Dopisnik iz centra: Razglednica iz Rima

Dopisnik iz centra

Kako bi se shvatila uloga 'Dopisnika iz centra', vrlo je važno za znati da to nije oduvijek i zauvijek jedan te isti čovjek. Svako vrijeme, naime, nosi nekog svog 'Dopisnika'. Prvi je bio nepoznati autor duhovitih stihova o klijenteli u kavani Medulić koji je u "Kalendaru zagrebečkom" 1845.g. objavio rugalicu anonimnog autora koji kritizira običaje, modne ludosti, književnike Gajeva kruga i poročni život kakav se vodio u kavanama, a nakon njega bilo ih je još mnogo. Jedna je bila čak i 'Dopisnica'. Njezin spomenik i danas, s kišobranom u ruci, ponosno stoji na sred Tkalče...

Trenutni vršitelj dužnosti 'Dopisnika' svoje priče objavljuje na Wall.hr-u od 2014. godine, a prije toga to je činio na portalu Jutarnjeg lista, sprejem po gradskim fasadama, nožićem na školskoj klupi i markerom po vratima javnih toaleta.

Prima:

Caffe bar Charlie,
Gajeva ulica 4,
10 000 Zagreb

Dragi prijatelji iz Charlija,

nalazim se u Rimu i pišem vam iz svjetski poznate ulice Veneto. Nazvana je po bitci iz Prvog svjetskog rata, nekoj u kojoj su Talijani valjda ishodili pobjedu, ali slavu je stekla - sigurno se sjećate - Fellinijevim genijalnim filmom; 'La Dolce Vita'.

Tijekom tih 50-ih i 60-ih godina proteklog stoljeća ulica Veneto postala je središte 'slatkog života' sa svim ovim svojim kafićima, restoranima i luksuznim hotelima koji su privlačili kako talijanske zvijezde poput Marcella Mastroiannija, Anu Magnani i maloprije spomenutog Fellinija koji je tu uzbudljivu uličnu atmosferu maestralno prenio na filmsko platno i učinio je besmrtnom - tako i svjetskih među kojima zbog ograničenosti prostora na ovoj razglednici izdvajam samo Audrey Hepburn, Gary Cooper, Orson Wellesa, Tennessee Williamsa i Coco Chanel...

Svi oni, ali još i mnogi drugi, najčešće su sjedili u najboljem i najskupljem kafiću u ulici Veneto, Café de Parisu, na kućnom broju 90. Točno nasuprot Westin Excelsior hotela, a u čijem kafiću sam posudio kemijsku da vam napišem ovu razglednicu i odakle upravo sada gledam na otužan prizor tog propalog i, već neko vrijeme zatvorenog kultnog okupljališta društvene kreme tog doba. Na vratima i prozorima su sada instalirane metalne rešetke i neka drvena konstrukcija, unutra je mrkli mrak koji onemogućuje da se i malo vidi kako je kafić bio uređen, a jedino što nekako odaje tu slavnu prošlost nekoliko je izblijedjelih fotografija u izlogu s njihovim slavnim posjetiteljima. (Na jednoj Sly Stallone nosi neku smeđu jaknu koja mu fantastično stoji.)

U studenom 2008.g., naime, talijanska antikorupcijska policija zatvorila je 'Caffe de Paris' jer su se kobajagi iznenadili kada su ustanovili da ga vodi mafijaška obitelj Alvara 'Ndrangheta iz Calabrije te da ga - pazi kakav šok - koristi kao paravan za pranje novca. Upravljanje kafićem 2011.g. preuzima stoga njihova agencija za upravljanje oduzetom imovinom, nešto poput našeg DUUDI-ja, te kafić doživljava istu sudbinu kakvu bi doživio i pod upravom neke naše (ili baš te), državne agencije i - dok si reko nesposobne lijenčine - propada neslavno!

"Ljudima želimo ponuditi ne samo nešto što je dobro, poput starog Caffe de Parisa...", rekao je prilikom tog novog otvorenja njihov Goran Marić, Luigi Ciotti, te dodao,"već i nešto što je pošteno!"

O interesu ljudi za tim, najbolje svjedoče ove zahrđale rešetke na ulaznim vratima.

Ulica je time svakako izgubila na svom sjaju i popularnosti, te iako je i dalje jedna od skupljih, pa evo, ako se mene pita, i boljih - u njoj su i dalje izvrsni restorani poput Harry's bara, ali i vječno krcati Hard Rock Caffe, mnogi hoteli od pet zvjezdica i američka ambasada - svakako nije više centar tog 'slatkog života' koji se tih dvadesetak godina tamo svaki dan živio.

I, još važnije: svake noći!

Vremena su se, jebatga, promijenila, pa je i nemoguće ponovno imati nešto baš takvo, ali rimski kvart koji je sada najsličniji tome i, koji u Rimu slovi kao najbolji za zabavu i u koji zalazi najveći broj slavnih osoba, nalazi se preko rijeke Tiber. Tako se, uzgred kazano, kvart i zove: Trastevere. Neću vas, međutim, dragi prijatelji iz Charlija, više s tim gnjaviti. Osim što mi ponestaje mjesta na ovoj razglednici, vi ste i zadnji kojima bih trebao objašnjavati kako su nekada bila bolja vremena za ugostitelje. Sjećam se, naime, dana kada se ispred Charlija, našeg domaćeg Caffe de Parisa, nije moglo pronaći slobodno mjesto, a ljudi su sa šalicama kave u ruci stajali od ulaza u hotel Dubrovnik pa sve do onih prevarantskih taksista kod Arheološkog muzeja.

A, među tim ljudima je, nota bene, bilo i većih faca nego u ovoj via Veneto iz koje vam, evo, šaljem srdačan pozdrav...

Vaš Dopisnik iz centra,
29.08.2017.
Via Veneto, Roma.


Slični članci: