Četvrtak je. Dan poslije srijede. Oduvijek mi je to najdraži dan. To je moj dan za minglanje. Tog četvrtka sam se odlučila za wine tasting, tj. degustiranje vina, iliti guzičarenje po naški. Wine tasting je bio u East Villageu u Astor centru od 12 do 6 pm. Ovaj tekst nije za klince kako se roditelji ne bi žalili da potičem na alkoholizam. Zato dijete drago, ako ovo čitaš zatvori odmah, a kolumna nije ni za štrace. Love it!
Bilo je to prekrasno sunčano svibanjsko poslijepodne savršeno za degustaciju španjolskih vina i minglanje s ljudima u odijelima. Kada sam se pojavila u Astor centru prvo me dočekao liquer store. U trgovini 100 milijuna boca koje su naravno zatvorene i ne vidim nikakvo degustiranje u tijeku. Pitam lika na blagajni imaju li danas degustiranje vina, a on prstom pokaže na ploču iznad njega. Kažem mu da sam dobila na mail poziv na event i da ne vjerujem da to baš tako izgleda. Naravno blento ne zna ništa, zove drugog prodavača, on isto sav u čudu kao da ih pitam Pitagorin poučak na češkom. Ne, zapravo faca im je kao kad je moj frend, koji je inače iz New Yorka, izbečio plave okice kad sam stavila kečap na pizzu. Kao to mu je jedna od najčudnijih stvari koje je vidio u zadnje vrijeme. Bože Petra! A oni kad jedu palačinke i slaninu nije čudno?! Ok, ok. Na kraju se pojavio treći pametnjakovići rekao da je najvjerojatnije “VII Guia Penin” wine tasting na katu iznad. Aleluja!
Čim sam se pojavila na vratima uvalili su mi naljepnicu s mojim imenom na vinsku čašu. Moj kolega David je odmah dotrčao do mene, uvijek u dobrom raspoloženju da me pozdravi i obavijesti da mogu uzeti besplatnu kemijsku i blokić. Mala digresija, podsjetite me da jednom napišem kolumnu o toj famoznoj “besplatnoj kemijskoj olovci” za koju bi neki ljudi sve napravili. Objasnio mi je gdje stoji najbolji štand po njegovoj stručnoj procjeni, koji je sparkling rose za njega najbolji kako i on sam jedan proizvodi (talijanski Altaneve). Onda ide red onog small talk, kako je vruće vani, jesam li došla taxijem ili subwayom, što si jela danas bla bla. Mrzim small talks.
Ubrzo nakon toga David je otišao i ostavio me samu. Otišla sam odmah do tog stola i Torello Rose pjenušca da vidim što je to toliko dobro. Zaista je odličan, onako dry ili suho i slatkasti voćni finiš koji ti se topi u ustima. Dok mi je gospođa objašnjavala što sve još moram isprobati, ljudi su se samo izmjenjivali oko mene. Svi jako opušteni i ljubazni, ne znam je l' to što su Ameri ili od vinskih mušica. Tu sam upoznala Wandu iz New Yorka, koja ima svoj blog o vinima i obožava Španjolsku, ali kad je čula da sam iz Hrvatske počela je vrištati jer naprosto joj je Hrvatska neostvarena želja. Čak zna neku Hrvaticu koja se isto zove Wanda. Pita ona mene da li je znam? Rekoh ne, malena. Mislim koja je šansa, ipak smo u New Yorku.
Drugi gospodin do mene stavio je 3D naočale kako bi što bolje vidio bocu šampanjca koja je mijenjala boje. Mi smo se odmah priključile tomu. Zahvalila sam se i otišla na drugi štand isprobati neko drugo španjolsko vino i opet neko treće. Malo vina, malo pjenušca, malo vode, malo smijeha…
Dok me opet nisu pitali odakle sam, već sam mislila da će opet pričati o tome kako je Hrvatska lijepa i da je moraju posjetiti, kad ono ljubavna priča. Daniel iz Španjolske, sales manager Perelada, kojemu je bivša djevojka iz Hrvatske mi kaže da su Hrvatice “too much” i umire od smijeha. Podiže bocu i toči ne znam ni ja koji više šampanjac u moju veliku vinsku čašu – Cava Brut ili tako nešto. Dok ja pijem on već nabraja sva imena hrvatske nogometne momčadi, a zna i sve naše sportaše! Kako i ne bi kad se skoro oženio za Hrvaticu. Moraš znati o nogometu, nema veze čiji si. Snimim ga ja lijepo za svoj blog i krenem dalje.
Ovog puta nisam ni uspjela izabrati što želim piti kad evo ti, dolaze 2 starija gospodina do mene i uzimaju Marques Riscal Sauvignon Blanc da mi natoče. Ja se ne opirem, nego mućkam u ustima to vino dok mi se oni predstavljaju. #stasimućkokolu
Jedan je Joseph, a drugi Scott. Odmah smo se raspričali o svemu. Oni mene ispituju o mom blogu i kolumnama, čak sam im morala napisati kako mi se zove blog. Ja onako isto opuštena, al si opet mislim “samo da me ne bare” jer ne volim dedeke. I napokon dida počne pričati o svojoj curi, znači nije supruga već cura. Plava iz Poljske, sad je vodi na putovanje po Europi jer joj eto voli ugađati. Ja si mislim“jao još jedna sponza, još jedna mlada štraca”. Vadi on mobitel, a ono gospođa. Nije djevojka ili mlada žena, već gospođa zubarica koja jako dobro izgleda za svoje godine. Danas rijetko vidim parove istih ili sličnih godina pa sam se začudila. Kaže mi Joseph da je njegova prva žena umrla. “Pa sam pronašao novu ljubav, znaš kako to ide”, nastavlja on mašući s čašom po zraku… Potvrdno klimnem glavom – dedek mi je porastao u očima. Čovjek je baš s poštovanjem pričao o svojoj curi. U tom momentu mi Scott kaže da je taj gospodin professor na American Association of Wine Economists. E onda sam tek pala na dupe jer sam mu takve gluposti pričala, od toga kako sam se preselila ovdje, do propalih ljubavnih veza, a on lijepo sve slušao sa strpljenjem.
Nakon toga sam htjela otići do drugog štanda, ali znaš kad te noge ne slušaju, a u glavi ti počne sve zujati. Samo sam zamišljala čašu vode ikavu. Ne bilo koju, espresso! Espresso će me pribrati. Odložim svoju već prljavu, zamagljenu, veliku vinsku čašu (ovoga puta nam je nisu poklonili) i izletim na Lafayette Street te ugledam coffee shop. Tooo! Ulijećem u “La Colombe”, a ono red kao da se dijele one već spomenute besplatne kemijske. U redu svi živi; stari, mladi, veliki, mali, plavi, crni, štrace, popovi, ali svi stoje i čekaju tu kavu. Nakon 7 minuta dođem na red i naručim si dupli espresso, $4. Ali znaš ono kad ti je sve slow motion, sve mi se nekako odužilo pa i taj red za WC. Stojim i čekam, ali ne izlazi nitko iz njega. Nakon nekog vremena dolazi do mene jedna žena i kaže nadobudno: “Oprostite, piše vacant!”, što znači free. Ono, možeš ući glupačo jer ni nema nikoga u WC-u zbog kojeg si napravila red i svi sad bulje u tebe. E sad ne znam što je neugodnije, ta situacija prije nego što sam ušla u WC ili kada sam izašla.
Naime, izašla sam van iz WC-a s ogromnom flekom na pogrešnom mjestu. Valjda je ta degustacija ostavila traga pa sam morala očistiti svoje light pink proljetne hlače. A da sam imala crne ne bi se ni vidjelo niti bih se zaflekala. Ah taj Murphy zakon! Nakon neuspješnog pokušaja očistiti to s vodom, izvukla sam iz svoje bijele torbe “Tide-to-go” i počela ga trljati po mrlji usred coffee shopa. Ubrzo me jedan lik pitao s ogromnim osmijehom na licu da je l' mi treba pomoć te jesam li ok. Podignem glavu iz svog međunožja i shvatim kako sad to sve izgleda – zaključim da sam dosta vremena provela u ovom coffee shopu i vrijeme je da “kidam na lijevo”. Otpijem zadnji gutljaj onog espressa, skupim snage za onaj “ubilački pogled” prema liku i izađem van sva crvena u licu. Dok brzo koračam niz ulicu i namještam torbu preko te mrlje, još jednom se zahvalim Bogu što živim u New Yorku jer najvjerojatnije neću više nikad sresti tog lika ponovno. Do neke nove degustacije…
With love Agatha
