More je za papke!

Piše Dopisnik iz centra: August u Zagrebu

Dopisnik iz centra

Kako bi se shvatila uloga 'Dopisnika iz centra', vrlo je važno za znati da to nije oduvijek i zauvijek jedan te isti čovjek. Svako vrijeme, naime, nosi nekog svog 'Dopisnika'. Prvi je bio nepoznati autor duhovitih stihova o klijenteli u kavani Medulić koji je u "Kalendaru zagrebečkom" 1845.g. objavio rugalicu anonimnog autora koji kritizira običaje, modne ludosti, književnike Gajeva kruga i poročni život kakav se vodio u kavanama, a nakon njega bilo ih je još mnogo. Jedna je bila čak i 'Dopisnica'. Njezin spomenik i danas, s kišobranom u ruci, ponosno stoji na sred Tkalče...

Trenutni vršitelj dužnosti 'Dopisnika' svoje priče objavljuje na Wall.hr-u od 2014. godine, a prije toga to je činio na portalu Jutarnjeg lista, sprejem po gradskim fasadama, nožićem na školskoj klupi i markerom po vratima javnih toaleta.

Prvi kolovoz je. Rano ujutro. Počelo je brojanje automobila koji ulaze u Hrvatsku i onih koji izlaze. Andrija Jarak je na naplatnim kućicama u Lučkom. Čini se zabrinut, a i u glasu mu se osjeti lagana nervoza jer mora raditi.

"Gužve i duga čekanja!", govori nekoliko trenutaka prije no što lopticu ponovno prebacuje Kopljaru u studio - "Saša!"

Ovaj isto ne zna što bi od nervoze, pa traži Bagu da osposobi onaj veliki ekran za grafikone, ali Bago ko Bago - na godišnjem!

Otišao je u Zadar, dobacuje netko ljutito iz režije, ali umjesto da gleda zalazak sunca za koji je Alfred Hitchkock u svibnju 1964. godine, promatrajući ga s prozora sobe 204 tadašnjeg hotela Zagreb zapisao da je nešto najljepše na svijetu, Bago je - isto kao i ja - još uvijek u Zagrebu.

Vidio sam ga neku večer na Strossmayerovom šetalištu. Pio je malu Bavariju i pričao frendu kako je oduvijek htio postati konobar i da je u novinarstvo upao sasvim slučajno.

"Još uvijek maštam o tome..", čuo sam kako Bago govori,"da nekome donesem njegovu narudžbu!"

A ostao je u Zagrebu i Branko Lustig. Naš oskarovac. Vidio sam ga neki dan na barskom stolcu u izlogu Charlija. Nehajno se dopisivao s Russellom Croweom s kojim je odnedavno ponovno u dobrim odnosima.

"Poslat ću mu Kukijevu sliku...", govorio je konobarima i kameru s mobitela usmjerio je k svome psu. Nakon toga, otišao je u šetnju Zrinjevcem. A, na Zrinjevcu sam, nema ni dva dana, sreo i Ćiru Blaževića.

Lagano je šetao držeći suprugu Zdenku pod rukom.

"Pa, otkud Vi ovdje?", pitao sam ga, "Zar niste već na moru?"

"More je za papke!", podviknuo je ko ono jednom davno na Prosinečkog i laganim korakom nastavio prema Princess slastičarnici u Gajevoj gdje će nekoliko trenutaka kasnije slasno pojesti onu koricu sa suprugine kremšnite.

I, zbilja - shvatio sam tada - čovjek je u pravu!

Nema bolje stvari nego kad možeš mirne duše proći pokraj svih slobodnih parkirališnih mjesta na Zelenom valu jer znaš da ćeš komotno parkirati i na vrhu Gajevu. Ne moraš raditi krugove ni oko Bulldoga da pronađeš slobodnu stolicu, moći ćeš, bez ikakvih problema, zasjesti odmah kraj Dikana ako ti ne smeta snažan vonj koji dopire iz njegovih usta od svega onoga što unatoč svojoj odmakloj dobi i dalje priča. Na Langovom trgu može se natočiti benzin bez da čekaš da netko prethodno plati svoj račun, ljubazno odbije onu čoksu na kasi koju mu djelatnik mora ponuditi te malo razgleda naslovne stranice raznih tiskovina. Na Tiskovim kioscima također nema gužve. Odmah će vam dodati vaše cigarete bez da prethodno nekoj našoj starijoj sugrađanki moraju zapakirati paket, provesti uplatu svih računa od '92. ili, štajaznam, izdati uputnicu za specijalistu.

Atmosfera u gradu mnogo je opuštenija pa dolazi i do nekih prijateljstava i romansi do kojih inače tijekom užurbane gradske godine nikada ne bi došlo, a najvjerojatnije - jer ih je spojila ta neka situacija u kojoj su oboje negdje ostali - neće potrajati ni dana nakon Velike Gospe. Eventualno će si kimnuti negdje na potezu od Bogovićeve, preko Cvjetnog, pa sve tamo do Preradovićeve i Tesline kada se slučajno sretnu. Na svakom koraku, nadalje, su turisti iz raznih dijelova svijeta, u Tkalči se više čuju engleski i korejski jezik nego narodnjaci iz 'Bosanca', a onaj smiješni turistički autobus na kat koji se tijekom godine prazan vozi oko gradskih znamenitosti, zasigurno ste ga vidjeli i pitali se čemu to, napokon je pun...

Isto, bezbeli, vrijedi i za one električne old timere koji preko godine nepokretno stoje na Zrinjevcu, a sada se ne stignu ni napuniti od silnih vožnji do gornjeg grada i nazad.

Moj novo zauzeti stav potvrdio se nešto kasnije kada sam na Jarunu, dok sam se lagano udvarao jednoj mladoj djevojci na piću i lagao joj kako ću je odvesti na more, pozdravio Darka Rundeka koji se tuda rolao. On mi na pozdrav uopće nije uzvratio već je samo odmjerio predmetnu djevojku, a ja sam ostao visiti s rukom u zraku ko neki vaterpolo igrač koji vječno odgađa udarac.

Ipak, bilo mi je drago vidjeti da je i on ostao u Zagrebu, a mogao je i u Pariz da je htio.

On je, uzgred kazano, već sedmi ili osmi čovjek kojeg sam u posljednjih tjedan dana vidio da je umjesto na moru, ostao evo u Zagrebu. I, što mu fali? Isto mu je lijepo kao i meni; broji ljude, rola se, pozdravlja s neznancima, ne pozdravlja znance, a vjerojatno isto kao i ja, Dopisnik iz centra, osjeća snažan prijezir prema svima onima koji se sada umjesto u znoju, kupaju negdje u moru.

Moguće čak da je, baš poput mene, i malo prošvikao od ove vrućine pa pomislio da je bolje u Zagrebu nego na moru.

U glavi mi, međutim, još uvijek odzvanjaju riječi ohrabrenja izrečene od strane Ćire Blaževića, ali otkako sam na središnjem dnevniku vidio da je i on u jednom od onih sretnih automobila o čijem odlasku na more nervozno izvještava Andrija Jarak, nekako su izgubile na vjerodostojnosti...


Slični članci: