Kratka priča našeg urednika kulture

Kratka priča koja nije ušla u konkurenciju za Festival europske kratke priče

| Art |

Festival europske kratke priče pokrenut je 2002. i jedan je od prvih festivala u Europi posvećenih ovoj književnoj formi.

Na FEKP-u je tako do danas gostovalo preko 150 pisaca iz 15 europskih zemalja. Festival je ugostilo šest hrvatskih gradova. U sklopu festivala objavljeno je i predstavljeno 15 antologija europske kratke priče, uz bar još toliko knjiga festivalskih gostiju. Festival je organizator i sedam prevoditeljskih radionica iz suvremenih europskih književnosti i natječaja za kratke priče, a čije pobjednike, u suradnji s međunarodnim partnerima, nagrađujemo studijskim boravcima u Poljskoj, Italiji, Irskoj, Švedskoj i Španjolskoj.
 
Festival europske kratke priče, jedan od najstarijih književnih festivala posvećenih toj književnoj formi, ponovno je došao u Zagreb i Rijeku: šesnaestu godinu zaredom FEKP dovodi najveće domaće i strane kratkopričaše pred zagrebačku i riječku publiku, gdje će u različitim prostorima kulture autori i autorice pričati i čitati svoju Europu – jedni gledajući je očima putnika, drugi useljenika; neki azilanata, a neki domaćina.
 
Tema ovogodišnjeg Festivala upravo je luka Europa, Europa kao prostor susreta i razmjene, točka polaska, odlaska i povratka, a trajati će sve od nedjelje 28.05.2017. do petka 02.06.2017.
 
---
 
Prošle godine, otprilike u isto ovo vrijeme, FEKP je organizirao taj ranije spomenuti natječaj za kratku priču na temu 'granica', a naš urednik kulture, Đuro Jelačić, namjeravao se prijaviti sa svojom kratkom pričom: 'Ništa za prijaviti'
 
Zbog određenih poslovnih obaveza, međutim, on to nije stigao učiniti na vrijeme i to nam nikada nije oprostio. Već godinu dana nam svakodnevno predbacuje kako je mogao pobijediti samo da smo ga malo poštedili na poslu, a mi ekskluzivno za čitatelje Wall.hr-a donosimo njegovu kratku priču kako bi pokazali da nije imao nikakve šanse.
 
 
Đuro Jelačić: "Ništa za prijaviti"

Granica između Kanade i Amerike, u malom gradiću po imenu Derby Line, prolazi kroz tamošnje građevine. Tako je moguće da unutar istog kućanstva, muž, na primjer, gleda hokejašku utakmicu u Kanadi, dok supruga vrijedno pegla u susjednoj SAD-u. U jednom malom pograničnom mjestu između Belgije i Nizozemske postoji kafić u koji ulazite s nizozemskog teritorija, a pomalo pripiti - pridržavajući se pri tome za zid - izlazite na belgijsko tlo. Eurode Bussines Centar ima jednu metalna linija na podu koja označava granicu između Njemačke i Nizozemske, a iako se poštanski sandučići nalaze i s jedne i s druge strane te linije, pošta ubaćena u njih putuje između pet i sedam dana prije nego što se prevali preko te linije.

Ganica Švedske i Finske, nadalje, nalazi se na golf terenu. Kada neki pravo dobar igrač zamahne u jednoj od tih država, moguće je da lopticu ubaci u rupicu skroz u onoj drugoj. A, Ameri i Rusi - ta dva stara hladnoratovska prijatelja - graniče na jednom malom otočiću udaljenom 35 kilometara od Aljaske s jedne strane, i isto toliko od Chukotke s druge strane. Unatoč tome, vremenska razlika između te dvije strane otoka je 21 sat.
 
Ona svjetonazorska, vjerojatno još i mnogo veća...
 
---
 
Sve te granice su, rekao bi Veljko Kapetina, pičkin dim spram one koja je u oktobru '99. godine stajala pred njim. Iako je svojim šarenim izgledom i nazivom podsjećala na dječije igralište, te bi se po tome isto dalo zaključiti da je neka zajebantska poput ovih ranije navedenih, preći ju - shvatio je vrlo brzo - nije nipošto bila dječja igra.
 
U autu je prevozio svog smrtno bolesnog prijatelja Marka, s kojim je proveo cijeli život, pa onda rat, i onda opet život, a koji je sada u terminalnoj fazi. Rak pluća zahvatio mu je i druge organe, a kako se nezaustavljivo širio prema mozgu, morao je biti na operaciji u Austriji, pa evo, još jučer! Ako stigne do sutra - nadao se Veljko - bit će valjda i to dobro... Međutim, valjalo im je preći taj Spielfeld, a kako niti jedan od njih dvojice nije imao valjane papire, a kamoli vizu koja im je bila potrebna, bili su prepušteni samo sreći i nadi da će strogi austrijski policajac, umjesto da ih pregleda, samo odmahnuti rukom. Nabavili su oni i korice za pasoše sa zvjezdicama Europske Unije koje bi mu proturili kroz prozor nadajući se da će ga zavarati, ali znali su vrlo dobro da im, jebatga, nema spasa ukoliko posegne za njima.
 
Do ove točke svoga puta imali su više-manje sve posloženo. Na graničnom prijelazu kod Bosanskog Novog pustio ih je njihov kolega iz osnovne škole Azemir bez da je išta pitao. Vidio je samo svog starog druga s kojim je nekoć igrao lopte u parku kako nemoćno leži na zadnjem sjedištu i, pitao može li im još nekako pomoći.
 
"Imaš li nekog s druge strane?", pitao ga je Veljko pokazujući na Hrvatsku granicu, a on se odmah primio telefona i rekao da puste bijelog golfa koji će sada doći.
 
"To mi vraćaš za onog BMW džipa što sam ti ga pustio prošli mjesec!", rekao je Azo i spustio slušalicu. U ratu su mu svi izginuli od srpske ruke, ali na Marka se nije ljutio jer je znao da ovaj nikada nije imao veze s tim. Živio je bratstvo i jedinstvo punim plućima, a vidi što mu je to sada donijelo - karcinom istih!
 
Pozdravili su se srdačno, a nakon što su ušli i u Hrvatsku - štela je, naime, upalila bez problema - ostalo im je još nekako aktivirati svoju vezu za Sloveniju.
 
---
 
"Bila dva Slovenca...", objašnjavao je Veljko svoj plan još prije nego što su uopće pošli,"jedan se zove Mujo, a drugi Suljo!"
 
Dobar je to i, bezbeli, istinit vic, a Veljko je znao jednog Muju koji im može pomoći. On se ustvari uopće nije tako zvao, ali bio je neki njihov zemljak za kojega se još za vrijeme rata pričalo kako će on - uz adekvatnu kompenzaciju - bez problema uvesti u kraljevsko nebesko i bogataša, i onu devu...
 
"Što da se muče...", bila je njegova pomalo iskrivljena adaptacija stare biblijske izreka, ".. kroz onu ušicu igle!"
 
Do sada je preko granice uspio prebaciti već par šlepera bijele tehnike, puste milijune u devizama, te more alkoholnog pića, valjda će uspjeti i njih dvojicu mršavaca. Iz Hrvatske su izašli preko dogovorenog prijelaza u sitnim noćnim satima, a na ničijoj zemlji prije Slovenije dočekalo ih je novo auto. Njihova bijelog golfa preuzeo je Mujo, a njih dvojica sjela su u novu Škodu Octaviju njemačkih registarskih oznaka. Oni krugovi na registraciji jasno su pokazivali da su Bavarci. Marku su čak preko leđa prebacili i neki tamno plavi sako kako bi djelovao uglednije...
 
"Ne polažemo valjda sve nade u ovaj sako?", zapitao je jedva uspijevajući da progovori po prvi put na tom putovanju, ali i u ovoj priči.
 
"Ne seri!", prekinuli su ga obojica istovremeno, te stavili ciglu na gas.
 
Kako su se približavali slovenskoj granici, tako su njih dvojica postajala sve nervoznija iako za takvo što nije bilo potrebe. Mujo se s njihovim golfom dugo zadržao u razgovoru s graničarom i na kraju su se rukovali kao najbolji prijatelji. Kad su oni došli na red, ovaj ih nije ni pogledao...
 
"Ista ova procedura biti će i na izlazu", objasnio im je, posebno napominjući da će nakon toga biti prepušteni sami sebi, ali i odbijajući uzeti bilokakavu lovu.
 
---
 
U trenutku kada je trebalo iz lera prebaciti u prvu, te lagano se uputiti prema zaigranoj Spielfeld granici sa šarenim, predimenzioniranim igračkama koje su je kitile, ponovno se oglasio Marko sa stražnjeg sjedišta.
 
"Ahbab...", dozvao je Veljka,"jesam li ti kad pričao o granicama u Švedskoj?"
 
"Jesi, jarane...", kimao je potvrdno glavom,"lopticu udariš u Švedskoj, a ona upadne tamo u Finskoj!"
 
"Jest, vala...", prokašljao je Marko,"Pa, opali je onda već jednom!"
 
Vozeći se prema traci koja je pokazivala da je otvorena isključivo za građane Europske Unije, Veljko je razmišljao o svemu što su njih dvojica do sada zajedno prošli. Upoznali su se kada ih je učiteljica Mira u prvom razredu stavila da sjede jedan kraj drugoga, pa iako od tada i nisu, eto, previše vremena proveli u školskim klupama, cijeli život ostali su zajedno. Prve ulične tučnjave i druge sitne javašluke, prošli su skupa, a isto tako i one zajebane pubertetske ljubavi. Sa šesnaest obojicu su se zaljubili u istu djevojku, kćer jedinicu jednog velikog gazde iz njihova mjesta, a kada su shvatili da bi se zbog toga njihovo prijateljstvo moglo raspasti, dogovorili su se da obojica dignu ruke od nje. Sa šesnaest godina, sjetiti će svatko tko je nekoć bio tako mlad, zbilja teško ispoštovati takav dogovor, ali činjenica da su oni u tome ipak uspjeli, a ta mala na kraju morala poći za njihova prvog komšiju - onog ćoru s kojim se nikada nitko nije htio družiti - dovoljno govori o tome koliko im je njihovo prijateljstvo značilo.
 
Kasnije su prolazili još gore stvari, da ne nabrajam, a u ratu - kada više brat brata nije znao - njih dvojica su se cijelo vrijeme držali skupa i pazili jedan na drugoga. Marko mu je čak jednom prilikom spasio život, ali kako on o tome nikada nije volio pričati, nije u redu ni da ja to sada spominjem...
 
"Svašta smo do sada prošli...", okrenuo se Veljko prema svome jaranu tražeći potvrdu, "proći ćemo valjda i ovu granicu?"
 
Marko mu, međutim, više nije odgovarao. Za njega je već bilo kasno kada je strogi austrijski policajac, sasvim nezainteresiran, samo odmahnuo rukom da prođu.