Ovo će biti teško, ali pokušajte zamisliti. Odrasla ste osoba, imate neki ozbiljan posao i nemate nekih velikih problema u životu. Onda se pred vama pojavi dijete. Ima možda 7-8 godina. I pita vas želite li čuti najiritantniji zvuk na svijetu. Prije nego se snađete i uspijete pogledati čije je derište, mali vas je zgrabio za uši, unjeo u lice i vrišti kao da je sam vrag u njemu.
Ne možete to zamisliti, zar ne?
Ne mogu ni ja. Barem ne iz pozicije odrasle i staložene osobe. Naime, ja sam bio taj klinac. Redovito bi prilazio više i manje poznatim odraslim osobama i vrištao im u lice. Malo je reći da nisam bio baš najomiljenija osoba u društvu. Ali bilo me baš briga. Jer ono što sam ja radio u mojoj je malenoj glavi bilo nešto drastično subverzivnije. Iako je odraslima izgledalo kao da sam kreten kojeg je obuzela sotona.
Većina ljudi bi pokušala pobjeći u šoku, ali kada bi shvatili da mi neće moći izmaći iz ruku s ušima još uvijek spojenima na glavu, onda bi nastala panika. Udariti dijete nije OK. Pogled bi im zujao lijevo, desno, u potrazi za pomoći. Uglavnom bi se zaustavio na mom ocu. To je to, pomislili bi, on će maknuti budalu i još ga izgrditi zato što divljački napada nepoznate ljude. Ali ne, stari je kužio što radim. Samo bi se nasmiješio i okrenuo glavu.
Da, slažem se, vrištanje ljudima u lice je malo čudno. Ali nisam to radio zato što me đavo natjerao. Radio sam to zato što sam imitirao jednu od najboljih scena u povijesti filma, onu kada Jim Carrey u filmu Glup i Gluplji na vrlo sličan način demonstrira najiritantniji zvuk na planeti.
Nemojte misliti da sam budala ili da je sotona u meni, ali… Glup i Gluplji je najbolji film ikada snimljen. Ako nije najbolji, onda je u top tri. I pritom ne mislim na najbolju komediji. Mislim na najbolji film ikada. U to doba, kada smo imali 8-9-10 godina, kada smo prvi put vidjeli to apsurdističko remek-djelo, pišali smo od smijeha. Onda smo počeli malo odrastati, pa su neki moji prijatelji tvrdili da im nije tako dobar film. Otkrili su, kažu, konačno Monty Python. Duhoviti su, nema što, ali nisu Glup i Gluplji. Onda smo još malo odrasli. Krenuli smo na faks. Počeli su čitati Nietzschea i Franzena jer je to bilo taaaako duboko i nitko ih prije nije uspio tako dobro razumjeti, slušali su Morriseya jer je imao nešto silno važno za reći i Mark Knopflera jer je on jedini gitarist koji svira prstima, i najdraži filmovi su im bili iz ranog Bergmanovog opusa i Lyncheve ludosti.
Odjednom su svi postali silno pretenciozni. Jer, kao, samo su oni razumjeli o čemu se radi Sedmi Pečat. Ma nemoj me… Da se razumijemo, ima Bergman svojih artističkih vrijednosti. Ali snimiti art film nije teško. Samo trebaš biti pametniji nego što zapravo jesi. In onda se pobrinuti da to ili nitko ne pogleda ili nitko ne razumije. Art, onaj pravi art, stvaraju ljudi koji će ga servirati milijunima. I pritom im servirati ozbiljnu subverziju. Zato godinama tvrdim da je Michael Bay jedan od 10 najbitnijih režisera svih vremena i vjerojatno jedan od tri redatelja koji trenutno rade filmove a da bi se na njih mogla primijenit auteur teorija. Ali to je tema za neki drugi put.
Jim Carrey je fenomenalan umjetnik a Glup i Glupi njegovo je remek djelo. Znao sam to kada sam imao 10 godina. Znam to i danas, dvadeset godina kasnije, kada sam film pogledao još jednom. Dvadeset godina kasnije, nakon nekoliko desetaka gledanja, baš kao i prvi put, još uvijek moram ponekad izaći iz sobe dok gledam film da se ne bi upišao u gaće. Kao klinac sam vrištao od smijeha na zalijepljeni jezik na ledu, eksplozivne proljeve i pišalinu u bocama. Sada, kada sam malo stariji, raspadnem se na činjenicu da su slijepom dječaku prodali pticu bez glave. Film funkcionira za baš svakog gledatelja.
Glup i Gluplji, to nitko ne može osporiti, genijalna je komedija. Sigurno jedna od najboljih. Ali Glup i Glup je više od toga. Još jednom ću reći i stajati iza toga - Glup i Gluplji najbolji je film ikada snimljen. Najbolji je ne zato što je duhovit. Ili zato što je Jim Carrey prokleto genijalan i sasvim je sigurno da od Jerry Lewisa nije bilo nikoga tko može toliko impresivno baratati vlastitim licem da bi stvarao komediju. Nije najbolji zato što je sjajan buddy film ceste u kojem Carrey i Daniels otkrivaju nevjerojatnu inteligenciju komedije iza dva lika koji su svojim idiotizmom ogoljeni do najosnovnijih ljudskih karakteristika na najinteligentniji mogući način. Nije najbolji zato što uzima najobičnije i svakodnevne situacije realno teškog života malog čovjeka i pretvara ih u apsurdne maštarije - ono što bi svatko od nas volio napraviti kada ne bi bilo društvenih normi koje bi nas sprječavale u tome. Nije najbolji zato što je zapravo interpretacija ljudske oholosti, zamaskirane u velike i nedostižne životne planove, iza koje se krije glupost.
Ne. Glup i Gluplji najbolji je film ikad snimljen zato što je bolno nepretenciozan. Ne mogu se sjetiti niti jednog drugog filma koji je ovoliku količinu velike životne filozofije i lekcija o svijetu oko nas (nemoj lizat štangu na ski liftu) upakirao u lagan i probavljiv film koji svatko želi pogledati. I nešto iz njega može naučiti. Glup i Gluplji zapravo nije film o dva glupa tipa. To je film o dva potpuno iskrena tipa, ogoljena do osnova čovječanstva. I tu dolazimo do humora. Ljudi su najsmješniji kada su iskreni. Kada ne skrivaju što žele reći. Najbolji humor Glup i Glupljeg ne leži u gegovima. Da, Petey je urnebesan, policajčeva faca dok pije pišalinu iz boce još bolja, Danielsova panika kada uneredi WC je genijalna, a Jim Carrey ubija svaki put kada se pojavi na ekranu. Tajan humora filma Glup i Gluplji je u činjenici da se gegovi nižu jedan za drugim, gotovo bez stajanja, njihove propasti se ponavljaju i ponavljaju dok ne postanu apsurd. I dok ne shvatimo - pa to su naši životi. Jedan za drugim nižu nam se apsurdni trenutci koje moramo prihvatiti i smijati im se. Inače ćemo biti duboko tužni.
Dok sam gledao Glup i Gluplji neki dan, za ovaj tekst, nisam iz glave mogao izbaciti Larsa Von Triera. Nema sumnje da je čovjek genije. Volim ga. Ali će mi poslužiti kao idealni primjer za tezu o pretencioznosti i iskrenosti. Von Trier i Thomas Vinterberg 1995 pokrenuli su filmski pokret Dogme 95, set eksperimentalnih pravila kojih se redatelji trebaju pridržavati. Prvi film koji je Von Trier snimio u Dogme 95 pokretu bio je Idioti. Malenu dramu u kojoj grupa odraslih ljudi poseže za svojim unutrašnjim idiotima, pa se u javnosti ponašaju kao da su mentalno zakinuti, kako bi se oslobodili inhibicija društva. Von Trier je, u osnovi, snimio remake filma Glup i Gluplji, koji je izašao godinu dana ranije. Ali ipak, postoji jedna velika razlika. Idioti su duboko pretenciozan film koji je teško gledati. Glup i Gluplji prenosi istu poruku, samo što pritom ne moramo patiti nego se možemo zabaviti.
Duboka je nepravda što su Forrest Gump i Tom Hanks osvojili Oscara 1995 za najbolji film i najboljeg glumca. Jer sasvim je jasno da su Glup i Gluplji i Jim Carrey daleko superiorniji.
Napomena: nemojte me krivo shvatiti. Volim i Bergmana i Forrest Gumpa i Von Triera (pogotovo njega) i Idiote. Nemam ništa protiv pretencioznosti, dapače. Samo sam fasciniran kada netko uspije napraviti film koji je podjednako inteligentan koliko je i zabavan. A i obožavam kada studenti filozofije i režije iskoče iz kože kada im kažem da je Glup i Gluplji najbolji film ikad.
