Urednik kulture Đuro Jelačić o filmovima koje voli:

Kratki i nepotpuni pregled filmova koje volim

Volim filmove s tematikom otmice aviona. Pri tome taj film uopće ne mora biti dobar, dovoljno je da je mjesto radnje avion, da imamo nekog zlikovca, ili još bolje cijelu bandu, a po mogućnosti iz istočne Europe, te da na kraju stjuardesa sleti avion jer je pilot, bezbeli, pao u nesvijest još u prvoj sceni.

Isto vrijedi i za zatvorske filmove. Ni kod njih mi nije pretjerano bitno da li su dobri ili loši. Sve dok se sukobljavaju arijevci sa crncima, te povremeno s hispanosima, a glas razuma personificiran u glavnom liku uspije nadvladati sve rasne razlike kako bi se na kraju pokazao boljim čovjekom nego što ga je dvanaest gnjevnih ljudi proglasilo, komotno ću provesti dva sata pred malim ekranom. Ukoliko netko još pokuša i bijeg – uspio on u tome ili ne – od mene će dobiti čistu desetku na IMDB-u…

Ono što, međutim, ne volim, to su komedije zablude, filmovi s previše specijalnih efekata i jurnjave u automobilima, omnibuse, Tarantina, one u kojima se muškarci odjevaju u žene, a žene, jasno, u muškarce, te filmove u kojima neka dječurlija koja si zapravo ne zna ni nos obrisati, vode elokventne dijaloge na razini akademika.

Ovo, ipak, nije tekst o filmovima koje ne volim, već baš suprotno, onima koje volim, pa ove više neću spominjati jer ne želim ponoviti pogrešku od prije par dana kada sam preko društvenih mreža svoje prijatelje obavijestio o tome kako nikada nisam pogledao niti jedan nastavak na sva usta hvaljenih Star Warsa, te da isto niti ne namjeravam učiniti, a što ih je itekako podijelilo u mišljenju i, naravno, komentarima.

Jedni su, naime, rekli da zbog toga moj ukus za filmove ne valja, a drugi da – pazi ovaj prostakluk – kurcu ne valja.

Osim što sam ih zbog neprimjerenog rječnika na društvenim mrežama odmah prijavio lično Mark Zuckerbergu, a još uvijek nisam siguran hoću li ih blokirati, odlučio sam sastaviti i ovaj kratki, te svakako nepotpuni pregled filmova koje volim. Možda onda postane malo jasnije zašto nisam baš ljubitelj svih onih silnih čupavaca i robota iz neke druge galaksije.

(Čitaj dalje da vidiš što još volim osim zatvorskih, aviona i “Con Aira”, koji je dakako savršena kombinacija jednih i drugih…)

Obožavam, evo, filmove u kojima stara osoba zamijeni dušu s nekom mladom, najčešće pripadnikom vlastite obitelji, pa onda njegove probleme rješava zahvaljujući svojoj s godinama stećenom mudrošću, a taj mali – u često prekompliciranom svijetu odraslih – dječjom lakoćom uspijeva ono što njegovom pretku nikako nije polazilo za rukom.

Ima mnogo takvih filmova, a kao najbolji bih svakako izdvojio film iz 1988.g.;”Ponovno 18″, o dedi koji se nakon prometne nesreće zamijeni za tijelo s unukom, te tijekom tih izvrsnih sat i pol koliko film traje, riješi mu sve mladenačke probleme i mazne koku oko koje se ovaj već predugo i bezuspješno motao. Od nekih malo novijih, ni “Šašavi petak” s Lindsay Lohan i Jamie Lee Curtis nije loš, pogotovo jer su oba ta tijela koja se u filmu zamijene – primijetiti će svaki iole normalan muškarac – fantastično oblikovana! Onaj film s mladim Tom Hanksom, nadalje, iz razdoblja dok je još uvijek glumio u komedijama – u kojemu se on, doduše, ne zamijeni ni sa kime, već na nekom automatu u lunaparku zaželi da odraste – isto tako mi je jedan od najdražih. A, i inače su mi sve te njegove rane komedije veoma drage…

Isto tako, ljubitelj sam filmova sa sportskom tematikom. Filmovi o Američkom nogometu, bejzbolu i košarci, iako te sportove zapravo uopće ne volim, niti bih pogledao neku utakmicu, skoro svi su mi dobri. “Polje snova” s Kevin Costnerom – najbolji! Nažalost, moj najdraži sport: nogomet, i nije baš pretjerano zastupljen među filmova, te osim “Bijega u pobjedu” sa Stalloneom, Caineom, ali i Peleom, te Osvaldom Ardilesom, ne postoji niti jedan koji mi je legao, a i taj, nota bene, samo zato što se lopta šuta na mojoj omiljenoj filmskoj lokaciji – u ćuzi!

Druga najdraža filmska lokacija mi je, naravno, New York. Nema tog smeća koje neću pogledati od početka do kraja ukoliko je u pozadini Rockefellerov centar, Times Square, Central Park ili, jebatga, onaj Trumpov veličanstveni toranj na Petoj Aveniji. Pogledao sam zbog toga, evo, i “New York, volim te!”, te “Sretna Nova Godina!”, pa iako su oba svakako zaslužila Zlatnu Malinu u kategoriji najgori filmovi ikad snimljeni, a ovaj potonji pogotovo, taj veličanstveni grad svakako je zaslužio Oskara za najbolju glavnu ulogu.

Oskara, ako se mene pita, a Američka Filmska Akademija to zaista prerijetko čini, zaslužio je i Sly Stallone. Ako zbog ničeg drugog, onda barem za to što je izmislio dva tako kultna lika kao što su Rocky i Rambo, iako mu ja, nota bene, odajem priznanje i za “Cliffhangera”, te onaj film kada je kamiondžija koji ide u Las Vegas na natjecanje u obaranju ruke. Legendaran film!

Volim i filmove s Michaelom Douglasom, iako me, uzgred kazano, nervira što ga uvijek neka ženska pokušava zajebati. U “Fatalnoj privlačnosti” mu Glenn Close skuha kućnog ljubimca – zeku, u “Basic Instinctu” mu skoro šiljak za razbijanje leda završi u leđima, a u onoj nekoj softwerskoj firmi gdje zarađuje svoju koricu kruha u “Razotkrivanju”, Demmi Moore mu sredi otkaz i tuži ga za seksualno zlostavljanje na poslu. Čovjeku nipošto nije lako s tim ljepšim spolom. Previše im vjeruje, i to uvijek na vlastitu štetu, ali moguće da me baš to – ta neka slična karakterna crta – na neki podsvjesni način i privlači njegovim filmovima.

Tom Cruisa, recimo, kao glumca uopće ne volim, čak me i nervira, ali ipak su mi mnogi njegovi filmovi izvrsni. Od onih legendarnih moram posebno istaknuti Top Guna, Kišnog čovjeka i Rođen 4.srpnja, ali i ostali – Jerry Maguier, Oči širom zatvorene, Specijalni izvještaj, Malo dobrih ljudi i Tvrtka – svakako spadaju u filmove koje uvijek rado pogledam. Isto, bezbeli, vrijedi i za onaj izvrstan ciklus filmova Robin Williamsa u kojima svjedočimo veličanstvenoj pobjedi ljudskog duha, poput; Društva mrtvih pjesnika, Buđenja, Dobrog Will Huntinga i Patch Adamsa, a koje također rado i, veoma često pogledam.

Clint Eastwood, Michael J.Fox, Alec Baldwin, Kevin Costner i još nekoliko takvih glumaca, da sada ne nabrajam previše, jer, ima ih podosta, garancija su mi za dobar film, a spomenuti ću još samo da od tučaroša preferiram Segala jer se tuče na način da tijekom cijelog filma ne dobije niti jedan udarac. To iznimno cijenim kod glavnih junaka. U novije vrijeme su njegove filmove u srcu zamijenili oni s Liam Neesonom, ali svakako je najbolji film tog žanra, te klasik u pravom smislu te riječi; “Najbolji od najboljih” s bratom Julie Roberts. Taj film jednostavno ima sve ono što bi čovjek od filma mogao tražiti. Dirljivu pozadinsku priču, kvalitetno šamaranje, borbu dobra i zla, a Amerika je uvijek ono dobro, te već ranije spomenutu pobjedu ljudskog duha na kraju.

Iako Julia Roberts svakako ima mnogo više filmova, Oskara, love, ugleda i svega ostaloga što uz taj glumački posao ide, vjerujem da je samo zbog ovog filma iz 1989. na njihovom obiteljskom okupljanju za, recimo, Thanksgiving, upravo njezin brat Eric taj koji ima čast razrezati puricu…

Dodao bih još i ovo: s punim pravom!

Svi Kumovi, pa čak i treći dio, Bilo jednom u Americi, Briljantin, U zmajevom gnijezdu, Amarcord, Princ otkriva Ameriku i Pijanist. Sve su to filmovi koje volim, a ima ih dakako još. Bodyguard, na primjer, je film kojega mogu gledati sto puta zaredom ako treba, a nije mi mrsko učiniti isto i s Mističnom rijekom, Životom drugih ili Annie Hall. Pa, iako je ovaj pregled filmova, jasno, nepotpun, jer je tema preširoka i nemoguće je navesti sve filmove koji spadaju u tu subjektivnu kategoriju:”volim gledati”, već iz ovih par primjera jasno je vidljivo da me tamna strana Sile, jebatga, i ne zanima baš previše.

Pustite mi Umri muški, prvi dio, dajte kokice i, neka svatko gleda ono što voli.


Slični članci: