Mislim da još nisam krenuo u školu, a okolo sam hodao kao s aktovkom. Mali klinac. S aktovkom u ruci. I pitaju me odrasli: što će ti ta torba? Imao sam razrađen cijeli dijalog nakon toga. “Nosim dokumente,” rekao bi. Na što bi normalna osoba odustala i pustila dijete na miru — ipak sam im sasvim logično objasnio što nosim unutra — ali neki su ljudi naprosto preradoznali za svoje dobro pa bi me ispitivali dalje. Mrzio sam to. Ukratko, objasnio bi im da u aktovci nosim dokumente na kojima su zapisani DNK kodovi dinosaura koje ću klonirati jednom kada postanem znanstvenik. Tu bi negdje odrasli shvatili da sam ili potpuno lud ili ih zajebavam. Pa bi odustali.
Ali što je najbolje, nisam lagao. Barem nisam mislio da lažem. Sa sobom sam vukao srebrni kofer, s četiri stvari unutra. Jedna knjižica, jedna mapa, jedan VHS i jedna kartica. Na ruci sat, koji je inače bio dio tog kofera. Riječ je o special edition verziji filma Jurassic Park, VHS s vodičem kroz film (koji je u sebi imao i vodič kroz sve dinosaure filma - prvi put da sam počeo napamet učiti svaku vrstu dinosaura koja je ikada živjela), mapom otoka na koji se nalazi Jurski Park, replikom security kartice iz filma i spektakularno genijalnim satom koji je na ciferu imao hologram T-Rexa. Bio sam baš najveći frajer u kvartu. Lažem, nisam. Bio sam mali šmokljan. Ali sam bio potpuno uvjeren da ću jednoga dana stvarno nositi kofer pun DNK kodova. Jer ono, tko ne želi biti znanstvenik kada odraste? I to znanstvenik koji može vratiti dinosaure u život. Svi bi to htjeli. Ja nisam uspio. Biologija je teška…
Znate što nije teško? Gledanje filmova. Zato i jesam magistar teorije filma, a ne rockstar znanstvenik.
Bilo kako bilo, i za znanstvenika i za teoretičara filma, inspiracija mi je došla iz našeg današnjeg pogleda u djetinjstvo - Jurassic Park. Zapravo, sad sam se sjetio - Jurassic Park me inspirirao za još jednu profesiju. Taman u to neko doba, oko prvog-drugog razreda, kada bi me normalni ljudi pitali što želim raditi kada odrastem, moj odgovor je uglavnom bio da se želim baviti specijalnim efektima. Što je podjednako realno kao i da sam znanstvenik.
Natrag na film. Jurassic Park je stvarno poseban film. Po apsolutno svemu, trebao bi biti običan ljetni film za proždiranje kokica. Po svemu, osim po režiseru. Snimio ga je Steven Spielberg po relativno nezanimljivom romanu Michaela Crichtona. Spielberg je izmasakrirao knjigu do temelja jer je imao samo jednu ideju dok je snimao film - želio je snimiti nastavak Jawsa, samo na zemlji. Što je sasvim legitimna ideja. Jurassic Park po ničem nije horor. Ali ipak, smišljen je tako da nas pogađa duboko u osnovne emocije, one koje žive u našem DNK još od kada smo živjeli u pećinama i proganjale su nas puno veće životinje.
Ima jedan vrlo poseban razlog zašto je Jurassic Park toliko drugačiji od ostalih blockbuster filmova. Nije mi to palo na pamet dok sam bio klinac (jer, dinosauri), već tek na ovogodišnjem gledanju. Gotovo svi likovi provedu cijeli film razgovarajući o etici uzgajanja dinosaura na otoku u sred pacifika. Ne pretjerujem kada kažem cijeli film. Tek sam sada shvatio da ukupno, u cijelom filmu, vidimo možda 15 minuta dinosaura. OK, pola sata. Maksimalno. Ostatak je praktički akademski esej o čovjeku protiv prirode i našem pravu da se igramo boga. Spielberg tu tezu razmatra sa svih mogućih strana, sagleda sve pozitivne i negativne aspekte da bi nam na kraju pokazao da možda nije najbolje igrati se boga. Osim ako ne želite da vas pojede T-Rex dok sjedite na WCu. Danas se tako nešto ne bi moglo dogoditi. Takva diskusija bi bila uglavljena između dvije sulude akcijske scene koje je teško pratiti i nimalo se ne bi uklapala u film. Filozofija bi bila ukras bez previše značenja okačen na lijepe slike koje čine božićno drvce. Najbolji primer toga su filmovi Chrisa Nolana. Brate, lijepe su ti te sekvence, ali ti je filozofija plitka i nepotrebna.
Gledajući Jurassic Park ovih dana, palo mi je na pamet da je Spielberg i tim koji je radio na filmu stvarno dobro promislio o problemima kojima se želi baviti. Kao što su to radili režiseri prije njega, ali malo tko nakon njega. Je li Steven Spielberg zadnji veliki svjetski režiser, u maniri Kubricka, Wellesa ili Forda? Vrlo moguće. Zašto je to tako? Zato što je Jurassic Park ni u jednom trenutku ne sumnja da je publika koja ga gleda išta gluplja od najpametnijih znanstvenika u filmu, ni u jednom trenutku ju ne podcjenjuje. Postavlja neka ozbiljna moralna pitanja i onda prepušta gledatelju da o njima misle što god žele. Što je izuzetno genijalan, ali i hrabar potez, jer prepušta gledatelju moć da odluči tko je, zapravo, negativac u ovom filmu.
Fascinantno je da je ovo film koji se toliko bavi moralnim činovima glavnih likova, ali ni u jednom trenutku ne ističe niti jedan lik kao pozitivca ili negativca. Na nama je da se odlučimo to je pravi gad u ovoj priči. Dobro, ima onaj odvjetnik kojeg T-Rex pojede na WCu koji je jedini vrlo jasno gad - cijeli film samo hoda okolo i gleda di se mogu neke pare zaraditi, umjesto da pokuša razumjeti što je InGen zapravo napravio na tom otoku. Netko bi rekao da je Dennis Nedry, Newman iz Seinfelda, negativac. No je li on uistinu toliko loš? Da, ukrao je male bebe dinosaure koje će prodati nekome, ali vrlo je jasno ostavljen prostor u filmu koji nam omogućava da kažemo - ma nije tako loš, vjerojatno se zadužio jer nije mogao preživljavati s obzirom da ga drugi jasni negativac filma - kompanija InGen - nije plaćala ništa.
Puno režisere pokušavamo progurati kao genijalce. Neki rade dobar posao i solidni su umjetnici, drugi prodaju maglu i kroz tu maglu se prikazuju kao nešto što nisi. Ali Spielberg stvarno je genije. Nevjerojatno je spretan u kontroli pažnje gledatelja, ali istovremeno i stupidno strpljiv. Baš kao što u Jawsu moramo jako dugo čekati da vidimo morskog psa kojeg proganjamo cijeli film, tako i u Jurassic Parku prođe solidna količina vremena prije nego vidimo prvog dinosaura. Znamo da ćemo ih vidjeti.. Najavljuju nam to bezbroj puta. Pokazuju nam slike. Animacije i crtiće. A onda kada ga trebamo vidjeti prvi put, ne vidimo ga mi. Već likovi u filmu, dvoje doktora koji cijeli život promatraju dinosaure i trebali bi znati što očekivati. Ali, kada vidimo izraze na njihovim licima, znamo da je iza kamere nešto što nismo i ne možemo očekivati. Kamera je mirna, dugo stoji na njihovim licima. Spielberg želi da vidimo koliko su zapravo spektakularne životinje koje su stvorili. Moramo čekati, razmišljati - hoće li nas prepasti ili oduševiti.
Još genijalnija stvar je što čeka i s tehnologijom koju koristi. Dan danas znamo da je Jurassic Park jedan od najboljih primjera korištenja kompjuterske animacije u filmu. I zaista je. Kada vidimo prve dinosaure, oni su nastali u kompjuteru. Što nas navodi da pomislimo da su svi tako nastali. I onda se čudimo - kako je moguće da je Spielberg, prije 25 godina, radio dinosaure koji su tako dobro izgledali. A današnji Jurassic World izgleda kao hrpa oguljenih krumpira kada ih usporedimo. Zato što je Spielberg genije. Pa zna da se ne smije oslanjati na jednu tehnologiju. Da, oni prvi veliki dinosauri koje vidimo jesu CGI. Ostatak su kombinacija računala i pravih maketa. Tako se rade filmovi.
Jedna od važnijih tema ovog filma je i činjenica da se priroda ne želi i ne može staviti pod ljudsku kontrolu. “Život pronađe način” kaže Ian Malcolm negdje pri početku filma i to se provlači skroz do kraja kao mantra, na svakom koraku - dinosauri se razmnožavaju iako su genetski modificirani da ne mogu zato što “život pronađe način,” oni klinci prežive sve zato što “život pronađe način” i čovječanstvo će preživjeti iako se vrlo jako trudi sve uništiti zato što “život pronađe način.”
Ne samo da mi to kao publika razumijemo, jer nam se stalno nabija na nos, nego razumiju i likovi. Što je dosta rijetka pojava.
Ipak, na kraju priroda mora pobijediti. Srećom, Spielberg je promijenio kraj Crichtonove knjige, koja završava tako da se ljudi sami spase iz problema koji su stvorili. Ne, stari Steve je pametniji od toga. Apsolutno je kritično bilo pokazati u filmu da ljude ne spase ljudi ili njihova genijalnost. Spasi ih sama priroda. Sjećate se da pri kraju velociraptori okruže tih nekoliko ljudi koji su preživjeli i kraj se nazire. Postat će večera. I onda, uz neponovljivo pamtljivu muziku Johna Williamsa, u zgradu upada T-Rex koji rastrga male raptore na komadiće, spašavajući našu ekipu. Jer život pronađe način.
I dan danas znam nabrojati barem 25 vrsta dinosaura. I žao mi je da nisam bio dovoljno sposoban da postanem znanstvenik. Srećom, imam Jurassic Park pa mogu glumiti da jesam. Samo mi treba ona aktovka. Nikako da je pronađem...
