Kakvi nas sve ljudi okružuju i s kakvim se svakodnevno susrećemo, a da nismo ni svjesni njihovih zlih namjera, meni je osobno postalo vrlo ozbiljno pitanje, odnosno problem.
Ne dopustiti nikome da nam priđe je gotovo pa nemoguće jer bi to značilo totalnu izolaciju, no kako se nositi sa svim tim licemjernim prevarantima koji nas svakodnevno okružuju, pitanje je koje si mnogi od nas postavljamo.
Danas je družiti se samo s nekolicinom ljudi, kako kaže Massimo "malim krugom velikih ljudi", svojom familijom i ljudima koje zaista dobro znaš godinama, jedino postalo normalno, odnosno jedino koliko - toliko sigurno.
Ali kako funkcionirati mimo toga? Hladno, odrešito i s distance postaje nažalost, sve više jasan put...
Moja iskustva s pojedinim ljudima u zadnjih nekoliko godina dovela su me do toga da kao nikada prije sumnjam u namjere svakoga tko mi se obrati.
Na žalost, da, na veliku žalost, ali to je stvarnost s kojom većina nas živi.
Znam, svi smo mi bili barem jednom iskorišteni, prevareni, izdani... jer ljudska zločestoća je nepredvidiva. I kada si na oprezu, opet te takvi manipulatori uspiju nasamariti, jer teško se staviti u mod prevaranta, ako nemaš tih namjera.
Zato s razlogom postajemo nepovjerljivi, okrenuti samo sebi i svojim najbližnjima, iako nažalost i tu ponekad treba biti na velikom oprezu… i najbliži nas izdaju..., a gdje tek neće nepoznati?
Imate li i vi takvih iskustava s poslovnim partnerima ili takozvanim prijateljima?
Jeste li i vi možda naletjeli na monstrume koji bezdušno unište većinu svega ili pokušaju oteti što je više moguće?
Nažalost, moj popis je predug da bi ih sve nabrojala... ali jedan slučaj me toliko zgrozio, prenerazio i duboko razočarao da sam imala potrebu sve ispričati... Surova stvarnost, ne samo mene, nego i sve većeg broja ljudi koji su odlučili dati u najam svoju nekretninu, dovela me je do toga da sa svima podijelim zaista jedno jako loše iskustvo, kako bi eventualno nekome pomogla da ne pogriješi, kao što sam i ja pogriješila i nedovoljno se zaštitila.
Čovjek kojemu sam iznajmila svoj stan prije godinu i pol dana je stranac (naravno, očekivala sam da će baš on biti kulturan i s nekim većim poštovanjem jer se ne nalazi u svojoj zemlji, na svom teritoriju), koji dolazi iz zemlje u kojoj je kultura ophođenja prema svemu što i je i nije tvoje na visokom nivou (Japan), doslovce je nemilosrdno dopustio da se uništi većina stvari koje nisu bile njegove.
Nije ih zaradio niti su mu išta predstavljale pa su mu se učinile bezvrijedne. Tako se i ponašao prema njima, bezdušno i apsolutno nemarno.
Sve je krenulo nizbrdo kada je usprkos jasnom dogovoru i potpisanom ugovoru u stan doveo kućne ljubimce i to ne jednoga nego dva - mačku i psa.
No nisu životinje problem (ja ih obožavam), ali problem je čovjek koji im je dopustio da unište sve do čega su mogli doći, jer njemu tuđe stvari ne predstavljaju apsolutno ništa. Ne haje, ne mari.
Te jadne životinje uništile su sve. Tepihe, zidove, zavjese, parkete i namještaj do te mjere da stan nije bio prepoznatljiv. I prije su moji psi živjeli u istom stanu, nikada nisu napravili ni najmanju štetu, nikada. Nije do njih, apsolutno je do njega.
Ušavši u stan nakon isteka ugovora ostala sam, malo je reći - prenaražena. Šokirana. Izbezumljena.
Činjenica da po ugovoru koji smo potpisali, imam pravo ući u svoj stan i vidjeti u kakvom je stanju svaka 3 mjeseca, ovaj monstrum je ignorirao potpisano i nije dopustio, kao što nije dopustio niti tri mjeseca prije isteka ugovora da dovedem potencijalne nove klijente. Naravno, jasno je i zašto nije dopustio.
"Veliki biznismen" i vlasnik jedne od vodećih tvrtki za uzgoj tuna na Jadranu, neopisivo je nekulturan, arogantan i bahat pa bi, po meni, trebao biti duplo kažnjen za sva loša djela koja radi u našoj zemlji. A ako je takav bio prema meni i mom stanu, što drugima radi? Očito - Vuk dlaku mijenja, čud nikada jer nažalost tek sada čjem da nisam samo ja bila grubo povrijeđena, taj čovjek se okrutno i besramno odnosi s nizom suradnika što je očito njegov uobičajeni model ponašanja. Ali što bi se nama dogodilo u njegovoj zemlji da se tako odnosimo prema tuđim stvarima? Samo da zamijenimo uloge i države. Japan je strogo uređena država. Barem ima takav image. Kao i Japanci. Ali ovaj čovjek...
Definitivno u našoj zemlji, ovakvim slučajevima treba stati jedno zauvijek na kraj i to što prije! Problem je što je nastala ogromna šteta koju nije i ne želi pokriti, ignorira apsolutno sve, i dogovor i zakon i baš ga briga, a još je veći problem što takav čovjek i dalje živi i radi tu i tko zna koliko će još ljudi povrijediti, stvari uništiti.
Ipak, svim srcem vjerujem da u našoj državi zakon postoji. I da će ga stići. I kazniti. Duboko se nadam. Zakon koji nas štiti. Pravda.
Koliko još ima ovakvih ili sličnih slučajeva gdje je ljudska drskost toliko visoka, a karakter tako mali?
Koliko je ovakvih monstruma koji besramno koriste tuđe stvari, bez imalo respekta.
Moj mentalni sklop to jednostavno nikako ne može shvatiti. Baš sam tužna. I razočarana.
Nažalost, čini se da je besramnih i bezdušnih ljudi svakim danom sve više pa se pitam što se to dešava s društvom u kojem živimo. I kako uopće tako možemo živjeti da nikome ne vjerujemo, da se bojimo, da okrećemo leđa.
Vjerojatno je upravo to razlog zašto se ljudi mijenjaju i sve više povlače u sebe...
Imam osjećaj da sam i sama postala neka druga osoba... koja ne želim biti. Baš zbog ovakvog okruženja i ljudi koje nas čine opreznima i nepristupačnima. Voljela bi vjerovati da je samo mali postotak takvih ljudskih beskarakternih užasa, no bojim se da nije...
I onda mene pitaju "Zašto se već dugi niz godina puno radije družim sa životinjicama?"
Ovo je odgovor. Upravo ovakva situacija. U životinjicama pronalazim bezuvijetnu ljubav koja u globalnom čovječanstvu sve očitije izumire. S ljudima, nažalost, nikada dosta opreza. Kod ljudi je uglavnom glavna riječ odnosno zamjenica ljubavi i prijateljstva - interes.
