Od strane sportskih komentatora, ali i dokonih kladioničara iz kvartovskih birtija, često je korištena floskula da Andrei Arshavin u svijetu nogometa nije napravio onoliko koliko je mogao.
To, međutim, nije ni približno istina. Stvar je u tome da je Arshavin relativno kasno napustio Zenit. S dvadesetiosam godina. Do tada je, nota bene, osvojio sve što se sa Zenitom osvojiti moglo. I to ne samo u domaćem šampionatu, već i na međunarodnoj sceni, a na kojoj je kao najbolji igrač osvojio Kup Uefa.
U Arsenalu je za prve tri sezone, da napomenem i to, na 106 utakmica, kao neka polušpica, postigao 28 golova i spakovao još 33. Jedan od tih 28 bio je, uzgred kazano, pobjednički protiv Barcelone 2011.g. Kada se svemu tome nadoda njegovih 17 golova u 69 reprezentativnih nastupa i izbacivanje Nizozemske s Eura 2008., golom i asistencijom u produžetku, postaje jasno da je u svijetu nogometa napravio itekako mnogo. Nisu pretjerivali - odgovorno tvrdim - ni oni koji su mu tepali da je pravoslavni Messi...
Ono zbog čega mi na Wall.hr-u uopće pišemo o Arshavinu i branimo ga nekakvim statističkim pokazateljima, iako se, poznato je, naš portal zapravo nikada ne bavi sportom, već pretežito modom i lifestylom, činjenica je da je Andrei Arshavin za razliku od ovog nogometnog svijeta, zbilja podbacio u jednom drugom - onom modnom!
To jest, nije mu pružio onoliko koliko je mogao...
Elem, prije nego što je ostvario ovu maloprije spomenutu nogometnu karijeru, životni put mladog Andreia išao je nekim sasvim drugim smjerom. U srednjoj školi, po vlastitom priznanju, ali i zapisima koji se i danas čuvaju u nekoj lenjingradskoj zbornici, u napadu nekog iznenadnog bijesa poderao je školski imenik i zbog toga, bezbeli, biva izbačen. Uspijeva ipak dovršiti neku dopisnu i maturirati, a onda upisuje - pazi ovo - modni dizajn!
I to ne nešto lažno poput Igora Štimca kada je uz jutarnju kavicu u kafiću podno Marjana upisao neku visoku poslovnu školu, a završio je do večernje pivice na šanku hotela Terapija, već baš onako pravo i ozbiljno. U rekordnom roku, od samo dvije i pol godine, diplomirao je kao najbolji student u generaciji.
Da ga taj prokleti sport nije tako dobro išao - osim nogometa bio je, naime, i viceprvak Rusije u pikadu za mlađe kategorije - Rusija bi danas možda imala još jednog Alexandra Terekhova ili, štajaznam, Valentina Yudashkina, a nogometni navijači možda neku ljepšu seriju njihovih reprezentativnih dresova od onih bijelih s jednom plavom i crvenom mrljom. Možda bi modni kreator Arshavin dizajnirao i neke ljepše kopačke, a Ronaldu - koji prilikom grupnih fotografiranja uvijek stane na prste ne bi li izgledao viši - mogao bi ubaciti i petu od petnaestak centimetara.
Navijački šalovi, nadalje, bili bi od svile, umjesto trakica za kosu igrači bi nosili rajfove, a seriju torbica koje bi dizajnirao za sudačku trojku da u njima nose žute i crvene kartone, zviždaljke i štoperice, ne mogu, evo, niti zamisliti.
Siguran sam, međutim, da bi baš poput njega kao nogometaša - bila avangardna!
Andrei Arshavin je osim toga, da spomenemo još i to pred kraj teksta o ovom najboljem nogometašu među modnim kreatorima i najboljem modnom kreatoru među nogometašima - oduvijek bio zainteresiran i za književnost. Rado je čitao ruske klasike, Gogolja pogotovo, a često je navodio kako je, eto, i sam izašao iz njegove kabanice. Napisao je čak i tri knjige. (Također ne lažno poput Zlatana Ibrahimovića kojemu su to učinili neki od najboljih skandinavskih pisaca, već vlastoručno.)
A, njegovo kapitalno djelo iz 2008.g. nosi možda i najbolji naslov u svjetskoj literaturi uopće: "555 pitanja i odgovora o ženama, novcu, politici i fudbalu", i za svega 20-ak američkih bucksa možete ga naručiti na Amazonu u tvrdom uvezu.
Ni ta knjiga, nažalost, ne nudi odgovor na glavno pitanje vezano za ovog renesansnog čovjeka: Da li bi, drug Andrei, bio bolji modni kreator nego što je, eto, bio nogometaš?
