Miro Par "Dopisnik iz centra": Najnesretnija šalterska službenica u centru

U redu ispred mene, koji je, nota bene, bio duži od onog koji se formira ispred Europatradea kada u Zagreb dođe marokanski iscjelitelj Mekki Torabi, ili za mlađe čitatelje: onog ispred "Sokola" oko dva iza ponoći - nalazilo se otprilike pedesetak naših starijih sugrađana koji su s čuđenjem na licu, i štednom knjižicom u ruci, promatrali mlađahne uniformirane bankarske službenice kako ih, jednoličnim i monotonim tonom u glasu, pokušavaju nagovoriti na takozvano "M" ili "E" bankarstvo te ih savjetuju da, u sklopu njihove velike obljetnice, pohrane neke svoje privatne stvari na sto godina u trezor pod Jelačić Platzom...

"Ma, molim Vas...", odbrusio im je poprilično oštro jedan od tih pedeset umirovljenika vidno uzrujan i, nema sumnje, u žurbi,"...za koji dan će pohraniti mene!"

Osim njih, u redu ispred mene bilo je još i nekoliko Azijata dva mrmota koja su ovršena zbog neplaćanja HRT-ove pristojbe i sad se, kobajagi, iščuđavaju gdje im je nestao novac s računa te još par ljudi koji su uslijed dugog čekanja i zaboravili zašto su zapravo tu.

Sve u svemu, jedno ne baš pretjerano veselo društvo zbog kojega sam u toj velebnoj poslovnici zaglavio nekoliko dugih sati i zbog kojega sam, kao što sam na početku ove priče već naveo, proklinjao svoju sreću...

Međutim, nakon doživljaja s mladom uposlenicom za šalterom koja je prozvala moj broj - a koji me podsjetio na onu staru izreku o čovjeku koji je bio tužan jer nije imao cipele, sve dok nije sreo čovjeka koji nema stopala - shvatio sam da ova moja situacija i nije toliko loša. (Da slučajno ne bi bilo zabune, bankarska službenica o kojoj je riječ imala je stopala, i to, po ostatku njezine figure sudeći, zasigurno prekrasna, a nekoliko od onih ranije nabrojanih Azijata je vjerojatno samo zbog toga i bilo u banci, ali ono što ona, jebi ga, nije imala - a što ću vam u daljnjem tekstu pokušati opisati - to je sreća...)

---

Ja, Dopisnik iz centra, u tu sam banku, spomenutog dana, zapravo ušetao s nakanom da ugasim sve svoje postojeće račune i poništim kartice, ali nakon što se moj broj napokon okrenuo te nakon što sam u labirintu šaltera pronašao onaj pravi, s mojim brojem, a za kojim je u onoj njihovoj strogoj, no ipak privlačnoj uniformi, sjedila simpatična bankarska službenica u ranim tridesetima koja mi je uz osmijeh ljepši i od zadarskog zalaska sunca poželjela dobar dan - meni se nekako više nije prekidalo baš sve veze s ovom bankom i pristao sam na njenu ponudu da saslušam sve o njihovom paketu bankarskih usluga i pogodnosti pod nazivom: "Lepeza Zagrebačke banke".

Elem, dok je ona po tko zna koji put vrijedno izgovarala te unaprijed naučene rečenice koje su me trebale uvjeriti u kvalitetu tih usluga, ja sam bio zaokupljen ostavljanjem dojma zainteresiranosti te glumljenja ravnodušnosti prilikom njezinog spominjanja iznosa koji bi za to svaki mjesec trebao izdvojiti. A, naravno, tu i tamo, bacio bih oko i na drugi gumb njezine bijele, poslovne košulje, koji jedini hrabro stoji na putu mome neometanom pogledu u prekrasni dekolte dublji i od Marijanske brazde...

---

Ipak, ono što nisam mogao ne primijetiti, pa i da je spomenuti gumb kojim slučajem olabavio, činjenica je da mi je djelatnica Zagrebačke banke nakon svake dodatne usluge koju bi mi nabrojala, kao što je, na primjer; besplatna pomoć na cesti u slučaju kvara auta, a na koju imam pravo zahvaljujući ovoj lepezi, nadodala da to sigurno dobro funkcionira, pa čak i bolje od HAK-a, rekla je, jer se, eto, baš njoj to nedavno dogodilo...

"Meni je isto trebao staklar...", rekla je navodeći i dodatnu uslugu hitnih intervencija koje dobivam uzimanjem te kartice,"...kad sam razbila prozor jer mi se slomio ključ u bravi!"

A i bravar joj je, bezbeli, stigao veoma brzo zahvaljujući ovoj lepezi.

Slušao sam je tako kako dalje nabraja i, na njenu nesreću, lepeza je zaista pružala mnogo dodatnih usluga, a ona je - valjda po naputku nekog voditelja smjene - morala za svaku ponuditi neki primjer iz vlastitog života...

Na skijanju je, kaže, slomila nogu, ali lepezi Zagrebačke banke hvala pa je imala dobro osiguranje i osim besplatne medicinske skrbi, od odštete koju je dobila, kasnije je kupila neku skupu francusku šminku. A kreme protiv osipa koji joj je ta krema uzrokovala, kaže dodirujući si lijepo lice, dostavili su joj u roku od 24 sata zahvaljujući toj odličnoj dodatnoj usluzi.

"Pa, lijepo ste se oporavili...", ubacio sam lagani kompliment u naš razgovor, ali ona se nije dala smesti i bez pardona je nastavila nabrajati sve dobrobiti koje će mi izbor ove financijske usluge u mome daljnjem - ovakvim pehovima ispunjenom životu - donijeti.

Dečko ju je ostavio, a shopping s ovom karticom utješio, na kladionici ju zeznuo jedan par, a dižući ovom karticom bez provizije novac s bankomata uplatila je novi, na aerodromu su joj izgubili prtljag...

---

Nisam imao želju da sačekam do dijela kada će spomenutu posmrtnu pripomoć, kao jednu od usluga koje uz ovu lepezu također dobivam, a za koju bi, šalterska službenica koju u proteklo vrijeme očito baš i ne služi neka sreća, morala reći da joj se i to dogodilo pa sam - dok je dakle još uvijek živa - prihvatio sve što mi je ponudila i umjesto da ugasim sve svoje račune kao što sam prvobitno planirao, nakon nešto više od dva sata, iz poslovnice Zagrebačke banke na Trgu bana Jelačića, na broju 10, izašao sam s još jednom novom karticom.

A to će mi, nema sumnje u to, donijeti više nevolja nego što je u posljednje vrijeme zadesilo ovu; zasigurno najnesretniju šaltersku službenicu u centru...