Ova kolumna ima vrlo jednostavno pravilo - pišem o filmovima koji su me oduševili kada sam bio klinac i pokušavam shvatiti je li film zapravo bio dobar ili sam samo lud… Do sada sam napisao sedam tekstova o šest filmova. Jer prvi je bio uvod u kojem sam na tisuću riječi razvukao priču o čemu se zapravo radi, a ovdje uspio objasniti u 24 riječi.
Šest filmova kasnije, već mi je dosadila ta priča. Nije da odustajem od nje, samo ću ju malo izvrnuti.
Punisher je uvjerljivo u top tri omiljena lika Marvelovih stripova s kojima sam se susreo. Zato me uvijek boljelo srce što nikako ne uspijevaju napraviti dobar Punisher film. Oduvijek me to mučilo, još od kad sam kao klinac gledao prvog Punishera, onog s Dolphom Lundgrenom. Malo me proganja taj film cijeli život. Dan danas se sjećam police na kojoj je stajao taj film u videoteci Daniel u Babonićevoj ulici. S vrata lijevo, desna polica, skroz na dnu. Mislim da sam ga posuđivao jednom tjednom. Minimalno. Opsesivno sam ga gledao i vrlo se jasno sjećam da je sa svakim gledanjem kvaliteta slike bila sve gora i gora. Uvjeren sam da sam osobno izlizao traku u Danielu.
Iako sam Punishera gledao desetke ili vjerojatno stotine puta, nisam ga nikada volio. Kao klinac nisam razumio zašto Dolph ne nosi Punisherov kostim, nije mi bilo jasno zašto je sve tako mračno i falili su mi neki ozbiljno cool dijelovi stripa zbog kojeg sam zavolio Punishera. Dakle, po prvi put sada pišem o filmu koji zapravo nisam toliko volio kao klinac. Što je super, jer sam ga pogledao dva-tri puta u zadnjih godinu dana i moram reći - ne samo da je Punisher sjajan film nego je vrlo vjerojatno prvi stripovski film koji je bio ozbiljno realističan. I tek sam sada shvatio genijalnost prvog Punishera.
Kao adaptacija stripa, Punisher je poprilična katastrofa. Na prvu, nema baš ništa slično s Marvelovim likom, osim nešto malo pozadinske priče i činjenice da se glavni lik zove Frank Castle. Mislim, Punishera svi znaju po majici s ogromnom lubanjom. Lundgren čak ni to nema. Stavimo na sekundu po strani to da Punisher film nije nimalo sličan Punisher stripu i riječ je o poprilično zanimljivom akcijskom film s prijelaza iz osamdesetih u devedesete. Ono, koliko može biti film koji ima mafijaše, ninje i stotine tijela.
Radnja filma je apsolutno savršena za osamdesete, stil je nagovještaj devedesetih i stvari koje će nam se dešavati dan danas. Castle pokušava na miru voditi svoj vječni rat s talijanskom mafijom i onda ga odjednom bezobrazno ometu Yakuze koje počnu svoj rat s mafijom. Što bi bilo super, i je bilo super, sve dok bezobrazne Yakuze ne otmu svu djecu mafijaša. A ono, Castle je ubojica i s guštom tamani mafijaše. Ali ne dira djecu. Pa ih odluči sve pobiti. Kada kažem sve pobiti, mislim baš to. U ovom filmu je proliveno toliko umjetne krvi da su komotno mogli napuniti stan do 100-120 kvadrata od poda do stropa.
Iako vrlo vividno pamtim da je Punisher vrlo mračan film, malo me šokiralo koliko je akcija dobro snimljena. Pucnjave su super, Castle obožava noževe pa ih obožavamo i mi, a čak su uspjeli ugurati i dosta dobru jurnjavu autima. Još je šokantnije što su sve to uspjeli napraviti s 11 milijuna dolara.
Punisher je daleko od dobrog filma, da se razumijemo. Velikim dijelom zato što je snimljen za tako malo novaca. Snimali su u Australiji, koja je trebala glumiti New York - a dosta je evidentno da nije - pa sve izgleda malo jeftino i potrošeno. Srećom, ono što su uštedjeli na lokacijama, nekim sporednim glumcima i vremenu koje su scenaristi imali da završe scenarij, sasvim je opravdano potrošeno na ogromne količine lažnih metaka.
Sve dok se u Marvelovoj seriji Daredevil nije pojavio Jon Bertnhal, onaj tip s početka Živih Mrvaca koji je maznuo Rickovu ženu, kao Daredevil, Lundgren je zapravo bio najbolji Punisher kojeg smo vidjeli na ekranu, iako toga nisam bio svjestan kao klinac. U stripu je Punisher nabildani supervojnik koji drobi sve pred sobom. Tek sam sada svhatio genijalnost Lundgrenovog Punishera. Iako je Lundgren ogroman i nabildani tip u privatnom životu (usput rečeno, i ozbiljan genije koji ima nekoliko doktorata), u Punisheru je mršav i ispijen. Nikada mi nije bilo jasno zašto, sve dok nisam pročitao neki intervju s Lundgrenom - prije nego sam ponovno pogledao Punishera - i shvatio da je namjerno želio biti mršav, crne kose, ispijenog lica i s ogromnim podočnjacima. Naime, njegov je Castle godinama živio kao samotnjak u kanalizaciji i izlazio samo po noći. Nije ni čudo da tako izgleda. Ovo bi, zapravo, mogla biti jedna od boljih Lundgrenovih uloga. Znam da to ne govori puno, jer koliko god ga volio nije baš imao sreće s glumom. Svejedno, u Punisheru je zabavan, intenzivan i nevjerojatno uvjerljivo opasan.
I dok je ostatak glumaca samo nakupina tijela koje će Castle pobiti, treba skinuti kapu Louis Gossett Jr.-u koji je naprosto spektakularan. On je ono što je Gary Oldman trebao biti u Batman Begins - protuteža mračnom heroju. Ali o tome nešto kasnije. Za sada je dovoljno samo da citiram jedan od najboljih komada dijaloga uopće. Gosset i Lundgren sjede u zatvorskoj ćeliji i Gosset pita: “Kako bi nazvao 125 ubojstava u 5 godina, Frank?” A Lundgren, mrtva hladan kroz zube procijedi: “Dobar početak.”
Pa vi recite da ne želite gledati ovaj film.
Ono što spašava Punishera da bude potpuna katastrofa je činjenica da Lundgren ne glumi superheroja. Zapravo, ne glumi ni lik iz stripa. NI u jednom trenutku se film ne igra s konvencijama stripovskog žanra već radi na čistoj akciji u najboljoj maniri osamdesetih. Dok sam bio klinac, smetalo me što Punisher ne nosi lubanju na majici. Danas mislim da je to možda bila najbolja odluka koju su mogli napraviti.
Naime, činjenica da Lundgren ne nosi kostim iz stripa mi je otkrila nešto što nisam primijetio prije. Ovo je prvi realistični superherojski film. U stripu je Castleu mafija pobila obitelj pa je navukao majicu koja će simbolizirati njegovu osvetu. U filmu toga nema zato što… pa iz dosta očitih razloga. Mislim, tko prije kretanja u vendetu navuče kostim? Taj realizam ide dalje - Lundgrenov Punisher ne koristi neko suludo oružje, ne smišlja neke nevjerojatne planove nego samo ide naprijed s vrlo jasnom misijom. Punisher je ovdje čovjek slomljenog srca i iščupane duše koji želi samo jedno. Pobiti ih sve, nije važno koga. I u tome je sjajan.
E, sada, pravi razlog zašto je ovo važan film. Apsolutno svatko tko je ikada izgovorio riječi: “Obožavam Christian Balea kao Batmana zato što je toliko realističan,” se treba probuditi iz kome i shvatiti da taj Batman nije nimalo realističan. Trebaju shvatiti, konačno, da se stvorila fama oko Batmana u režiji Christophera Nolana kao nekog velikog realističnog prikaza superherojskih filmova. Nolan je uspio zamaskirati činjenicu da je režirao filmove s lošim scenarijima, katastrofalnim Batmanom i bez imalo jedinstvene ili zanimljive estetske kvalitete u genijalnu prevaru i od sebe stvorio velikog umjetnika koji jedini razumije kako raditi mračne i realistične superheroje.
Punisher je to napravio za ozbiljno, bez pretvaranja, i to dvadeset godina ranije. I ništa lošije od Nolana.
