Kratka priča: Širok osmijeh i puk’o zub

24 luda sata u životu stand up komičara

Ti stvarno nisi normalan! rekao mi je prijatelj F. i bio sam zadovoljan. Normalno, kad ti ljudi ovo kažu, nisi baš najsretniji grubom ocjenom tvoga karaktera. Najčešće, tvoje postojanje mimo svih običaja, reda, bontona i normi općenito izaziva zgroženost. No ovdje nije bio taj slučaj. Nisam se skinuo gol, obrijao na ćelavo (po cijelom tijelu), polio ekstradjevičanskim maslinovim uljem, zapalio svijeću na vrh glave i balansirajući njome izašao pred prijatelja uz komentar Vidi šta mogu. To bi napravio samo sasvim nefunkcionalan luđak ili osoba koja pokušava dobiti posao vozača autobusa u Zagrebačkom električnom tramvaju pa mora proći standardizirano testiranje kandidata. 

 
Nisam to napravio! Padalo mi je na pamet, ali nisam.
 
Ipak, zaradio sam tu prijateljevu ocjenu te joj se razveselio. Čak što više, bio sam zadovoljan i smiren kao Zdravko Mamić na Božić 2016. Jer, ocjena o mojoj realnoj abnormalnosti je bila izražena uz smijeh i kao komentar na netom odrađeni stand up nastup na pozornici Studija Smijeha.
 
B., koja je sjedila za stolom u Studiju Smijeha s prijateljem, pružila mi je reflektirajući prsluk, N. je potvrđivala ocjenu o nenormalnosti svog supruga. I svi smo se spremali da privedemo dan kraju.
 
I to ne bilo kakav dan.
 
---
 
Bio je to dan koji je počeo u Mastrinki na otoku Čiovu, a završio u Vlaškoj ulici u Zagrebu (gdje je u to vrijeme, prije selidbe na ugao Gajeve i Hebrangove, bio Studio Smijeha). Ništa čudno, ništa nenormalno, rekao bi Marjan, što mu je jedan testis završio u metafori za nebitnost kao “mudo Marjanovo”. Zašto samo jedno i zašto je to jedno bilo tako nebitno, historiografija nije otkrila, a za educiranu spekulaciju ovdje nemamo prostora. Uzmima samo toliko da pokažemo malo empatije prema Marjanu koji je doživio duplu nesreću da em ima samo jedan testis, em mu i taj jedan u narodnu predaju uđe kao metafora za nebitnost. I da je dan uistinu bio tek bivanje na Čiovu i u Zagrebu unutar 24 sata, to bi se moglo kvalificirati kao mudo Marjanovo. Ali nije.
 
Bio je to službeno zadnji dan ljetovanja B., N., F. i mene na otoku Čiovu i gradu Trogiru. Ujutro smo ustali, naspavani, spakirali što je trebalo, okupali što je trebalo i što nije, popili kave i čajeve te u 11 sati sjeli u auto i krenuli. Sjećam se kao da je bilo jučer, N. i F. su sjeli pozadi, moja B. je bila kopilot, a ja sam vozio. Plan je bio da oko 12 budemo u Primoštenu, na još jednom kupanju, pa nekoliko sati kasnije u Šibeniku, da moji dragi makedonski prijatelji N. i F. (niste iz imena shvatili da su Makedonci? čudno) razgledaju Šibenik i onda navečer u Vodicama po prvi put vide moj stand up nastup. Pa poslje polako prema Zagrebu. Ali planirao je i Boško Balaban veliku međunarodnu karijeru…
 
Zapeli smo u gužvi na mostu za Trogir. U koloni smo proveli sat i pol. Kad smo se uspjeli izvući iz Trogira, odlučio sam stati kod vulkanizera jer sam primjetio da mi je prednja desna guma ispuhana. Zaustavili smo se negdje oko 12.25, vulkanizer je, za svaki slučaj, ali baš za svaki slučaj, provjerio gumu, napuhao ju, počistio felgu i zamjenio ventil. Pokrili smo sve moguće slučajeve i u Primošten stigli u 14 sati. Samo dva sata kasnije nego što je bilo planirano. Ali i Klepetan je planirao doći Malenoj na vrijeme i ne naći u svom gnjezdu drugog rodana, tuđa jaja i tučnjavu s potencijalnom kobnim ishodom. Ako je to naša najljepša ljubavna priča, kakve su ostale? Svakako, sjetio sam se da se planovi mijenjaju. To je život. Nije mi bilo teško promijeniti planove ni kad mi je gazdarica lokala u Vodicama javila kako se stand up show te večeri otkazuje zbog najavljenog nevremena.
 
Na brzinu sam nazvao direktoricu Studija Smijeha i komičarku Marinu Orsag i dogovorio s njom da umjesto u Vodicama te večeri nastupim u Zagrebu, na zatvaranju sezone. Htio sam da moji makedonski prijatelji vide napokon što ja to radim na pozornici. Malo je trebalo vremenski stisnuti sve, ali bilo je sasvim izvedivo.
 
Stignemo! I obići Šibenik i doći u Zagreb.
 
---
 
U Šibeniku sam se spustio u centar tražeći parking. Nisam ga našao, samo sam izgubio živce. Na kraju sam stao kraj parkinga, pustio prijatelje da idu obilaziti, a ja ću pričekati da se oslobodi neko mjesto. Negdje u tom periodu sam doznao kako je nevrijeme stiglo i zatvorilo kako autocestu A1, popularnu Dalmatinu, tako i državnu cestu. Postalo je upitno mogu li stići u Zagreb. Pogotovo jer je plan bio da oko 18 sati krenemo iz Šibenika. Oslobodilo se neko parkirano mjesto, stao sam i izjurio iz auta tražiti prijatelje. Mali problem je bio što ni ja ne poznajem Šibenik, tako da je moje traženje završilo u prvom kafiću na koji sam naišao i sa porukom da ih tamo čekam. Odgovorili su porukom da ne znaju koji je to kafić, jer su iz Makedonije, a ne iz Šibenika pa sam ja odgovorio opisujući svoj put od auta do kafića, pa oni porukom o tvrđavi koju bi možda obišli, a možda i ne bi, jer se jako naoblačilo, pa sam ja napisao da se sprema nevrijeme i da im možda ne bi bilo pametno glumiti gromobran, pa su oni napisali da sam u pravu, pa sam ja zaboravio odgovoriti jer sam gledao HAK-ovu aplikaciju s prometnim prognozama i savjetima te stranicu onih norvežana što najbolje pogađaju kakvo će biti vrijeme.
 
Odnekud se pojavila B. Ne znam gdje je bila nestala. Niti kako me je našla. Pomislio sam da sam ju možda ostavio u autu, da sam zaboravio svoju tada životnu partnericu, danas ženu (mrzi ako kažem suprugu). Sad, s povećim vremenskim odmakom, čini mi se da je možda cijeo vrijeme bila uz mene. Jer, budimo malo patetični, ona je cijelo vrijeme uz mene. Čak i, udarima patetiku glupom šalom po glavi, čak i na zahodu.
 
Prijatelji su skratili svoj obilazak pa smo mogli krenuti oko 17.20 sati. Tih dobivenih 40 minuta nije umanjilo moju nervozu. Non stop sam provjeravao HAK-ovu aplikaciju, vremensku prognozu, google maps, računao kuda se zaputiti i koliko će mi vremena oduzeti koji put. Na izlasku iz kafića sam laktom razbio čašu. Netko je viknuo Bit će muško i stvarno, mnogo kasnije, u ožujku ove godine mi se rodio sin.
 
Nije nemoguće da je začet na Čiovu. Ako život počinje začećem, je li moj sin (rođen u Zagrebu), potencijalno Dalmatinac? I zašto predsjednikom SAD-a ne mogu biti ljudi koji nisu rođeni u SAD-u, ali mogu oni što nisu začeti u SAD-u? I što ako su začeti u SAD-u, ali nisu tamo rođeni?
 
Zašto zbunjujete ove napaćene narode?!?!
 
Ubrzao sam paralaleno hodanje do auta i tipkanje po mobitelu. Morao sam javiti kada bih mogao biti u Studiju, kada bi se mogao popeti na pozornicu i nastupiti. Kako bih imao više informacija, nazvao sam HAK i nakon 15 minuta čekanja, očito su svi zvali HAK, javila mi se ljubazna operaterka. Saslušala je moj opis gdje se nalazim i kuda želim doći.
 
Ne u životu, nego tog dana.
 
Njen savjet je bio samo jedna rečenica. Izgovorena vrlo ozbiljnim glasom, glasom kakav proročica koristi kada želi nekoga odvrati od grijanja stana na plinsko kuhalo. Ta rečenica je glasila: Idite na Knin!
 
Htio sam pitati za više informacija, ali nevrijeme je bilo pregolemo, valovi pozivatelja u HAK-ovu centralu preučestali pa je operaterka samo ponovila sad već umornim glasom: Idite na Knin.
 
Odlučio sam prepustiti nas operaterkinoj mudrosti i povesti nas “na Knin”.
 
No pri izlasku s parkinga sam (malo) lupio u auto parkiran nepropisno iza mene. Nije nastala šteta. Lupio sam jer su se temperamentni Šibenčanin i temperamentnija Šibenčanka koji su čekali oslobađanje Kni…, pardon parkinga svađali i gurali oko mog mjesta u postupku oslobađanja.
 
Otišli smo na Knin.
 
---
 
Znam, zvuči ovo fatalistički, ali prošli smo Knin bez većih problema. Istina, suputnicima je bilo malo neudobno obzirom da je auto bio natrpan koferima, vrećicama, putnim torbama i ležaljkama pa su svi, osim vozača, mene, boravili u skučenom životnom prostoru ili što bi Njemci nekada rekli “lebensraumu”.
 
Malo prije Gračaca N. je pozlilo. Veliki je broj zavoja bio iza nas, a još veći pred nama, pa smo se zaustavili. A nisam htio ni da mi Makedonci povraćaju po autu. Ne zato što su Makedonci. Niti zato što su pravoslavci. Ne diskriminiram po tom pitanju. Ne želim da mi itko povraća po autu. Ne bih bio ništa ljući da mi je N. rekla povratila sam, a F. dodao vaistinu je povratila.
 
N. je zamjenila mjesto sa B. i mogli smo nastaviti naš put.
Na Dalmatinu smo izašli na izlazu Gornje Ploče. Vrijeme je cijelim putem bilo vjetrovito i kišovito. To ste si mogli i misliti s obzirom da sam govorio o cestama zatvorenim zbog nevremena, a kako nisam ratar, mogli ste pretpostaviti da nevremenom smatram kišu, a ne sušu. Prije izlaza smo se umalo sudarili s budalom koja se u zadnji tren odlučila vraćati u rikverc i ići drugim smjerom.
 
Sada se činilo kako bi ostatak puta mogao proći sasvim mirno. I da bismo mogli stići čak i prije nego što bi bilo nužno za moj nastup. U retrovzoru sam vidio B. kako drijeme ispod dvjetri ležaljke (znam da dvjetri nije riječ, ali bi trebalo biti). Navigacija je govorila kako imamo još dva sata do Studija Smijeha pa sam, uvjeren da mogu i brže od navigacijske procjene, poslao SMS da bi prema svim parametrima trebao stići. Bio je to oprezna formulacija, jer uvijek sam oprezan pri procjenjivanju.
 
Jedino što me mučilo su bile uši. Ne male životinjice, nego slušni organi. Bile su mi začepljene, što zbog prehlade koju sam vukao, što zbog osvajanja raznih uzbrdica na ruti Šibenik-Knin-Gračac-Gornje Ploče. F. mi je ponudio žvakaću gumu kao sredstvo za otčepljivanje ušiju. Cijelim putem sam žvakao, malo prejako, zbog napetosti i vremenske stiske.
Nedugo po izlasku na autocestu čuo sam da mi je nešto kvrcnulo u ustima. Nekoliko dana kasnije utvrdio sam da mi je kvrcnuo zub. Zapravo, nije kvrcnuo, nego puknuo. Cijeli. Totalka. Puk’o je kao Zdravko Mamić za Božić 2010. Ali nije me to moglo omesti u nastavku moga puta. I dalje sam bio pun nade kako ću stići nastupiti i pred prijateljima.
Nada je bila jača nakon što smo prošli Bosiljevo, jer se nije mnogo auta priključilo iz Rijeke i Istre. Kad sam prošao Karlovac, bio sam uvjeren da stižem, čak sam se nadao ću stići prije početka drugog bloka i imati vremena pripremiti se za nastup.
 
Na 45 kilometara od Zagreba se čuo neki čudan zvuk. Čulli smo ga ja i N. B. je spavala, a F., inače geek po prirodi, je bio koncentriran na praćenje našeg napredovanja na navigacijskoj mapi. N. i ja smo se stigli zapitati što se to čulo, bio je to čudan zvuk, kao da smo nešto pregazili, ali nismo stigli smisliti mnogo mogućih opcija jer je neka nepoznata sila trgnula volan udesno pri 150 km/h. Uspio sam zadržati kontrolu nad autom dok su B. i F. vikali samo mirno, bez panike, samo mirno. Polako sam skrenuo u zaustavnu traku. I danima kasnije sam brao pohvale za smirenost i kontrolu koju sam prikazao.
 
Izašli smo iz auta i shvatili da nam je eksplodirala prednja desna guma. Da, ona ista koju je vulkanizer kod Trogira pripremio za sve slučajeve. Ona što je bila ispuhana. U stand up komediji ovakvo nešto zovemo “call back”, kada se pozoveš na ranije ispričanu foru. Publika to voli. U stvarnom svijetu ovakvo nešto zovemo izlaganje smrtnoj opasnosti. I putnici u automobili to baš i ne vole. 
 
Bilo je oko 21.15 sati. Show u Zagrebu je prema programu trebao već trajati pola sata.
 
Nada je nestala.
 
Ipak, nisam htio odustati. Kao Frodo iz Gospodara prstenova nastavio sam i kad nade više nije bilo. Izvadii smo gomilu stvari iz prtljažnika, F. je pripremio rezervnu gumu, a ja sam obukao reflektirajući prsluk i postavio trokut te zvao HAK. No nismo ih htjeli čekati nego smo sami krenuli mijenjati gumu. Postavio sam dizalicu, dok je F. preuzeo mijenjanje. Kao pravi geek (čovjek je da bi otjerao miševe iz vikendice nabavio aplikaciju koja imitira mačku i pri tome oduzeo radno mjesto i kruh nekoj nevinoj mački) geekovski naopačke zašarafio šarafe na rezervnoj gumi, što smo srećom saznali od HAK-ova mehaničara koji je brzo stigao.
 
Poslao sam beznadni SMS u Studio. Rekao sam im da planiraju bez mene. Na kraju ću, nakon svega, nakon gužve na po gužvama poznatom Čiovskom mostu, nakon nevremena i omanjeg sudara u Šibeniku, razbijene čaše, nakon idenja na Knin, pravoslavnih mučnina i lomljenja zuba, nakon svih zala i nedaća, na kraju ću zbog gume koju sam provjerio ostati bez prilike da nastupim pred prijateljima.
 
Na rezervnoj gumi piše da se njome najbrže smije voziti 80 km/h. Vozio sam 80 km/h. Nakon što smo prošli Lučko, zamolio sam B., koja je ponovo zauzela suvozačko mjesto i kopilotsku ulogu, da napiše SMS za Studio u kojem govori da smo u Lučkom i da mogu biti na pozornici za 20 minuta. Sačuvajte mi 10 minuta, ako Boga znate - to je pisalo na kraju poruke.
 
U Studio smo stigli za 19 minuta. Bilo je 22.38 sati.
 
Izletio sam iz auta tako da sam zaboravio skinuti reflektirajući prsluk, ali me B. na vrijeme podsjetila pa nisam u njemu ušao. Prolazeći kroz vrata nisam znao je li show bio gotov. Rekli su mi da još traje i da stignem nastupiti, ali da ne budem predugo gore, jer je publika već umorna, a Jelena Mandarić na pozornici priča što duže može kako bi produžila show i omogućila mi taj nastup (hvala).
 
Stigli su se narugati i reflektirajućem prsluku u mojoj ruci.
 
Popeo sam nikad opušteniji.
 
Jedino me mučilo što su mi uši i dalje bile začepljene pa sam istovremeno pričao i pitao se radi li mikrofon uopće.
 
Radio je.
 

Slični članci: