Kad sam bio klinac, stari mi je pričao o trenutku kada je prvi put gledao Blade Runner. U to vrijeme, kada filmovi nisu baš revno stizali u jugoslavenska kina, prva gledanja filmova su se pamtila. Stari pamti Blade Runnera ne zato što ga je gledao s nekom djevojkom u kinu Balkan nego zato što je osam sati sjedio u smrdljivom autobusu, nekako se dovukao do Münchena i u prvom kinu pored kolodvora gledao film koji su svi na Akademiji (Dramskih Umjetnosti, gdje je studirao) jedva čekali da pogledaju.
Dakle, kada je on bio u dvadesetima, jedini način da pogleda novi film je bio da otputuje tri države dalje. Djeco, ne budite razmaženi kada vam stream na Netflixu ne proradi iste sekunde.
’97 ili ’98, tamo negdje kada je izašao Peti element i pojavio se kod nas u kinima, ja sam imao 10-11 godina i imao sam malo više sreće. Mogao sam se prošetati do kina Uranija na Kvatriću, kupiti one sjajne, i nikad prežaljene, kokice koje su se prodavale preko puta ulaza i morale švercati u dvoranu ispod jakne, te pogledati film u miru. Doduše, ja sam uvijek više volio onaj drastično preslani kikiriki, ali to je zahtijevalo da u kino švercam i nezgrapne boce soka (naravno, u to doba nismo bili ludi da kupujemo vodu u bocama). A to je znalo loše završiti zato što bi mi svaki put ispala taman na ulazu, dok bi mi ljuti starac koji je radio u Uraniji cijepao kartu.
Peti element je Blade Runner moje generacije.
Moj Star Wars.
Moji Guardians of the Galaxy.
Prije Petog elementa nisam bio veliki fan Blade Runnera, bio mi je malo dosadan (što je možda i razmuljivo za desetogodišnjaka). Prije Petog elementa čak nisam bio ni veliki fan Bruce Willisa. Dijelom zato što se Umri muški nije prikazivao svakog Božića na televiziji. A dijelom zato što onda nisam uspio shvatiti svu genijalnost tog serijala, o kojem ću morati pisati u nekom od sljedećih tekstova. Nisam imao pojma tko je Luc Besson, ni tko je Milla Jovovich. Čak ni što je dobar SF. Dobro, volio sam Star Wars, ali tko nije.
Bez Petog elementa ne bi zavolio sve što sada volim. Dobro me formirao, a da nisam ni znao zašto. Bacio sam pogled na film neki dan i shvatio o čemu se radi. Peti element je jedna ozbiljna eksplozija energije, bukkake predivnih slika, eksplicitna i kičasta kritika ljudske propasti, kakofonija mačo anti-heroja s epskim negativcem (pazite, zove se Zorg - može li više trash).
Hej! Milla Jovovich je praktički gola većinu filma.
Tog trena sam se zaljubio u nju i ne mogu se odljubiti do danas, čak ni nakon što sam pogledao dvadesetpeti, ili koji već, nastavak Resident Evil serijala. Peti element zapravo je Star Wars za odrasle. Kao klinac ga možda nisam shvatio. Ali sam ga obožavao. Danas shvaćam što je. I volim ga još više. Zato me nemalo iznenadila činjenica da su ga kritičari prezirali. Svi osim Rogera Eberta, koji je pošteno rekao da film ima ozbiljnih problema, ali je u njemu vidio genijalnost u razini Metropolisa i Blade Runnera. Znao sam da je stari Roger car.
Zapravo, sada kada razmišljam, Peti element mi nije samo pomogao da zavolim neke filmove koje nisam poznavao ili cijenio prije. Dovraga, Peti element me praktički oblikovao kao osobu. Peti element je cinični pogled na čovječanstvo. Ne postoji doslovno niti jedan lik, pozitivac ili negativa koji nije barem malo glupav. A ljudi su mi ponekad znali reći da sam malo ciničan. Baš nitko u ovom filmu nije savršen - Corben Dallas je propalica, Predsjednik je manijak, ona čudovišta koja trče okolo su kreteni. Čak ni fizički nisu savršeni. Zorg je ćelav, onaj čudni tip s plavom perikom je gluh, svi se stalno znoje, a likovi koji nemaju neki ozbiljni fizički nedostatak gledaju u križ. Čak i Leeloo nije savršena, psihološki se ne snalazi u svojoj ulozi vrhovnog bića. Ajde, barem je fizički savršena
Zanemarimo ne trenutak scenarij Petog elementa, ponajviše zato što već radikalno kasnim s ovim tekstom i nemam vremena ulaziti u to. Reći ću samo da sam neki dan, gledajući film po deseti, dvadeseti ili trideseti put, 20 godina nakon što je izašao, probudio susjede koliko sam se valjao po podu od smijeha. Niti jedna rečenica u ovom filmu nije višak, svaka fora je genijalna. Plakao sam ponovno na onu scenu s mucavim pljačkašem koji je evidentno satima stajao pred Dallasovim vratima s isprintanom slikom praznog hodnika zalijepljenim na glavi.
Dosta prikaza budućnosti je voljelo zamišljati neku tehnološki gonjenu utopiju u kojoj je sve uniformirano i čisto. Čak su i distopije bile uredne. Peti element je na tragu Blade Runnera - prljav je, neuredan i lud. Samo još šareniji i luđi. Primijetio sam nešto dosta zanimljivo sad na zadnje gledanje. Peti element u sebi ima baš svaku vizije budućnosti koju smo vidjeli do sada. To je svijet koji je ekološki propao, stalnu pod nekom prijetnjom militarizma, pod kontrolom fašističkog vođe i svijet koji je potpuno pojeden suludim konzumerizmom. To je svijet koji nije ni utopija ni distopija, ne siluje nekim moraliziranjem (da, gledam u tvom smjeru Avatar), ne pokušava biti pametniji nego što zapravo je (kao Dolazak), nego je samo neugodna činjenica svijeta u kojem ćemo vjerojatno završiti. Peti element zapravo bi mogao biti najvjerniji prikaz budućnosti koji smo do sada mogli vidjeti. Treba se samo strpjeti dvjestotinjak godina da vidimo koliko je bio u pravu.
E, da. Ima jedna potpuno genijalna stvar kod ovog filma koju sam prvi put primijetio vjerojatno kada sam prvi put i gledao film kao klinac. A sada to vidim sve više i više. Vlast u distopijskim SF filmovima je moćna i zlokobna tvorevina koja je opsjednuta kontroliranjem najsitnijih detalja života likova. To je dobar narativni element jer omogućuje heroju da se pobuni. Ali ne i u Petom elementu. Tu je vlast više neka sitna gnjavaža koja se povremeno pojavljuje i ako odradite tih par stvari koje od vas traže nesposobni birokrati, pustit će vas na miru.
Malo kao podsjeća na Hrvatsku, zar ne?
Peti element dubinski je lijep film. Vjerojatno zato što je Moebius, jedan od najvećih strip autora ikada, radio na dizajnu. Kostime je dizajnirao Jean-Paul Gaultier. Sada, kada gledam film, imam potrebu premotavati scene. Toliko je detalja u svakom kadru da ih je nemoguće pohvatati sve. Ovo je dva sata potpunih napada na osjetila - od ludih boja kostima, preko kreštavog glasa Ruby Rhod-a (kako Chris Tucker nije dobio Oscara za ovo, nije mi jasno) pa do ozbiljno predivne Mille Jovovich koja krade svaku scenu u kojoj se pojavi.
Kužim zašto je Peti element na popisu filmova koji su mi obilježili djetinjstvo. Možda nisam shvaćao onda, iako me upravo on gurnuo da potražim neke bolje filmove, ali sada mi je malo jasnije - cinični pogled na svijet, predivni vizuali, digitalni efekti koji su i dan danas sjajni, utegnuti scenarij i, naravno, Milla Jovovich su nešto što ću tražiti u svakom filmu nadalje.
Da, Peti element nije najbolji film ikad snimljen. Ali bit ću proklet ako ne kažem da me oblikovao kao osobu.
Nije ni čudo da mrzim ljude.
