Prije nekoliko godina na ljetovanju prijateljica moje prijateljice, meni do tada nepoznata, svakih par minuta izgovarala je famoznu rečenicu: „Ajme, ća nam je lipo!“ ni sama ne znajući da tom jednom, tako kratkom i jednostavnom rečenicom otkriva svu tajnu življenja.
Tada ni ja nisam bila svjesna njene čistoće, jednostavnosti i dubine, samo se sjećam da nam je to bilo prezabavno i presmiješno i da smo se puno smijali. Da nam je bilo lijepo, dan kao i svaki drugi, a opet poseban. Prekrasno okruženje, najljepša vala, dobra atmosfera, ćakula o svemu i ničemu, zanimljivi i pozitivni ljudi. Lijepo. I pamtljivo.
Od tada, rečenica „Ajme, ća nam je lipo!“ postala je sinonim za dobar trenutak. Sinonim za trenutak za pamćenje. Puno puta je izgovaram… kao mantru i podsjetnik da stanem i duboko udahnem.
Što više takvih „Ajme, ća nam je lipo!“ trenutaka imaš, to si bogatiji. Da, bogatstvo se mjeri u osmjehu. Sjećate se one dječje knjige naslova „Prodani osmjeh“ gdje stariji čovjek kupuje osmjeh dječaka u zamjenu za veliko bogatstvo??? I što biva? Ovaj cijeli život provede tražeći čovjeka da mu vrati njegov osmjeh…
Kaže se da je dan proveden bez smijeha, izgubljen dan. I to je sva istina svijeta.
Smijeh, taj čarobni signal pozitive, radosti, sreće, veselja i olakšanja, ta vizualna ekspresija pozitivnih emocija, osvaja cijeli svijet. Pokreće i čudesan endorfin, famozni hormon privrženosti koji šalje svim organima sreću, jača imunitet, otklanja stres i depresiju, bolesne liječi, a usnule budi.
Smijeh jednako sreća. Smijeh je lijek (dokazano!). Smijeh je besplatan. Zašto ga onda ljudi ne žele???
Nevjerojatno, ali radije biraju nervozu, probleme, hejtanje i mrzovolju. Daj mi nešto da me žulja u cipeli… nije bitno što, samo daj nešto.
Sigurna sam da se čak 90 i više posto ljudi ne zna opustiti. Nikada. Samo opustiti. Bez predrasuda, bez kalupa, okvira, protokola, konvencija, regula, kodeksa… Samo opustiti.
Čak i godišnji odmor provode radeći ili praveći se da rade, pritom brinući i šireći lošu energiju svima oko sebe.
Što bi nam bilo lijepo kad se možemo patiti?
Život je tako jednostavan, samo ga mi pod utjecajem svega i svačega (mislim na sve krive vrijednosti luksuznog lifestylea: bogatstvo, moć i slavu) kompliciramo do krajnjih granica. Nažalost i dalje vrijedi nepisano pravilo trčanja za centimetar, metar, kilometar većim, višim, moćnijim. Svakodnevno sakupljanje materijalnih dobara nema granicu…, a oponašajući druge, nažalost, gubimo sebe. Ne kužimo da stjecanje silnog bogatstva ne bi trebao biti naš životni imperativ, da smo MI SAMI SADRŽAJ.
Al' ne, takmičenje ne prestaje. Ni dok spavaš… i tada misli rade i vrte i vrte novo, novi, nove… Kako biti na vrhu svijeta???
I??? I što onda kada dosegneš vrh svijeta???
Padaš! Jer to je jedino neminovno.
Zar nije jednostavnije imati svoju prirodnu ravnotežu, ničega previše ili premalo, prerano ili prekasno… pronaći svoj mir i zadovoljstvo, raditi male stvari i rituale koji te vesele, opustiti se i znati uživati u trenu? U SADA. Koliko njih niti ne primjećuje svijet oko sebe? Pogled koji im se pruža, vjetar u kosi, čarobno nebo, izlazak/zalazak sunca, miris jutarnje kave, okus vina, ljepotu mora, a da ne kažem ljude, njihova lica i pečat života ispisan na njima, a tek svoje najbliže???
Pričamo o silnoj ljubavi, ali samo pričamo, nažalost, ne živimo je.
Trčimo i trčimo za nečim nedokučivim, a život nam prolazi… kao pijesak između prstiju…
Živjeti znači uživati. Bar bi trebalo značiti. Ne brinite, za tamo gore svi imamo pozivnicu, svi ćemo stići, neko prije, neko kasnije… i ovako previše je svakodnevnih tragedija i katastrofa na koje ne možemo utjecati, al' previše i tjelesnih i mentalnih otrova na koje možemo utjecati i riješiti ih se. I zato, zastanimo malo. Osluhnimo, opustimo se…
Uživajmo u OVOM trenu, u OVOM danu.
I izgovorimo slobodno i s guštom: „Ajme, ća nam je lipo!“
