Kada sam pristala pisati kolumne znala sam u kojem će smjeru ići moje pisanje... Samo, jedino i isključivo ISTINA. Od osjećaja, zapažanja, mojih misli i razmišljanja. To je moj osobni stil i način kako ja funkcioniram u svemu što radim. Oduvijek sam jedino cijenila ISTINU, a tako će i ostati zauvijek. Bila ona dobra ili loša, ja je volim čuti. Iako, danas je ona gotovo iskorijenjena...
Iskrenost je nevjerojatna vrlina, (ponekad i mana, s obzirom u kojem okruženju živimo) ili si genetski predodređen ili školovan na nešto što je postalo svakodnevnica, a to je LAŽ. Ta riječ od tri slova je kao pošast proširena na svakom milimetru naše zemaljske kugle i prisutna u svim sferama naših života…
Lažna obećanja u politici, lažne reklame na TV-u koje obećavaju bujnu kosu, savršeni ten, mršavljenje bez trunke odricanja... Laži po medijima, lažna prijateljstva, lažne ljubavi... Laži toliko, a susretnemo li se sa iskrenošću danima se čudimo jer na nju nailazimo u tragovima. Kada je pronađemo cijenimo je kao suho zlato, a ni tada nismo sigurni da je prava…
Nevjerojatno puno ljudi lažu, izmišljaju, uveličavaju i to obično sa zaprepašćujućim stilom i sposobnošću. Uvjeravaju vas do posljednjih atoma njihove snage. Ne znam da li se to uči ili jednostavno prenosi generacijski, no talent za to nema baš svatko. Osobno poznajem par velikih mahera u tom poslu. Nerijetko znam reći da bi sve Oscare u Hollywoodu pobrali i uz njih bi se posramile i veličine kao što su De Niro, Al Pacino ili Meryl Streep.
Laž je toliko prisutna u našim životima da jednostavno ne možeš biti siguran niti u boju zida ako se sam u to ne uvjeriš. Često mi se ljudi smiju kad vide kako ja čitam novine, odnosno kojom brzinom ih prelistavam. Razlog tome je vrlo jednostavan. Subjektivan način osmišljavanja tekstova uz to popraćenih diktiranim rečenicama osoba kojima je nešto u interesu, izmišljanje tema koje u stvarnosti ne postoje samo su poneki od razloga mojeg brzog čitanja, odnosno prelistavanja. Da, gledam fotografije i sama stvaram svoj stav, a čitanje tekstova od polu-informiranih novinara je za mene teži gubitak vremena.
Nije samo novinarstvo prepuno laži… Svaki dan pohodim plac u potrazi za svježim i zdravim namirnicama za moju familiju. Tamo i bakica od 80 godina koja sirota jedva stoji na nogama laže o domaćim jajima, svježim paradajzima, nešpricanim iz njezinog vrta, trešnjama bez ijednog crva pa onda se ne čudim onim maherima u punom naponu snage ili ti pohotnicima sa srcem Napoleona. Tako to slušamo gotovo svakodnevno. Sve samo u svrhu prodaje, zarade i interesa.
E, kada smo kod interesa to je tema za sebe… Pogledajte samo Instagrame, Facebooke o kojima sam već prije pisala… Što se tamo objavljuje... To je postao teži oblik psihopatske bolesti. Izmišljaju se razna putovanja, svi su neki kreatori, dizajneri, osobe s nevjerojatnim životnim stilom, pričama, a zapravo je to samo svijet kojem bi htjeli pripadati i beskrajno se trude približiti neostvarenim ciljevima i željama. Stvarnost im je potpuno drugačija... Kopiraju se ljudi koji su im idoli, voze se i slikaju kraj automobila/brodova/aviona od prijatelja, susjeda, poznanika, naslikavaju se u tuđim stanovima koje prisvajaju, samo da se izazove neka sveopća ljubomora, zavist ili jednostavno žele da im se ljudi dive. To je teži poremećaj za neku detaljniju analizu i to ljudi koji su eksperti, doktori, specijalci i koji se bave samo čovjekovim umom (koji je do danas totalno neistražen) i laži koja je osnova svega. Ustvari, rijetko da se nešto iskreno pojavi na tim mrežama.
Pa tako možemo krenuti i u daljnja nabrajanja...
Posao. Surađivati danas bez bezbroj ugovora je utopija, a niti to nije garancija, jer tek na tom polju vlada najveća laž i prevara. I tu sam se tijekom godina uvjerila u takve Minhauzene dječjeg lica i osmijeha, kojima ništa ne znači niti papir niti pravna služba. Većina sve gleda jednokratno jer još uvijek ima popriličan broj naivaca koje možeš lako prevariti. Čim sjednu za stol većina prvo gleda kako da ti proda priču, odnosno, bajku s nevjerojatnim dosezima i kako da te upletu u mrežu iz koje teško možeš izvući živu glavu. No, kada imaš svoj gard i stav jedne jake osobe s puno samopouzdanja, istog trena te svrstavaju u aždaje, vještice i umišljene kokoši, a ja baš taj dio volim kod sebe, što ne dopuštam tim klošarima, lažovima i zgubidanima da mi se na niti jedan način približe.
Većina nikako da shvati da je laž kratkotrajna i poražavajuća činjenica kada se otkrije, a uvijek se otkrije! Nekoga možeš prevarit jedanput, dvaput, ali mnogima je to jednostavno stil života, što je za mene neprihvatljiv pojam. Najbolje od svega je što se takvi ljudi toliko sažive s tim količinama laži da i sami počinju u nju vjerovati. Zato nas okolina djelomično i formira. Postavljamo ne štit, nego bedem oko sebe da se zaštitimo od svih tih nakarada i prevaranata. Koliko god je moguće treba selektirati i detektirati te spodobe jer moramo čuvati i misliti na sebe.
Zar nije ljepše probuditi se i zaspati s osmijehom? Zar nije pametnije biti iskren i opušten? Sve te laži i zavrzlame dovode do stresa, jer nije lako hendlati te laži, izmišljotine i u isto vrijeme biti opušten. Samo rijetkima to uspijeva. Treba jednom okrenuti stranicu i priznati sam sebi da laž nije dugoročna i da ona u konačnici nikuda ne vodi. Prijevare svih oblika govore samo o težem poremećaju osobnosti, lažnom životu i na kraju ne donoseu ništa dobroga. Svatko tko vara, vara ustvari sebe. Svatko tko laže, laže sebi. Ne shvaćam zašto ljudi imaju potrebu tako živjeti. Lagati prvenstveno sebe, ali i druge i to raditi s osmijehom, smišljeno i nakaradno. Fascinira me ta činjenica da većina ljudi živi u stresu upravo zbog laži, umjesto da uživaju u svojem miru, sreći i svemu onome što vole i što ih veseli.
Nasmijati se iskreno i od srca, bez ikakvog grča, najljepši je osjećaj na svijetu. Probajte, isplati se.
