U vrijeme kada gradom kolaju najrazličitije moguće informacije - od one o dekolteu Barbare Kolar na promociji piva u Esplanadi, preko teorije zavjere da će se Kruno Jurčić na velika vrata vratiti u Dinamo, i to kao najveći dioničar, pa sve do pitanja koga je Milan Bandić nominirao za "Ice bucket challenge", tj. za svoga zamjenika - a čovjek koji želi da ostane pri zdravoj pameti bira najrazličitije moguće načine da ih izbjegne (iako to s dekolteom Barbare Kolar nekad može biti problem), mene oduševi situacija kada mi netko – onako, bez ikakvog sebičnog interesa – kaže da se otvorio neki restorančić ili "fast food" gdje se može pojesti obilno i ukusno jelo za pristojnu cijenu...
"Bogami, lijepi Dopisniče...", reći će mi taj Netko, "da vidiš samo koliko stave pomfrita. Uopće ne štede!"
Nakon toga, jedva čekam prvi pogodan trenutak kako bih, provjere radi, tamo izveo odvjetničku vježbenicu s položenim pravosudnim ispitom s kojom se u posljednje vrijeme često viđam, a ukoliko bi provjera još i zadovoljila, pa shvatim i da je ukusno, obilno, ne pretjerano skupo te da stvarno, kao što je ta dobronamjerna duša tvrdila; "stave dosta pomfrita"- nitko sretniji od mene! (Eventualno ta vježbenica, koja bi, usput budi rečeno, samo od pomfrita mogla živjeti...)
To, nažalost, ipak nije tako čest slučaj te osim što su takve informacije veoma rijetke kao što sam u uvodnim rečenicama već spomenuo, znaju biti i lažne, a upravo takvom se pokazala ona o zalogajnici na Tuškancu od koje sam, na temelju priča kojih sam se po gradu naslušao, očekivao više i od "Plana 21".
(Jesam dobro započeo prvu kolumnu iz centra za Wall.hr, a? Čitaj dalje...)
Elem, jedne subote, baš kao ove, pun nade odmaknuo sam se malo od strogog centra grada koji inače preferiram kad su ugostiteljske usluge u pitanju te prolazeći kroz Dežmanov prolaz koji dijeli gradsku vrevu od tuškanačkog zelenila i mira, a koji je dobio ime po Ivanu Dežmanu i njegovu sinu Milivoju - švaleru koji je najveću popularnost stekao ljubavnom pričom s Ljerkom Šram, mladom glumicom i najljepšom Zagrepčankom s početka 20.st. - krenuo sam u provjeru istinitosti priče o najboljem hamburgeru u gradu, a koja se već nakon prvog zalogaja ispostavila otprilike podjednako napuhanom kao i ova ljubavna između Ljerke Šram i gospodina kroz čiji sam prolaz maloprije prošao...
A neistinitom se, bezbeli, ispostavila i priča o najboljem bureku na Trešnjevačkom placu, do kojega sam se također na nagovor dragih ljudi nedavno uputio, a da ga, nota bene, nisam uspio ni probati. Od deset puta naime, što tamo navratite u potrazi za nečim što među rajom slovi kao nešto najbolje u gradu, devet puta ćete ostati praznih ruku, a onaj jedan put što ćete imati sreće da burek nije prodan - faliti će jogurt! "Vjerojatno nije najbolji...", pomislio sam nakon devetog neuspjelog pokušaja, "ali sigurno jeste najtraženiji!"
A najbolji je, kao uostalom i sve ostalo, u samom centru grada - na onom međukatu kod Dolca! Tamo gdje je do jučer bio i "Rubelj", samo na drugom kraju...
Što se pak najboljeg hamburgera tiče, otkriti ću vam tajnu, i on je najbolji u centru. I to u "Bulldogu", legendarnom kafiću koji odnedavno vodi Zvonimir Soldo, i to - ako smijem primijetiti - mnogo bolje no što je vodio 1.FC Koeln u Bundesligi.
Taj hamburger, uz koji zaista "stave dosta pomfrita", najbolje je konzumirati na njihovoj terasi u vječito sunčanoj ulici Frane Petrića, a iz koje imate izvrstan pogled i na zabavnu predstavu u kojoj se glavni glumci - zagrebački često viđeni špiceri - šepure po Bogovićevoj u svojim najboljim odijelima ne bi li bili primjećeni, na Šterna koji, kada ne sjedi u gradskoj skupštini Grada Zagreba, s harmonikom zabavlja neke, po izgledu sudeći, članove umirovljeničkog društva koji su jednom nogom na plesnom podiju u Bulldogovom podrumskom klubu (također izvrsnom!), a drugom - bože mi oprosti - grobu... "Dinner and a show!", rekli bi Amerikanci!
Osim hamburgera, malo poznata informacija je da im je i ostala hrana odlična, a ovom prilikom bih još izdvojio i njihov biftek (koji će mi zbog toga slijedeći put možda biti besplatan), te ako još promijene vrata na WC-u, za koja moraš biti informatički pismen kako bi uopće ušao, Bulldog bi mogao biti idealno mjesto za provođenje cjelodnevnog boravka u centru.
Naravno, ako vam to Bagi - vjerni uposlenik spomenutog ugostiteljskog objekta i još vjerniji Bad Blue Boys - dopusti...
Ostale zlata vrijedne informacije koje bi trebalo ovako "en passant" spomenuti je da su najbolji ćevapi donedavno bili u "Jazz ba Chevapu" u Varšavskoj, ali ovi iz "Placa", nedavno otvorene čevabdžinice malo ispod Dolca, opasno su im se približili po kvaliteti... Najbolji gradski prosac je dakako Ivica koji oko "Pingvina" stalno žica kunu, iako ni Giovanni nije loš, pogotovo kad je u ulozi poliglota i perača prozora, a ona mala plavuša što je nekoć radila u "Orfeju" i fotkala se za naslovnicu "Klika" - isto jako bitna informacija iz centra - prekinula je sa svojim dečkom bodybuilderom koji ju je uvijek nakon posla čekao na motoru i ona sada, dok usamljena čeka jedanaestku na trgu (svaki radni dan oko 20.15h), traži nekog s položenom B kategorijom...
Eto, to su te informacije koje na početku ove priče zazivam i koje ću na ovom portalu, iz tjedna u tjedan, s iznimnim zadovoljstvom dijeliti i s vama koji inače obitavate izvan prve parkirne zone, te do kojih - od dekoltea Barbare Kolar - takve na terenu itekako dobro provjerene informacije teško mogu doprijeti, ali će vam svakako dobro doći!
