Stvarno se volim razbacivati terminom - najbolji film svih vremena. Što donekle ima smisla. U zadnjih sto i nešto godina je snimljeno par stvarno dobrih filmova. A i mene je lako oduševiti. Pa me uhvati manija i lako proglasim nešto najboljim svih vremena. Ljudi su me, uglavnom, prestali slušati kada im govorim da je nešto najbolje ikad. Što me, naravno, neće spriječiti da prestanem govoriti o najboljim stvarima ikad.
Kad pričamo o filmovima, možemo ih, možda, podijeliti u par kategorija.
Najbolji horor? Dawn of the Dead. Najbolji SF? 2001: A Space Odyssey. Najbolji ratni film? Apocalypse Now. Najbolja komedija? Dumb and Dumber.
Ako kojim slučajem postoji netko, osim glavnog urednika ovog uglednog portala - koji po službenoj dužnosti mora barem preletjeti tekst da mu upadne u oko neka zanimljiva rečenica koju može iskoristiti za naslov, tko čita ove tekstove koje pišem, moguće je da ste primijetili jedan problem sa zadnjim filmom koji sam spomenuo - Dumb and Dumber. Naime, prije par tjedana mi je izletjelo da je Dumb and Dumber najbolji film ikad snimljen. Srećom, kako znam da sam budala i da za sve govorim da je najbolje ikad, ostavio sam si malo prostora pa sam napomenuo da ako Dumb and Dumber nije najbolji film svih vremena onda je definitivno u top tri.
Srećom, kažem, jer sam se upravo sjetio koji je najbolji film svih vremena.
Point Break!
Ne kažem da mi je trebalo dosta vremena da se sjetim da je Point Break najbolji film svih vremena. Znam to od kada sam ga prvi put pogledao. Vrtim ga po glavi svakih nekoliko tjedana. S obzirom da je najbolji film svih vremena, ideja je bila da ga ostavim za sami kraj ovog serijala. Ali ubilo me ovo vrijeme. Mrzim ići na more u osmom mjesecu, nemam klimu u stanu pa polako kopnim na zagrebačkoj vrućini. Što me navelo na razmišljanje o nekim dobrim ljetnim filmovima. Da barem gledam more kad ne mogu biti u njemu.
Point Break je dakle, nekoliko stvari.
Najbolji je ljetni film ikad. Iako mu je tu konkurencija stvarno jaka. Od kad znam za sebe sam opsjednut filmom Big Wednesday (dugo vremena je poster za big Wednesday bio najveći poster koji sam držao na zidu, a još uvijek negdje imam izblijedjelu Bear Surfboards majicu), a surferski filmovi su očito najbolji ljetni filmovi. Iako je Big Wednesday veliki film - u nekim pogledima veći od Point Breaka - kao cjelina ide tek na drugo mjesto. Point Break je i najbolji akcijski film svih vremena. Tu se tek treba dokazati. Je li Point Break stvarno bolji od Die Harda? Je. Je li bolji od Heat? Za dlaku, ali je. Probat ću, koliko god nemušto to zvučalo kada budem pisao, to i objasniti. Između ostalog, Point Break je odgovoran za jednu od najvećih akcijskih franšiza našeg doba, ali i o tome malo kasnije. I najvažnije - Point Break je najveći ljubavni film svih vremena. Ne, ne ona neka kratka romansa između Lori Petty (čovječe, što je ta žena bila zgodna) i Keanu Reevesa (taj tip je još uvijek zgodan). Jok, koga briga za to. Ne, pričam o najvećoj homoerotskoj priči ikad ispričanoj - o ljubavi između Reevesa i Patrick Swayzea, pokoj mu duši. Alo, scena u kojoj Reeves drži Swayzea na nišanu, obvezan policijskom prisegom da ga upuca ako pokuša pobjeći, ali pukne kada mu se zagleda duboko u oči i isprazni cijeli šaržer pištolja u zrak… Ima li išta bolje?
Od prvog kadra, jasno je da će ovo biti dobro. Jako dobro. Patrick Swayze, Bodhi, surfa. Mislim, samo to je dovoljno da bude spektakularni početak. Slow motion, predivno plavo more i zlatna kosa koja se vijori na vjetru. S druge strane, Keanu Reeves, Johnny Utah po suludoj kiši trenira na FBI poligonu. Postoji li jednostavniji način vizualnog pričanja priče? Ne znamo ništa o ova dva tipa, ne znamo što rade, ne znamo kako se zovu - ali opet, znamo sve što trebamo znati. Naprosto su dva suprotstavljena lika. Sjajna podloga za dobar ljubavni film. Ili dobar akcijski film. Ili najbolji film ikad.
Kada se pojavio u kinima, Point Break su razapeli da je glupav, jednostavan i prepun neopravdanog mačizma. Ono što nisu uzeli u obzir je činjenica da je Point Break režirala Kathryn Bigelow, manje poznata kao bivša supruga Jamesa Camerona a više poznata kao prva žena koja je osvojila Oscara za režiju. Mali problem je što je Akademiji, tim starim prdcima, trebalo do 2008, kada je snimila Hurt Locker, da joj daju tu nagradu, umjesto da su to učinili 1991 kada je snimila Point Break. Zašto one kritike nemaju smisla? Zato što Bigelow snima pametne, subverzivne filmove, koji maskiraju ozbiljne priče u samo privid mačizma.
S Point Breakom, Bigelow je stvorila nešto neponovljivo - pametan, zabavan i najvažnije - iskren akcijski film koji je istovremeno običan triler o pljačkašima banka, moderni western i, recimo to još jednom, ljubavni film. Možda zvuči glupo to reći sada, ali Point Break stvarno je uveo revoluciju u žanr koji je potpuno istrošen u osamdesetima i sveden na najdonje police videoteka, da bi se opet, nakon Point Breaka, vratio na vrh.
Ima još jedan dobar razlog zašto je Point Break ispao tako dobar film. Naime, negdje sredinom osamdesetih, na scenariju je radio Ridley Scott. Da, iako je to manje talentiran brat Scott, postojala je šansa da mu Point Break spasi karijeru od debakala kao što su A Good Year, Robin Hood ili tužno loš Prometheus. Ono što je Scott donio Point Breaku u to vrijeme je nevjerojatna produkcijska mašinerija. U to vrijeme su svi pričali o scenariju za Point Break i tukli su se da dobiju ulogu. U nekoj bolesnoj verziji, Reevesovu ulogu je trebao igrati Matthew Broderick, a Charlie Sheen je trebao glumiti Swayzevu ulogu. Srećom, Scott je odustao ali je Bigelow preuzela i stvorila jedno od rijetkih remek-djela devedesetih. Između ostalog, zato što se rukama i nogama borila da Keanu odigra glavnu ulogu, iako je prije toga glumio samo u teen komedijama i dramama. Što je ispalo super jer je Reeves uspio pogoditi ranjivost Mel Gibsona u Lethal Weaponu i Bruce Willisa u Die hardu i odigrati to iskreno. Genijalno je što se trudio da bude iskren, jer je totalno camp i akcijskog heroja zapravo je pretvorio u parodiju mačizma osamdesetih.
Osim što je potpuno promijenila muževnost akcijskih filmova, Bigelow je snimila i film koji je zapravo dosta radikalan. Politički. Bodhi je totalni hipi, odbacuje sve norme civiliziranog Američkog društva i samo želi surfat cijelo vrijeme. Istovremeno, dok pljačkaju banke, banda nosi maske prošlih predsjednika i bacaju političke parole iz prošlosti. Najbolja? Kada Nixon izlazi iz banke nakon pljačke, uz osmjeh i povik: “I am not a crook!”
U jednom od intervjua, Bigelow je možda najbolje opisala Point Break kao mokri western. Kao što se kauboj ponosi osvajanjem novih teritorija i pomicanjem granica, tako se i ovi surferi ponose osvajanjem novih valova. Zato film i završava u Australiji, pred neosvojivim valom o kojem Swayze sanja godinama. Keanu ga je ganjao svo ovo vrijeme, stavlja mu lisice ali u trenutku dok policija juri prema plaži, shvaća smisao života. Pušta ga, muškarca kojeg je toliko dugo tražio, da zajaše jedan zadnji val. Dok Swayze odlazi, znajući da se više neće vratiti, Keanu gleda u svoju značku. Baci ju u ocean. Baš onako kako je Clint bacio značku u Dirty Harryu. Možda ne baš tako. Naime, Keanu šalje cijeli taj establišment k vragu. Dosta mu je mačizma, pravila, kontrole i urednosti Dirty Harrya. Bacio je tu značku ali je zaradio dušu. Ima li išta ljepše? Ma nema.
Najgori opis nekog filma svih vremena
Sjećate se ono kada sam spomenuo da je Point Break odgovoran za najveću franšizu svih vremena? Ok, netko je već shvatio o čemu pričam. Ali da ponovimo za one koji nisu gledali Point Break. FBI agent Johnny Utah mora infiltrirati u surfing subkulturu Los Angelesa da otkrije tko stoji iza niza pljački. Film je prepun dugih i predivno snimljenih kadrova surfanja. Utah mora naučiti surfati, ali se pritom sramoti pred pravim frajerima. Zaljubi se u konobaricu Tyler, bivšu ljubavnicu misterioznog i karizmatičnog Bodhia, koji ne odobrava vezu. Prvi susret između Utaha i Bodhija je napet. Poznati glazbenik Anthony Kiedis igra sporednu ulogu zlog surfera. Bodhi i njegova banda misle da je Utah prekonzervativan da bi bio dio ekipe. Utah i Bodhi se zbliže nakon što Bodhi spasi Utaha od bande suparničkih surfera. Postanu prijatelji dok jedu škampe i pomfri u restoranu uz plažu. Utahov partner Pappas je policijski veteran. Utah je stalno pod pritiskom nadređenih da riješi slučaj. Utah organizira policijsku raciju surferske bande, ali se osramoti kada ispadne da ti tipovi nisu pljačkaši koje traže cijelo vrijeme. Pappas je cijelo vrijeme zabrinut da je Utah preblizu Bodhiju i da zato ne vidi istinu - Bodhi je pljačkaš kojeg traže. Bodhi je opsjednut surfanjem najveće oluje u zadnjih 50 godina u Australiji, ali istovremeno se boji. Utah riskira sve kada se uplete u pljačku Bodhijeve bande u kojoj dvojicu članova bande ubije policajac koji nije na dužnosti. To im je trebala bit zadnja pljačka ljeta. Bodhi cijelo vrijeme ima filozofski pogled na surfanje. Na kraju, Utah se othrva svim svojim policijskim instinktima i pusti Bodhija. Film završava s Bodhijem koji surfa na ogromnom valu i ne znamo što se dogodi s njim, a Utah odlazi u daljinu dok svira zadnja pjesma.
Ovo je vrlo vjerojatno bio najgori opis nekog filma svih vremena, zar ne? Da, je. Ali s razlogom. Ok, slušajte sad ovo. 2001 je izašao The Fast and the Furious, u početku mali i nadobudni akcijski film koji je do sada dobio sedam nastavaka, zaradio više od 5 milijardi dolara i postao najveća franšiza našeg doma. O čemu se radi u The Fast and the Furious. Policajac Brian O’Connor mora infiltrirati u subkulturu uličnih utrka u Los Angelesu da otkrije tko stoji iza niza pljački. Film je prepun dugih i predivno snimljenih kadrova utrka. O’Connor mora naučiti kako voziti ulične trke, ali se pritom sramoti pred pravim frajerima. Zaljubi se u konobaricu Miu, sestru misterioznog i karizmatičnog Dominica, koji ne odobrava vezu. Prvi susret između O’Connora i Dominica je napet. Poznati glazbenik Ja Rule ima sporednu ulogu suparničkog vozača. Dominic i njegova banda misle da je O’Connor prekonzervativan da bude dio ekipe. Postanu prijatelji dok jedu škampe i pomfri u restoranu uz plažu. O’Connorov partner Tanner je policijski veteran. O’Connor je stalno pod pritiskom nadređenih da riješi slučaj. O’Connor sudjeluje u raciji na bandu vozača uličnih utrka, ali se osramoti kada ispadne da ti tipovi nisu pljačkaši koje traže cijelo vrijeme. Tanner je zabrinut da je O’Connor preblizu Dominicu i da zato ne vidi istinu - Dominic je pljačkaš kojeg traže. Dominic je opsjednut autom koji mu je otac ostavio ali ga se istovremeno boji. O’Connor riskira sve kada se uplete u pljačku Dominicove bande u kojoj dvojicu članova bande rani vozač koji ih pokušava spriječiti. To im je trebala biti zadnja pljačka. Dominic cijelo vrijeme ima filozofski pogled na utrkivanje. Na kraju, O’Connor se othrva svim svojim policijskim instinktima i pusti Dominica. Film završava s Dominicom koji vozi u nepoznatom smjeru i ne znamo što se dogodi s njim, a O’Connor odlazi u daljinu dok svira zadnja pjesma.
Vidite o čemu pričam? Point Break je najbolji film svih vremena.
