Zlatko Pejaković, legenda hrvatske glazbe, sinonim za feštu i ruke u zraku, ali i za zborno pjevanje, nedavno je u, za njega tipično urnebesnoj atmosferi, održao promociju spota za svoju najnoviju pjesmu “Dinamit”. Tim povodom vodili smo zanimljiv razgovor, u kojem nam je otkrio mnoge široj javnosti nepoznate detalje iz svog poslovnog, a i privatnog života.
Gospodine Pejaković, Vi trajete i trajete. Koji je Vaš recept za to?
Ja sam vam kao proizvod s neograničenim rokom trajanja. Imao sam sreću što sam davno pustio “korjenje”, u vrijeme kad je život bio puno sporiji i kad se nisu na dnevnom nivou, kao na traci, izbacivala nova pjevačka imena, koja rijetko opstanu duže od jednog hita. I kao što brzo bljesnu, još brže padnu u zaborav.
Zašto je to tako?
Mladi ljudi povjeruju da je dovoljno osvojiti nekoliko naslovnica i da će nakon toga zauvijek biti zanjmljivi i traženi. A ovaj posao je kao i svaki drugi, rudarski, nema spavanja na lovorikama, moraš biti spreman na uspone i padove, doslovno na krv, znoj i suze, biti uporan i truditi se jednako i kad si na vrhu i kad si na dnu, da radiš najkvalitetnije što možeš, da osluškuješ što hoće tvoja publika. Publika je tvoj jedini sudac, koji te u jednom času može uzdići u nebesa, a u drugom baciti u blato. Publika je uvijek u pravu i zato treba preuzeti odgovornost i uraditi sve što je u tvojoj moći da je senzibiliziraš svojim pjesmama i da u njhova srca pjesmom doneseš radost, suosjećanje, da s njima plačeš i raduješ se.
Jesu li Vaše pjesme autobigrafske?
Iako su autori mojih pjesama različiti, a mnoge sam napisao i sam, počevši od “Čergi, kad sam imao 17 godina, sve su moje pjesme autobiografske, zato jer biram takve pjesme koje u meni bude neku emociju. Svi smo mi ljudi isti ispod kože, svi imamo iste strahove, uspjehe, padove, probleme, nedostatak vjere u sebe, tako da vjerujem da su moje pjesme uspješne i toliko traju zato što se ljudi svih generacija prepoznaju u njima.
Pjevate o veselju, ali i o teškim životnim iskustvima. Što je za Vas uspjeh?
Uspjeh, općenito u životu, je postići dominantno stanje radosti i mira, bez obzira na sve, ili unatoč svemu. Nije lako, ali sve što te ne ubije te ojača pa kad naiđu teška vremena, već od ranije znaš da će sve proći i imaš snage da prođeš kroz centar oluje i pričekaš neko bolje vrijeme. Ono uvijek dođe.
A u karijeri, što smatrate svojim poslovnim vrhuncima?
Ja se trudim da svaki moj koncert bude moj vrhunac. Ali, ako se osvrnem na ono što je iza mene, onda su to Korni grupa, prva nagrada na najvećem jazz festivalu u Montreauxu, koju mi je osobno dodijelila velika Ella Fitzgerald, uloga Isusa u rock operi “Jesus Christ Superstar”, na čijoj su predpremijeri prisustvovali autori Andrew Lloyd Webber i Tim Rice, koji su me nakon toga pozvali u London da ulogu Jesusa pjevam u londonskoj postavi. Otišao sam i vrlo brzo doslovno pobjegao, jer sam se osjećao usamljeno. Nedostajala mi je moja ekipa i suradnici. Tri dana su me tražili. Tada sam prvi puta odbio moguću svjetsku karijeru. Drugi put je to umjesto mene učinio Kornelije Kovač, poslije Eurosonga, kada smo dobili ugovor da kao predgrupa Pink Floyda nastupamo na njihovoj svjetskoj turneji i to zbog toga jer smo imali već dogovoren nastup na festivalu “Vaš šlager sezone”. I treći put, nakon mog odlaska u Ameriku, kad sam nastupao u klubovima od New Yorka, preko Los Angelesa gdje su u publici koja je dolazila u klub bili Arnold Schwarzenegger, Sylvester Stallone, Barbra Streisand i drugi, do Las Vegasa gdje sam imao potpisan ugovor za dugogodišnje nastupe u ondašnjem Hotelu Flamingo. Ali, tada je počeo rat u Hrvatskoj i ja sam jednog dana vidio na CNN-u izvještaj iz Osijeka, u kojem su upravo prikazivali bombardiranje i sliku balkona moga stana u kojem su živjeli moji roditelji, na koji upravo padaju bombe. I u jednoj noći sam posijedio, spakirao kofere i vratio se u Hrvatsku. Ali, sada opet nešto započinjem. Možda, četvrta sreća, vidjet ćemo...
Opet u svijet?
Ja samo radim posao koji obožavam, a sve ostalo neka bude Božja volja.
“Dinamit”, mačevanje, nismo Vas navikli vidjeti u ovom izdanju?
Ha, ha , svašta ćete vi još od mene doživjeti. Na glazbu Antonia Zadre i tekst Maje Marie, scenario za spot napisala je moja šogorica Željana Angelina Županović, koja je fotografirala i obradila prekrasne fotografije sa snimanja. Spot je režirao Antonio Zadro, a scene mačevanja smo uvježbavali dva tjedna po uputama iskusnog instruktora mačevanja Lovre Buve. Snimanje je prošlo u izvarednoj atmosferi koja je očito pomogla i rađanju jedne nove ljubavi. Naime, modeli Jelena Katarina Kapa i Vinko Capar su se zaljubili i prohodali.
Što Vam je rekla supruga Maja Maria na prelijepu i seksi Jelenu u spotu?
Ništa. A kako i bi kad je ona pronašla Jelenu, i samo ona i snimatelj su bili u sobi dok su se snimale ljubavne scene. Svi mi ostali smo ostali pred zaključanim vratima i nismo niti znali što je snimljeno dok nismo vidjeli spot.
Kako funkcioniraju dva glazbenika zajedno 24 sata?
Odlično. Niko nikog ne dira, niko nikog ne mijenja. Ona kaže da sam ja nju malo “naoštrio”, a da je ona moju divljinu malo “otupila”. Imamo potpuno različite bioritme. Ona ustaje u 5, ja u 11, ona ide spavati u 22 sata, ja u 3 u noći. Ali kad se sretnemo ljubimo se i mazimo, puno razgovaramo, kuhamo, ona svaki dan, a ja ipak, kao jedan diplomirani kuhar bljesnem jednom tjedno s nekim otkačenim specijalitetom.
Što najčešće jedete?
Od kad je prije 15 godina Maja ušla u moj život, promijenila je moje gastro navike i umjesto janjetine i roštilja uvela Dalmaciju u naš menu. Kod ručkova izmjenjujemo ribu, piletinu, puretinu, ali ono s čime svakodnevno počinjemo dan je topla limunada, a doručak su zeleni kašasti sokovi. U početku mi je bilo odvratno, a danas sam ovisnik o zelenilu.
Što je s fizičkim aktivnostima?
Molim, preskočimo pitanje. Uglavnom, imamo teretanu u kući.
Na koncertima djelujete vrlo živahno. Plešete, skačete, otkud onda kondicija?
Od Boga. Kad se popnem na pozornicu, pun sam pozitivnog adrenalina i mogao bi se popeti na Mount Everest. Ali, izvan stagea sam više tip “pusti me stat”.
Ne može Vas se baš vidjeti na javnim događanjima, eventima ?
Izlazimo samo kad moramo. Živimo prilično neprimjetno, daleko od objektiva, družimo se s vrlo malo prijatelja i ne mislimo mijenjati taj način života. Nitko ne može platiti mir, a iako se bavimo javnim poslom, nastojimo svoju intimu sačuvati pod svaku cijenu.
Razumljivo, iako neobično za poznate osobe...
Nažalost, žutilo se previše uvuklo u ovaj posao i danas je medijski bitnije koliko si skandalozan, nego imaš li dobru pjesmu. Svejedno, kad izađem na pozornicu publici dam sve: svoje srce, svoje emocije, svoju energiju. Pa, moraju mi dozvoliti da bar nešto ostavim sebi, a to je moj privatni život. Tu zatvaram vrata.
Gospodine Pejakoviću, hvala Vam na razgovoru.
Hvala i Vama, i svim čitateljima wall.hr–a poručujem: “Ljubi vas slatko Pejaković Zlatko!”
