponovno otvorio svoja vrata. Tim povodom postavili smo 3 pitanja vlasniku tog kultnog kluba

Nema ni mjesec dana kako se Zagrebom prolomila vijest da je Saloon ponovno otvorio svoja vrata. Informacije o tom događaju kretale su se od onoga da je Maro samo malo odškrinuo vrata kako bi proluftao ili, štajaznam, ostavio kišobran koji mu više nije trebao, pa sve do toga da je Suki ponovno na parkingu i da se na Tuškancu, kućni broj 1, već na veliko tulumari.

Nedugo nakon toga, vlasnik Saloona Maro Srezović, na njihovoj veoma popularnoj Facebook stranici, a na kojoj učestalo objavljuju fotografije iz nekih za Saloon, ali i zagrebački noćni život mnogo boljih vremena, najavio je skori povratak u osamdesete godine. Vjerni pratitelji te stranice, a ima ih više desetaka tisuća, odmah su započeli s lajkovima, sherovima i upitima koji su svi išli u istom optimističnom smjeru - onom o ponovnom otvaranju kluba.
 
Ona dakle, reakcija koju je u gradu izazvala vijest o ponovnom otvaranju vrata Saloona, prenijela se nakon te Facebook objave i na društvene mreže, ali i dalje nitko nije imao pojma o tome što se tamo gore, u onom predivnom tuškanačnom zelenilu i miru, zapravo događa...
 
---
 
Elem, kako bi saznali nešto više o tome, jer kada je Saloon u pitanju nikome se ne može vjerovati na riječ, dogovorili smo intervju s jedinim čovjekom kompetentnim da o tome govori - vlasnikom! A, on nas je dobro raspoložen dočekao u nažalost i dalje ruiniranim, ali još uvijek tako šarmantnim i sjećanjima ispunjenim prostorijama tog legendarnog kluba u kojemu je najviše zagrebačkih generacija dočekalo jutro, zaljubilo se, plesalo na Magazinove hitove, Alku Vuicu, 'Afriku' Dine Dvornika te slavilo Božiće i Nove Godine.

1. Dobro, Maro, što se događa u Saloonu? Jeli istina da je nedavno bio održan prvi party nakon zatvaranja ili si samo ostavljao kišobran u klubu, a netko izmislio cijelu tu priču u koju smo svi vrlo rado povjerovali?

 
Nakon što smo po pravomoćnoj presudi vraćeni u posjed Saloona trebalo je utvrditi visinu nastale štete, a za što smo angažirali sudskog vještaka - procjenitelja. Taj proces je trajao par mjeseci i tek nakon toga krenuli smo sa čišćenjem i uređivanjem prostora koji je bio neprepoznatljiv. Kada smo to obavili 1.10.2016 imali smo prvi event 'TOČNO U PODNE ISPRED SALOONA - ZA DOBRA STARA VREMENA' i postavljanje spomen ploče toj legendarnoj pjesmi nastaloj upravo na našem šanku. To je bio prvi dnevni event, a prvi večernji bio je multimedijalni performans umjetnice Mirte Pejić...
 
Nakon toga došao sam na ideju da osposobim jedan od šankova u klubu za privatne partye i evente kako se Saloon ne bi zaboravio, ali i da opet živne priča s Tuškanca.
 
Bio je to velik posao. Trebalo je sve očistiti od šute i uništenih stvari. Riješiti se prašine, oprati podove i 20 puta sklepati šank. Zakucati stare fotografije sa zabava u Saloonu koje su nam njihovi autori poklonili, postaviti rasvjetu i zvučnike koje nam je posudio dobar prijatelj. Bilo je tu itekako puno posla kako bi sve to ponovno profunkcioniralo za druženje s dragim ljudima koji vole Saloon...
I, tako je prošli tjedan - evo vam jedna mala ekskluziva za Wall.hr - u Saloonu održan prvi veliki party nakon onog ilegalnog zatvaranja. U organizaciji popularne Facebook grupe "80e u Zagrebu", napravili smo veliki tulum pod parolom: Povratak u osamdesete - zlatne godine Saloona!
 
Bilo je fantastično!
 
2. Hoće li takvih partija u budućnosti biti još te koji su ti daljni planovi sa Saloonom?

Sigurno će u budućnosti biti jos partya u Saloonu. Vratili smo se! Oni će, međutim, biti isključivo u privatnim aranžmanima, tj. u organizaciji onih koji Saloon unajme za neka događanja poput rođendana, proslave momačke večeri, team builldinga firmi itd...

3. Stare fotografije iz Saloona koje su ponovno okacene na zidove, koje krase tvoje stranice na Facebooku i koje ću ti ja ukrasti te objaviti uz ovaj intervju, pravi su svjedok jednog vremena koje je svima bilo drago i kojega se uvijek rado sjete. Upravo iz tog razloga je i nedavno najavljena monografija o Saloonu izazvala opće oduševljenje među njegovim nekadašnjim posjetiteljima. Radi li se na njoj, možemo li očekivati njen skori izlazak ili sponzori nisu baš, poput posjetitelja i budućih kupaca iste, pokazali interes?
 
Na monografiji se radi punom parom, ali nažalost kasnimo jer nam je urednik Damir Jirasek završio u bolnici. Tu smo izgubili nešto više od tri mjeseca... Velik je to i obiman posao. Između 10.000 fotografija treba izabrati one naj, naj, najbolje i da se, pri tome, nitko ne izostavi ili naljuti. Treba ih sortirati po desetljećima i popratiti ih prikladnim tekstovima i pričama gostiju, kumova, zaposlenika i pjevača.
 
To će svakako biti jedan fenomenalnan povijesni presjek zabrebačkog noćnog života i veoma je žalosno da Ured za kulturu Grada Zagreba odbija financijski podržati takav značajan projekt.
 
No, ima i onih koji su to prepoznali kao izvrstan i značajan projekt te nam pomažu, ali opet ima i nekih bivših suradnika koji su nas odbili...
 
Mi ćemo se ipak, bez obzira na sve, potruditi da što prije izdamo monografiju i da to - baš poput samog Saloona - bude jedna dobra i uspješna priča sa sretnim krajem.

Nakon što smo završili razgovor o sadašnjosti i budućnosti Saloona, napravili smo krug po svim tim prostorijama i plesnim podijima da vidimo kako sve to sada izgleda, a onda se nametnula i tema koju smo nastojali izbjeći jer, osim što je bolna, više je puta ispričana te je svima poznata - ona o nedavnoj prošlosti Saloona. Onoj ružnoj, kada su neki primitivci provalili u njega, ilegalno ga zauzeli, te uništili sve što se uništiti dalo. Praveći, naime, taj krug po Saloonu nismo mogli ne prisjetiti se svih onih krugova koje smo tu radili dok je on bio na vrhuncu svoje slave i dok se od gužve jedva prolazilo, a što bi svakako bila dodatna čar svega toga jer bi uvijek sreo nekog poznatog, malo se zadržao razgovarajući s njim ili, eto, očešao se od nekoga nepoznatog, ali atraktivnog. (Ta sjećanja nam, evo, ipak nisu uspjeli uništiti poput zidova i instalacija...)

Maro je po tko zna koji put ispričao cijelu tu priču i otvorio srce, ali ono što osim njegove iskrenosti zbilja fascinira je pozitivan stav prema životu i budućnosti kluba. Iz cijele te situacije koja je za njega i njegova oca bila vjerojatno najgora moguća, izašao je, čini se, mnogo jači. Osobno ga ranije nismo poznavali, ali ukoliko je netko zalazio u Saloon kao što smo to mi činili, bilo je nemoguće ne primijetiti ga. Uvijek je bio okružen mnoštvom prijatelja, iznimno zgodnim djevojkama i poznavao je sve celebrityje koji su dolazili u Saloon od braće Petrović pa sve do Severine.
 
Zbog svega toga, jasno, prezirali smo ga! Barem mi kojima je bio uspjeh i ući u Saloon, a kamoli imati tamo svoj stol oko kojega se naguravaju neke od najljepših zagrebačkih djevojaka...

Sasvim krivo držali smo ga za tipičnog predstavnika 'zlatne mladeži' koji na račun određenih roditeljskih postignuća živi nekim flambojantnim životnim stilom. Nešto dakle, što smo navikli viđati po drugim zagrebačkim klubovima, ali Saloon se - kako smo tek danas shvatili - i po tome razlikovao od ostalih. Ovaj čovjek s kojim smo se našli, sušta je suprotnost svim tim lažnim predodžbama koje smo o njemu tada imali, a zapravo samo sramotnim izlikama kojima smo pokušavali opravdati vlastiti neuspjeh.

Vrlo je pristojan, elokventan, informiran, pozitivnih životnih stavova i bez imalo zloće, ljubomore ili neke druge negativne ljudske osobine koja bi u neku ruku bila čak i razumljiva nakon te velike nepravde koja mu je nanesena. A, upravo taj njegov pozitivan stav i orijentiranost prema budućnosti, ali i sve ovo što je za Saloon do sada učinio - pobjeda na sudu, dovođenje kluba u red i novi početak partyja - najveća je garancija za ponovni uspjeh Saloona.
 
Uspjeh Saloona je, uzgred kazano, i uspjeh onog finog, kulturnog i građanski odgojenog Zagreba koji se voli dobro provoditi.
 
 

Slični članci: