Vuk Radić: 1 čovjek - 100 filmova

Vuk Radić osuđen je na propast od prvog dana. Ako nije bio pred TV-om, čitao je neki strip ili visio na internetu. U životu je bio na dvije nogometne utakmice i to, na obje sasvim trijezan. Da ga netko pogledao sa strane, potapšao bi mu roditelje utješno po ramenu misleći: “nikad ništa od tog malog.” I bio bi, jebatga, u pravu. Ipak, život posvećen gutanju svakog filma koji mu je došao pod ruke nekako je uspio pretvoriti u koliko-toliko respektabilnu akademsku karijeru, pa je završio teoriju filma na 'New York Universityju', a nakon toga, magisterij iz teorije filma na 'Sveučilištu u Amsterdamu'.

 
Ostao je još doktorat, valjda će i to uskoro ako mu pisanje redovite tjedne kolumne za Wall.hr - u kojoj će analizirati stotinu filmova koji su mu obilježili život - ne oduzme previše vremena.

Najbolji ljetni film svih vremena - Point Break - zapravo je najbolji film ikad snimljen

Stvarno se volim razbacivati terminom - najbolji film svih vremena. Što donekle ima smisla. U zadnjih sto i nešto godina je snimljeno par stvarno dobrih filmova. A i mene je lako oduševiti. Pa me uhvati manija i lako proglasim nešto najboljim svih vremena. Ljudi su me, uglavnom, prestali slušati kada im govorim da je nešto najbolje ikad. Što me, naravno, neće spriječiti da prestanem govoriti o najboljim stvarima ikad. » pročitaj više

Kako sam prekasno otkrio najbolji najgori film ikad - Street Fighter

Ponekad ti neki film baš promakne. Onako, baš jako. Nije kao da si znao da postoji, pa ti se nikada nije dalo pogledati ga. Nije da svi pričaju o njemu, a ti ga ignoriraš. Nego baš nikada nisi ni čuo da postoji iako ga je cijela tvoja generacija gledala. Ne samo da su ga gledali, nego je i kultni film tvoje generacije. Meni se baš to dogodilo, iako sam dosta siguran da mi je ovo trebao biti najdraži film djetinjstva. Malo je teže bilo ufurati se u njega kasnije. Dogodilo mi se to s filmom Street Fighter. » pročitaj više

Neki dječji filmovi - poput Mighty Ducks - trebaju ipak ostati u djetinjstvu

Počeo sam pisati jedan drugi tekst. Trudim se pogledati svaki film o kojem pišem dan ili dva dana ranije, a ovaj tjedan je bio pakao. Jedva sam nekako uspio ugurati gledanje oko 2-3 ujutro, zapisao par stvari koje su mi bile bitne i uspio u subotu popodne uloviti vremena da sjednem i počnem pisati. Volim upaljen TV dok pišem, čisto da ima neke buke u sobi. Između ostalog, zato što već tjednima kopaju po Maksimirskoj pa ne čujem vlastite misli od bušilica. I onda mi se desilo nešto što nisam mislio da će se dogoditi. I onda se pojavi film koji baš nikako nisam očekivao. I koji sam, moram priznati, potpuno zaboravio. Zato sam morao malo promijeniti plan. » pročitaj više

"The Rock", Michaela Baya, je art film. Samo nije naporan i pretenciozan, već zabavan!

Premisa The Rocka ne može biti jednostavnija. Cage i Connery su dva tipa koji ne žele biti heroji, ali spletom okolnosti moraju spasiti San Francisco od genijalnog Harrisa. The Rock nije profinjeni film. Definitivno nije. Ali zadovoljava neki centar u primitivnom mozgu. Razmišljam zašto je The Rock dobar film. I ima veze s onim da je Cage jedan od nas. Baš svaki lik u ovom filmu je uvjerljiv. Svaki ima vrlo jasnu motivaciju, potpuno je zaokružen i znamo čemu služi. Svi osim onog frizera. Ali to možda i nije toliko bitno. Da, na par trenutaka neki od zapleta nema baš previše smisla. Ali baš kao i Lynch, je li bitno? » pročitaj više

Doktor za film: Peti element oblikovao me kao osobu

Peti element u sebi ima baš svaku vizije budućnosti koju smo vidjeli do sada. To je svijet koji je ekološki propao, stalnu pod nekom prijetnjom militarizma, pod kontrolom fašističkog vođe i svijet koji je potpuno pojeden suludim konzumerizmom. To je svijet koji nije ni utopija ni distopija, ne siluje nekim moraliziranjem, ne pokušava biti pametniji nego što zapravo je, nego je samo neugodna činjenica svijeta u kojem ćemo vjerojatno završiti. Peti element zapravo bi mogao biti najvjerniji prikaz budućnosti koji smo do sada mogli vidjeti. Treba se samo strpjeti dvjestotinjak godina da vidimo koliko je bio u pravu. » pročitaj više

Jesu li filmovi koji su mi obilježili djetinjstvo zbilja tako dobri kako ih se sjećam ili sam, eto, potratio svoju mladost?

Imao sam četiri godine. Pet maksimalno. Sigurno ne puno više od toga jer se dobro sjećam da smo se preselili prije nego sam krenuo u školu. A ova priča se odvila u starom stanu. Roditelji su me obožavali, nema sumnje u to. Ali još uvijek se sjećam prezira u njihovim glasovima kada bi u nedjelju ujutro, daleko prije nego što se normalni svijet budio, skakao po njihovom krevetu i preklinjao ih da mi upale TV i puste neki film. Nakon previše takvih nedjelja, starom je to dosadilo pa je napravio kardinalnu grešku svog života - pokazao mi je kako se koristi VHS. » pročitaj više