Fenomen muškog uma

Nova kolumna Vanje Mamić: Fenomen muškog uma
Fenomen muškog uma

Film "Troja" koji sam nedavno gledala na malim ekranima, odveo me je u jedan zanimljiv razgovor s mojim najboljim prijateljem ...

Puno ratova, sukoba, ubojstava, nesporazuma i tko zna čega svega ne, nastalo je upravo zbog žena. Zapravo, bolje da to formuliram ovako: ne zbog žena nego zbog fenomena muškog uma kojemu ego ne dozvoljava da bude poražen u bilo kojem smislu, a njegov osvajački duh je nepresušan. To što mogu pojedini ženski aduti napraviti od muškaraca često je zaista teško i za gledati pa čak i povjerovati... Jer takvu moć koju ima slabiji spol nad muškim rodom... To je vrlo interesantna i nadasve zanimljiva činjenica, fenomen i oružje protiv kojeg se teško može boriti ijedan muškić pun svojih osvajačkih ciljeva, želja i prohtjeva.

Moram priznati da sam i sama puno puta čula, a i osjetila te famozne osvajačke priče ratnika koji su spremni na baš sve... Uvijek me ispočetka začudi i zgrozi kako se u sekundi netko može pretvoriti u monstruma koji zaboravlja da ga doma čeka odana supruga s toplom večerom, dječica bezbrižno spavaju, a on se bogec gubi u objašnjavanju i uvjeravanju da u njegovom životu ne postoji nitko pa čak ide do te mjere da je spreman izbrisati cijelu familiju i njegova pokoljenja u nadi da će mu to osigurati vodoravni položaj koji je njemu od ne izuzetne nego od primarne važnosti za nastavak njegova cijenjenog života.

Ovu kolumnu ću zato posvetiti jednom takvom osvajaču koji je čak došao do ideje (ne bi li mu cilj bio svakodnevno dostupan i siguran) da se prikaže kao najveći svetac kojemu je samo njegova mama rame za plakanje i koji je zbog neviđene ljubavi bio spreman napustiti ženu i dvoje dječice te se odseliti od žene rospije... No, nada da će takva priča imati zajamčen efekt brzo mu je pala u vodu...

Zar je moguće da većina muškaraca ima trenutnu amneziju kada vide dobre noge, guzu ili predivan dekolte? Zar je moguće da trenutno gube razum te da proradi jedini mozak koji imaju, ali na pogrešnom mjestu? Čast iznimkama kojih je zaista malo, koji su očito izumrli ili izumiru, ali to je nažalost stvarnost koja nas sve okružuje i u kojoj živimo i s kojom se susrećemo gotovo svakodnevno. Izuzetno se grozim takvih ljigavih spodoba koji, sigurna sam, osim mlatila među nogama, nemaju što pametnije i za ponuditi. Gledam takav polu-svijet već dugo i uvijek si iz početka postavljam pitanje, je li moguće da je sve toliko mizerno, prljavo, nedostojanstveno i lažno?

Nisam nikada bila sklona osuđivati ljude i njihove odabire, ali pitam se što se desilo i što se dešava s karakterom ljudi, tim visoko-moralnim osobama koje su svojoj djeci neki uzor ili koji bi to trebali biti?

Nije bitno od kuda je čovjek, s koje strane svijeta dolazi, koje je vjere, nadzora ili uvjerenja, jedino je bitno da je ČOVJEK. Naravno, mislim na oba spola jer danas kada živimo u ovom ludom ritmu zaboravljaju se neke istinski prave vrijednosti, a to su ljubav, povjerenje i odanost. Kada samo spomenete nekom postojanje tih ljudskih osobina, kod većine ljudi izazivate podsmjeh jer tako danas očito više svijet ne funkcionira... Danas su na snazi neki drugi zakoni i neka druga pravila u koji bi se svi mi trebali uklopiti jer inače postajemo crne ovce, izrodi, vještice koje prigovaraju, a svi oni imaju samo dobre namjere - namjere zabave i opuštanja gdje se pri tome prave vrijednosti potpuno zaboravljaju, gdje se gube svi kriteriji, a jedini cilj je osvojiti sve što se osvojiti može i tako dok god ide...

Ipak, vjerujem da je samo bitno detektirati takav „otpad“ jer život je prepun lijepih sadržaja u kojima se takvi uljezi ne mogu nikako uklopiti i koji samom pojavom truju našu okolinu. Vjerujem da ima još izroda koji osim što cijene sebe, cijene i svoju obitelj koja bi trebala biti osnova, baza, temelj i pokretač svih nas. Jednostavno još uvijek vjerujem u ljubav i odanost.


Slični članci: