Nikada nije lako započeti prvu rečenicu. Što napisati a da zvuči pametno i uglađeno. Budimo realni, napisati tekst nije teško. Ali napisati dobar i zanimljiv tekst u kojem će čitatelj ostati uz tebe do kraja - e to se ne viđa svaki dan.
O čemu onda mogu pisati iz ove moje udobne Ikea fotelje i čime mogu prosvijetliti vas čitatelje? Kao i u većini drugih stvari odgovor leži u hrani. Ipak sve polazi od želuca.
Ajmo optimistično reći kako će ovo biti prva u nizu mojih pustolovina koje proživljavam tražeći dobru hranu u Istri (a i šire).
Pa krenimo. Vrlo je teško odabrati o kome pisati za ovaj prvi put. Neka od tih mjesta koje sam posjetila (a kažem mjesta jer neka od njih nisu restorani u klasičnom smislu riječi) bili su doista puka sreća. Ovaj o kome ću danas pisati preporuka je susjeda Mirka. Jednom ću pisati i o gastro avanturama i tuni u centru Rovinja koju svakako ne bih preporučila ali vratimo se sada sjevernoj Istri. Nedaleko Buja (kojima ću se vratiti u nekom idućem osvrtu) nalazi se malo mjesto Momjan. Oaza je to vrsnih hrvatskih vinara poput Kozlovića, Degrassija i Kabole. Međutim smjestili su se tu i neki vrsni restorani s najboljim, doista najboljim, biftekom u cijeloj našoj zemlji. Kada vam netko kaže kako je dobro jeo, uzmite to sa zadrškom. Ljudi su svinje i svašta će pojesti. Restorani brze hrane su uvijek najpuniji i to vam je najbolji pokazatelj čitavog našeg gastro bontona. Pa kako onda da je ovo mjesto uvijek puno? I tko ga je otkrio bogatim Talijanima i Slovencima? Moje istraživanje u vezi toga još nije započelo iako sam doista zaintrigirana ali pustimo sve to na stranu. Jednom u dva tri mjeseca svakako posjetim ovo mjesto. Da je malo bliže, bilo bi mi zaista teško odoljeti.
Stari podrum, kako se restoran o kojem pišem zove, vode četiri žene. Smješten je svega 5 - 10 minuta vožnje autom od Buja, u mjestu Most podno Momjana. Prekrasna rječica koja protječe preko puta restorana i pogled na stari momjanski kaštel već vam daju do znanja da je ovo mjesto posebno. Obiteljski je to restoran kojega vode mama, inače izvrsna kuharica i autorica vjerojatno najbolje pašte s tartufima i vrsna grill majstorica te njezine tri kćerke koje su inače još jedan dodatni razlog zašto volim ići tamo. Njihova ljubaznost, gostoprimstvo i srdačnost čine općeniti doživljaj još boljim. Jedino gore od neljubaznih konobara su oni koji vole previše pričati. One nisu ni jedno ni drugo i jednom kad ih upoznate znat ćete o čemu govorim. Onda to prestaje biti odlazak u restoran već posjet starim prijateljima koji izvrsno kuhaju i uvijek ti preporuče što bi taj dan mogao pojesti.
Nekada je tu postojao samo unutarnji, stari dio restorana koji izgleda tipično istarski. Kameni zidovi, mnoštvo detalja i jedan veliki kamin u kutu. To su bila vremena kada je za dobiti stol subotom trebalo čudo. Zato smo odlučili da nam je najpametnije ne glumatati gospodu već fino otići i pojesti tijekom tjedna ili vikendom u vrijeme kada nitko normalan ne jede ručak. To su ručko-večere koje su se pokazale i inače iznimno efikasne jer su restorani uvijek krcati od 13h do 15h a kasnije već nema nikoga. I ako se dobro najedete, prema bodulskoj logici, uštedjet ćete i večeru.
Ja, naravno, nakon toliko hrane ne mogu jesti do sutradan.
Jelovnik Starog podruma u ovih par godina koliko ih posjećujemo pogledala sam jednom ili dvaput. I ne mogu vam reći što sve možete pojesti jer uglavnom naručujem istu hranu i njihove varijacije. Ono što mogu napraviti jest opisati vam savršenstvo okusa kada u usta stavite zalogaj fuža s tartufima koje ste uzeli kao predjelo. Ne postoji niti jedan restoran koji stavlja savršen omjer soli u hranu kao što to radi kuharica, mama Mira, u Starom podrumu. I inače je restoranska hrana postala bljutava – kao da u svijetu više nema soli ili su svi odjednom postali srčani bolesnici. Malo soli neće vas ubiti a hrana je ukusnija – vjerujte mi. Nakon što ste upravo pojeli najbolje fuže s tartufima, počastite se čašom terana. Ipak ste u regiji najboljih hrvatskih vina a pomoći će vam da se vaše nepce malo odmori prije tog bifteka koji će uskoro biti gotov i skinut sa grila.
Naime, nekada se, u zimskim periodima, kada biste sjedili u starom dijelu restorana moglo vidjeti kako se vaš komad mesa peče. Tu imaju i sjajne ramsteke i kobasice, ali danas pišem o bifteku. Vidjeli biste kako se vaš komad mesa polako peče, prvo stvarajući savršenu koricu izvana i potom zadržavajući sve ukusne sokove svježega goveđeg mesa iznutra. U današnje vrijeme, kada posjetite ovaj restoran, imate priliku sjediti u prekrasno uređenom novom dijelu restorana. Jednom prilikom imali smo priliku i čuti kako je sve izgrađeno, koliko se truda uložilo u svaki djelić restorana i koliko su zapravo zadovoljni novim izgledom. I svaka čast arhitektu jer je podigao restoran na viši nivo a pritom ostavio onaj unutrašnji, stari dio netaknut i u originalu. Posebno je lijepo sjediti tamo usred zime kada je vani hladno a vas grije kamin i čaša vina dok čekate hranu. A ljeti je lijepo u novom dijelu koji je otvoreniji i spojen s prekrasnim vrtom restorana pa imate osjećaj kao da zapravo sjedite u vrtu.
No, vratimo se hrani. Sada je vrijeme za vaš biftek kojega ste nadam se uzeli ili slabije ili eventualno srednje pečen, po mogućnosti natur, u umaku od zelenog papra ili gljiva i s prilogom od krumpira. Jedna porcija krumpira za dvije osobe biti će i više nego dovoljna.
Ne žurite se.
Slikajte ako treba da posvjedočite svojim prijateljima i obitelji ovaj savršen spoj prekrasne hrane, istarskog krajolika i odličnog vina. Uživajte u njemu jer nigdje nećete naići na bolji biftek.
Za one doista hrabre i želucom odvažne ljude kojima i nakon predjela i glavnog jela ostane mjesta za desert preporučujem njihovu čokoladnu tortu. Ne uzimajte ništa manje ni više, osim ako u ponudi ne postoji nešto što vam se preporučuje od strane konobara. Vjerujte im na riječ – oni su tu svaki dan (osim srijedom kada je restoran zatvoren).
Sada bi već trebali biti siti. Ovo što ste upravo doživjeli ono je što mi hedonisti osobito volimo a što bi Talijani rekli dolce far niente ili ljepota ne rađenja ičega. Sjedite, odmorite se i upijte što se to upravo dogodilo. Pogledajte kalendar i vidite kada ste opet slobodni za još jedan posjet Momjanu.
Ovaj put povedite i prijatelje ali nemojte dolaziti u vrijeme moje ručko – večer,e ipak ne bih htjela ostati bez stola.
Nadam se da ste shvatili zašto je hrana u Istri jednostavno ukusnija, a ako niste pisat ću vam i dalje.
