moja zvijezdo, najhrabrija i neustrašiva the frajerice, prava prijateljice, divna suradnice, samosvjesna i samouvjerena ženo, majko, kraljice. Velika umjetnice, dizajnerice, kiparice…
Koliko događaja, dogodovština, prekrasnih revija, sjajnih snimanja, energije, šivanja, krojenja, popijenih čaša crnog vina, uspona i padova, razgovora, plesa, pjevanja, vježbanja, kuhanja, ljubavi…, svega…
I u ovakvom stanju mislila si na druge… i uvijek me pitala kako je moje dijete… Prije 2 i pol mjeseca zadnje što si joj poželjela: „Čarobiram od srca…“ a ja tebi: „Sretno!!!“
Sretno!?! Ne, nisam tad znala da je taj uljez u tvom tijelu uzeo maha i da je otišao tamo gdje ga se ne može odstraniti. Vjerovala sam ti beskrajno i kao čudo gledala u tebe, majku hrabrost. Bila si mi predvodnica zdravog života i prirodnog liječenja, uvijek si ti mene špotala i nagovarala da se pokrenem!
Znale smo satima razgovarati… U stvari nama nikad nije bilo dosadno, niti sekunde. Uvijek smo imali tema i tema… Uvijek puna planova, ideja, svakakvih čudesa… Bile smo jednostavno kompatibilne. Aurole su nam se privlačile. Ti mene pratila, ja tebe pokrivala… Uvijek. Od kad si ušla u moj život.
A sad? Što sad ostaje??
Ljuta sam. I tužna. Jako, jako ljuta. Na tu odvratnu boleštinu koja kao da je to namjerno napravila. Koja kao da je htjela baš na tebi pokazati svoju ozbiljnost. Da s njom nema zaje…. Ne kužim. Jednostavno ne kužim. Zašto tebe???
Znam ja nju. Nažalost jako dobro je znam. Već mi je majku uzela, osobu koju sam voljela najviše na svijetu. I da, gađa baš takve žene - the žene. Uzima najjače, najhrabrije, frajerice, kraljice. Sve vas takve uzima na svoju stranu!
Zašto???
Kad je izašao tvoj zadnji intervju u kojemu si rekla kako si je potamanila i da si zdrava, pomislila sam: „A joj Ivana moja, dao bog da je to istina!“ – strepeći da možda taj prokleti vrag čuči negdje i podmuklo čeka…
Kako nas je samo sve prevario!!!
Draga moja prijateljice, dugo još neću biti svjesna da si otišla…
Ali ono o čemu stalno razmišljam su Luna i Ava. Kako će one bez tebe???
Jedino me tješi da znam da su tvoje kćeri – tvoje kopije. Da si ih naučila boriti se, da si ih naučila kako da budu hrabre. Na svoju majku, svoju kraljicu, svoj ponos.
A ostalo? Ostalo će biti teško. Jako teško… Ostalo je, nažalost, život…
Spavaj spokojno Ive moja, barem nema više borbe… a da ti je bilo lako i nije...
Tvoja energija, smijeh i pozitiva ostat će zauvijek s nama, u našim srcima... ali... bez tebe više ništa neće biti isto...
Volim te divo, volim te prijateljice moja.
