Hum se već godinama spominje kao najmanji grad na svijetu. Sigurno ste i sami to nekad čuli. Ako već niste u osnovnoj školi jer ste taj dan bili bolesni ili, štajaznam, markirali, onda na 'Potjeri' kod Tarika Filipovića u sklopu onih jednostavnih, brzopoteznih pitanja. Nalazi se u središnjoj Istri, ima svega 30-ak stanovnika i skoro u potpunosti očuvane gradske institucije.
Iako se u mnogim internetskim izvorima navodi da je kao najmanji grad na svijetu ušao i u 'Guinnessovu knjigu' rekorda, činjenica je da se Hum u njoj zasad ne spominje. Titula najmanjeg mu je, međutim, u više navrata dodjeljivana od različitih institucija, a što ga zbilja čini jedinstvenim na svijetu.
Da je negdje vani, recimo, u SAD-u - složila se cijela redakcija Wall.hr-a koja se u sklopu team buildinga nakon iznimno uspješnog proteklog tjedna ovaj vikend tamo uputila - zasigurno bi od njega napravili neko komercijalno čudo.
"Tamo imaju grad s najvećom automobilskom gumom na svijetu, najvećim LCD televizorom i najmanjom kućom...", rekla je jedna od naše dvije nove zaposlenice, Antonia, a za koju sve do sada nismo znali da je tako dobra poznavateljica američkih prilika te dodala;"turizam cvjeta u tim gradovima!"
Istovremeno, u Humu turizam ne samo da ne cvjeta - nastavila je ničim izazvana iznositi svoju tezu - već je i malo tko iz Hrvatske posjetio ovaj mali gradić. S obzirom da zaista nitko iz našeg automobila tamo nikada nije bio, a ni ne poznajemo mnogo ljudi koji bi se s time mogli pohvaliti, nije nam preostalo ništa drugo nego da se složimo s Antoniom. Nešto što unutar četiri redakcijska zida rijetko kada bude slučaj.
(Čitaj dalje da vidiš kako nam je bilo...)
---
Elem, svega par stotina metara nakon što smo pristupili Istarskom Ipsilonu, navigacija nam je naredila da izađemo na sljedeći izlaz desno. Glas joj je bio tako strog da je nismo mogli ne poslušati, a prilikom njezine sljedeće naredbe - kada je na idućem raskrižju rekla da skrenemo lijevo - možda smo upravo to trebali učiniti. Put do Huma koji nam je ona nametnula možda je po kilometrima zbilja nešto kraći od onoga desnoga, ali kako smo se uvjerili na vlastitoj koži, nipošto nije brži. Cesta je bilo nevjerojatno uska i krivudava. Jednoj od naše dvije nove zaposlenice, onoj drugoj; Viktoriji, u jednom trenutku je malo pozlilo pa smo se morali nakratko i zaustaviti, a cijelo vrijeme - svih 15ak kilometara koliko je Hum udaljen od tog izlaza s Ipsilona - samo smo strahovali da nam netko ne naiđe iz suprotnog smjera jer se nikako ne bi mogli mimoići. To se, međutim, nije dogodilo jer, eto, nitko nije bio toliko lud da ide tim putem...
Valjda im, zaključili smo, navigacija nije toliko autoritativna kao naša.
Kako dakle, nismo znali što nas tamo čeka, neki su pomislili da će biti svega par starih kućica te da nećemo morati niti izlaziti iz auta, a onda - rekli su isti ti s velikim veseljem u glasu - možemo produžiti prema Rovinju.
Ponijeli su čak i kupaće kostime.
Glavnom uredniku, ujedno i šoferu te inicijatoru ovog malog nagradnog putovanja za sve zaposlenike, ali i potpisniku ovih redova, to nije bilo ni malo drago za čuti. Za ovo prvo redakcijsko putovanje izabrao je upravo Hum kako bi na primjeru tog malog gradića motivirao cijelu redakciju u tome da i sljedeći tjedan nastave s izvrsnim rezultatima i kvalitetnim tekstovima kao što je bio slučaj u njihovom prvom radnom tjednu pod njegovim mandatom. Ideja mu je bila pokazati im da i tako mali grad poput Huma može biti svjetski poznat, a isto to - namjeravao je nešto kasnije povući paralelu - odnosi se i na naš portal kojemu veličina ne bi trebala biti prepreka u tome da ostvari svoj cilj i postane najbolji na world wide webu. (Bojao se jedino toga da zaposlenici ne povuku paralelu između njega i Kolinde koja je za Hrvatsku rekla da će biti najbogatija na svijetu)
Kako bi im skrenuo misli s tog Rovinja, a za koji nije imao volju, ali ni potrebna financijska sredstva, zamolio ih je sve da iznesu neke prijedloge koji bi po njihovom mišljenju Hum mogli bolje pozicionirali na turističkoj mapi svijeta. To je, znate, kao ono kada roditelj nema novca da djetetu kupi neku skupu igračku pa ga zabavi nekim komadom krpe koju si omota oko lica poput pljačkaša iz kaubojskih filmova pa mali uz igru zaboravi na svoju prvobitnu želju...
Viktorija, kojoj se malo smirila situacija u želudcu, rekla je da bi ona u Humu napravila teren za golf, ali kako su se odmah svi u autu okrenuli prema njoj pitajući se je li joj i s glavom neki problem, te da tamo nema mjesta niti za jednu rupicu, a kamoli njih 18, brzo se ispravila.
Nije mislila na pravi, kaže, već onaj za mini golf.
"Možda bi i Trump došao!", zaključila je aludirajući na njegovu ljubav spram tog sporta, ali i male ručice zbog kojega ga često prozivaju u američkim medijima. I ona je, shvatili smo tada, dobra poznavateljica američkih prilika.
Antonia bi osnovala filmski festival kratkog filma, a Đuro, urednik rubrike kulture koji je također s nama putovao samo ga sve do sada nismo spominjali, prespavao je cijeli put i nije ništa rekao. (Možda i bolje tako!)
Ono što su, međutim, u Humu smislili kako bi barem na neki način kapitalizirali taj svoj status i, što nas je dočekalo odmah iza žute table s nazivom grada, bilo je mnogo bolje i jednostavnije od svega ovoga što je nama padalo na pamet. Napravili su, naime, parking pa sada svatko tko dođe autom, a nema drugog načina da se dođe, mora platiti deset kuna želi li uživati u obilasku najmanjeg grada na svijetu.
Ili, štajaznam, samo pojesti istarsku maneštru i fuže u poznatoj 'Konobi Hum'...
Mi smo svog 'cekija' pošteno ostavili ljubaznom momku zaposlenom na naplati parkinga, a s kojim su po mišljenju urednika obje naše zaposlenice, ali i Đuro, malo previše flertovale, te prošli kroz metalna Vrata Huma. Ta vrata su, usput budi rečeno, posljednje obilježje Aleje glagoljaša, a unutar očuvanih gradskih bedema nalaze se dvije male ulice, prekrasna župna crkva Marijinog Uznesenja iz 1802. godine te freskama oslikana romanička crkvu sv. Jeronima iz 12. stoljeća.
Sve smo to obišli za nekih dvadesetak minuta, a atraktivna zaposlenica obližnjeg suvenir shopa, s kojom je po mišljenju ostatka redakcije urednik malo previše flertovao, objasnila nam je kako je u Humu do danas sačuvan zanimljiv običaj "biranja župana na leto dan". Tada svi muškarci iz župe u gradskoj loži urezivanjem glasova na drveni štap "raboš" biraju seoskog poglavara.
"Tako smo trebali izabrati urednika...", rekla je jedna od zaposlenica, mislim da je to bila Viktorija, a svi ostali su samo potvrdno kimnuli glavom.
Nakon toga i sami smo zasjeli u ranije spomenutu konobu gdje već nakon treće ili četvrte biske, tko još broji, više nitko nije spominjao ni Rovinj, ni kupanje.
Mali Hum nas je, nota bene, sve osvojio svojim šarmom!
Na povratku smo prebacili navigaciju s hrvatskog jezika na engleski, a tamo nas je osim jednog mnogo blažeg i ugodnijeg glasa, dočekao i jedan očito mnogo bolje informiran koji nas je vratio na Istarski Ipsilon onim drugim, nedavno asfaltiranim i ravnim putem.
Viktoriji nije više bilo zlo, Antonia je s malo manjim žarom hvalila američki način poslovanja i življenja, a Đuro, kojemu više nije bilo do spavanja nadovezao se na onu raniju raspravu o komercijalizaciji Huma koju je prespavao, rekavši kako je savršen upravo ovakav kakav jest te da mu se ne bi trebalo ništa dodavati. Oduzimati mu se, jasno, ni ne može.
'Nema od čega', našalio se.
Sve do Zagreba, međutim, nitko u autu nije progovorio niti jednu riječ, a urednik nije ni morao izreči ono zbog čega ih je sve vodio na ovo jednodnevno putovanje. Ponos svih prisutnih što rade na jednom ovako šarmantnom portalu s potencijalom da postane najbolji bio im je u očima jasno vidljiv. Uzbudljivi članci koje su za ovaj tjedan pripremili, to samo potvrđuju...
