'Vod smrti' Olivera Stonea, dobitnika počasnog Srca Sarajeva, film je zbog kojega me učiteljica zamrzila

| Art |

Vuk Radić: 1 čovjek - 100 filmova

Vuk Radić osuđen je na propast od prvog dana. Ako nije bio pred TV-om, čitao je neki strip ili visio na internetu. U životu je bio na dvije nogometne utakmice i to, na obje sasvim trijezan. Da ga netko pogledao sa strane, potapšao bi mu roditelje utješno po ramenu misleći: “nikad ništa od tog malog.” I bio bi, jebatga, u pravu. Ipak, život posvećen gutanju svakog filma koji mu je došao pod ruke nekako je uspio pretvoriti u koliko-toliko respektabilnu akademsku karijeru, pa je završio teoriju filma na 'New York Universityju', a nakon toga, magisterij iz teorije filma na 'Sveučilištu u Amsterdamu'.

 
Ostao je još doktorat, valjda će i to uskoro ako mu pisanje redovite tjedne kolumne za Wall.hr - u kojoj će analizirati stotinu filmova koji su mu obilježili život - ne oduzme previše vremena.

Neke filmove djeca ne bi trebala gledati. Može ozbiljno utjecati na njihov razvitak. Ne mislim na samo gledanje filmova. Šanse da će neki film značajno (negativno) utjecati na razvoj djeteta minoran je. Gotovo nepostojeći, rekao bi. Spomenuo sam negdje na početku ovog serijala da je jedan od prvih filmova kojih se sjećam da sam gledao - Alien. Ako meni, kao četverogodišnjaku, Alien nije napravio neku veću štetu, vjerojatno neće ni neki manje strašni filmovi drugoj djeci.

Ne, problem u nekim filmovima koje djeca ne bi trebala gledati je u njihovim roditeljima. Roditelji su malo čudni kada su djeca u pitanju. Postoje ljudi koji se naprosto ne mogu pomiriti da su djeca male osobe koje su sposobne procesirati informacije koje dolaze do njih. Mislim da sam imao sedam ili osam godina kada je stari nabavio Robocopa na VHSu. Nije ga vidio u kinima, ali kao ozbiljan fan filmova u devedesetima bio je pretplaćen na hrpu filmskih magazina. Pa je u jednom od njih pročitao da Robocop ima jednu od najkrvavijih scena ikad snimljenih. Znate na koju mislim, onu kada raznesu Murphya. Ako ne znate o čemu pričam, zašto ovo čitate? Što vam nije dosadno? OK, natrag na priču. Krenuli smo gledati Robocopa - film o robotu policajcu. To mora biti dobar film za klince, ne? Ne baš. Da ne kvarim priču koju ću ispričati kada budem pisao o Robocopu, evo je ukratko - stari me zamolio da izađem taman kada je bila ta suluda scena i kada se uvjerio da nije baš tako strašno, i da će sve biti OK, mi je pokazao o čemu se radi.
I vidite me sad. Propali sam tridesetgodišnjak kojem prijatelj povremeno udovolji i dopusti mu da objavljuje svoje baljezgarije na Wall.hr-u. Da, priznajem, mogao sam i bolje ispasti. Ali se nisam pretvorio u malog sociopata, nisam serijski ubojica i nemam nekih ozbiljnijih mentalnih poremećaja. Dakle, od malena sam uvjeren da bi djeca trebala gledati što god žele. Jer zašto ne? Ako ne nešto prestrašno, sami će prestati gledati. Ok, ne pričam o dvogodišnjacima. Ali, brate, ako imaš deset godina, valjda znaš što je stvarnost a što je film.

Čemu ova priča? Pa, vezana je na naš današnji film. Platoon - jedan od remek djela ratnog filma i uvjerljivo najbolji film Olivera Stonea. Iako je stone snimio neke od najboljih filmova koje pamtimo, u zadnje vrijeme se malo muči. Igrani filmovi su mu dozlaboga dosadni, ponekad i ridikulozno loši. Situacija s dokumentarcima još je luđa. Napali su ga, i ti žestoko, oko zadnjeg dokumentarca - serije intervjua s Vladimirom Putinom. Pustio je luđaka da priča, gotovo bez imalo intervencije. Ljudima se to nije svidjelo. Kada ne radi intervjue s diktatorima, snima propagande dokumentarce koje malo tko gleda. Ali hej, Stone je snimio i Salvador, Wall Street, Talk Radio, Born on the Fourth of July i JFK. Iako je malo poludio, zaslužio je da ga zovemo jednim od najvećih.

Nije samo zaslužio da bude jedan od najvećih. Zaslužio je i poneku nagradu ili priznanje. I, vidi vraga, baš ovih dana će mu u ruke staviti Počasno Srce Sarajeva za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti na Sarajevo Film Festivalu, našem omiljenom filmskom festivalu o kojem ste mogli čitati u par navrata na Wallu-u.

A Stoneov doprinos mom filmskom obrazovanju je itekako bio bitan. Bio je to jedan od prvih filmova zbog kojih sam upao u probleme. Doduše ne prvi. Prvi je bio neki pornić koji sam pokazao očito preosjetljivoj djeci koja su me cinkala roditeljima. Hm, sada kad sam ovo napisao shvaćam kako to zvuči. Ne, nisam odrasla osoba koja ide okolo i pokazuje djeci pornografiju. Ja sam isto bio klinac u to doba, taman onda kada djeca otkrivaju što je seks. A meni se činilo bolje učiti iz pornografije nego iz knjiga koje su bile dozlaboga dosadne i nezanimljive. Očito nisu sva djeca djelila moje mišljenje. Ipak, i dan danas sam ponosan što sam im otkrio kako izgledaju njemački pornići.

Ne, Platoon me uvukao u malo drugačije probleme, iako su i ti uključivali bjesne roditelje. Kako sam uvijek gledao više filmova od bilo koga drugog u razredu, često su me pitali što da gledaju. Hrpu filmova sam im preporučio i sa svime su bili zadovoljni. Onda sam jedan dan preporučio film koji mi je još uvijek bio friški u sjećanju, pogledao sam ga vikend prije najbolje preporuke ikad - “svi morate pogledati Platoon, sada,” rekao sam im. Velika greška, pokazalo se. Do dan danas ne znam tko me cinkao, ali netko je. Netko je išao plakati roditeljima da sam im preporučio prekrvavi film, film koji je prepun nasilja i krvavih ubojstava. Mislim… Stvarno… Umjesto da prestaneš gledati film koji ti je prekrvav (je li to uopće moguće?), ti ideš plakat roditeljima? Slabo… Jako slabo.

Bili smo u petom razredu, nismo više bili bebe. Jednog dana ću saznati tko je to učinio i osveta će biti intenzivna. Ne zato što me bilo briga što me učiteljica proganjala zbog toga godinama. Briga me za to. Nego zato što je to sve tako kukavički odrađeno.
Sjećam se kao danas da me učiteljica - ne znam više kojeg predmeta - pozvala da ostanem nakon sata. Dosta sam siguran da je bila bijesna. Objašnjavala mi je da se netko od roditelja žalio da preporučujem ljudima nasilne filmove i da to nije OK. Da djeca ne bi trebala gledati takve filmove. Obećala mi je da neće reći mojim roditeljima (mislim da im ni ja nikad nisam rekao ovo), ako obećam da više neću ljudima govoriti da gledaju nasilne filmove. Na kraju me pitala što imam reći za sebe. Nisam imao ništa, osim jednog pitanja - tko me cinkao. I onda sam znao da je to bio kukavički potez.

Da su pogledali Platoon do kraja znali bi da ne valja biti kukavica. I da, naravno da sam nastavio dijeliti preporuke. Ne za nasilne filmove. Nego za dobre filmove. Jer svejedno je gledamo li horore, ratne filmove, nasilje ili ljubavne drame i komedije. Ako je film dobar.
A Platoon je pri samom vrhu dobrih filmova. I to dobrih filmova generalno. U podžanru dobrih ratnih filmova, a ima ih puno - Come and See, The Longest Day, Paths of Glory, When we Were Soldiers, Platoon je vrlo visoko. Možda na trećem mjestu? Odmah iza Apocalypse Now i Full Metal Jacket. Što čini ove nabrijane filmove dobrima. Svaki je intimni pogled u svijet ljudi koji svojom ili tuđom odlukom odlaze u rat gdje vide najgore što čovječanstvo ima za ponuditi. Ratni film najbolji je poligon za otkrivanje besmisla ljudskog postojanja. Iako su spomenuti ratni filmovi dosta ozbiljni klasici, ova tri najbolja - a Platoon možda najviše među njima - se ističu svojom intenzivnošću i realizmom.
Možda netko ne zna, ali Platoon je djelomično auto-biografski film. Stone, kao pravi frajer, je odslužio dvije ture u Vijetnamu, gdje se neviđeno razočarao kada je vidio na što su sve ljudi spremni kada ih nitko ne kontrolira. Kaže da je u Vijetnamu izgubio vjeru u Ameriku. Da Stone nije bio u ratu, vrlo vjerojatno ne bi imali Platoon. Ne zato što je to neka nevjerojatna priča koju nitko do tada nije ispričao. Ne, nego bi propustili šansu da čovjek koji je duboko razočaran u rat u kojem nije ni trebao biti kaže što misli o besmislu rata. A teško je naći bolji anti-ratni film od Platoona.
Iako je svaki dobar ratni film nužno i anti-ratni film, Stone tu tvrdnju stavlja na plakat Platoona.

Piše tamo - “prva žrtva rata je nevinost.”

Zato je glavni lik filma klinac koji vjeruje da nije pošteno da siromašni moraju u rat, dok se bogati izvlače. Pa ode u rat dokazati… nešto… Iako je očekivao da će moći nešto dokazati, zapravo može samo nešto izgubiti. Ako ne život, onda definitivno nevinost.
U ratu, barem onom koji vidimo u Platoonu, nema slave, nema glamura. Rat je prljavi pakao kroz koji nitko ne bi trebao proći. Dapače, likovi u Platoonu pokušavaju pobjeći iz tog pakla. Iako vrlo dobro znaju da postoje samo dva načina da ranije odu kući. Mrtvi ili teško ranjeni. Ono što je izuzetno zanimljivo je da likovi koji se pokušavaju izvući nisu kukavice. Ni u jednom trenutku ih Stone, ali i drugi likovi u filmu, ne osuđuju. Oni su naprosto ljudi koji su shvatili da je sve otišlo kvragu i da ništa više nema smisla.

Prije Platoona, uz par iznimaka, ratni filmovi su prikazivali samo hrabre vojnike koji osvajaju plaže, uništavaju bunkere i spašavaju nevine ljude. Pitanja koja se vrti po glavi dok gledate Platoon je “zašto su oni tamo” i “zašto, pobogu, moraju osvojiti baš taj komadić terena kada je sasvim jasno da ovo nejde nigdje.” Vojnici u Platoonu ne napreduju, ne osvajaju i ne brane svoju zemlju. Oni naprosto pokušavaju preživjeti i to im je apsolutna i jedina motivacija.

Isto tako, vojnici u Platoonu nisu tijela koja služe za odstrjel dok glavni heroj preživljava. Nisu samo imena koja se povremeno spominju da bi gurali radnju naprijed. Svaki od njih ima svoj karakter. Svaki ima svoju priču kako je završio u džungli. Postoji priča po kojoj ih je Stone nagovorio prije snimanja, dok su prolazili trening, da počnu stvarati svoje karaktere. Da skupe nakit koji žele nositi. Da ukrase kacige. Ponesu slike dragih ljudi u džepovima. S obzirom da je radio s nekim od najtalentiranijih glumaca te generacije, nije ni čudo da eksplodiraju individualnošću u svakom kadru.

Ako Platoon nije najbolji ratni film svih vremena, a vrlo je blizu, onda definitivno ima najbolji i najefektniji kraj nekog ratnog filma svih vremena. Možda filma općenito. Dok helikopter koji nosi Charlie Sheena na sigurno, dok ispod sebe ostavlja beživotna tijela prijatelja i neprijatelja i nadobudne i nabrijane klince koji su i dalje spremi boriti se ne zato što žele, nego zato što moraju i nemaju drugog izbora, Sheenov monolog priča preko neviđeno efektne muzike Samuela Barbera.

Pa kaže: “Razmišljam sada, gledajući unatrag, nismo se borili s neprijateljem, borili smo se s nama samima. S neprijateljem u nama. Rat je gotov za mene, ali uvijek će biti tu, do kraja mojih dana. Kao što sam siguran da će biti i Elias, boreći se s Barnesom za ono što je Rhah zvao “vlasništvo nad dušom.” Postoje trenutci kada sam se osjećao kao dijete, rođen tim očevima. Bilo kako bilo, mi koji smo preživjeli imamo obvezu graditi opet. Naučiti druge što znam i pokušati, s onime što nam je ostalo od života, pronaći dobrotu i smisao ovog života.”

Film je posvećen muškarcima koji su se borili i umrli u Vijetnamskom ratu.

Recite da vam to ne izmami suzu na oko.

Da su one kukavice koje su me cinkale mamama i tatama čule taj kraj, sve bi im bilo jasno.