Doktor za film o Top Gunu:

Zbog Top Guna sam maštao o tome da postanem bad boy koji po danu obara profesorice s nogu, a navečer čisti nebo od Rusa

Vuk Radić: 1 čovjek - 100 filmova

Vuk Radić osuđen je na propast od prvog dana. Ako nije bio pred TV-om, čitao je neki strip ili visio na internetu. U životu je bio na dvije nogometne utakmice i to, na obje sasvim trijezan. Da ga netko pogledao sa strane, potapšao bi mu roditelje utješno po ramenu misleći: “nikad ništa od tog malog.” I bio bi, jebatga, u pravu. Ipak, život posvećen gutanju svakog filma koji mu je došao pod ruke nekako je uspio pretvoriti u koliko-toliko respektabilnu akademsku karijeru, pa je završio teoriju filma na 'New York Universityju', a nakon toga, magisterij iz teorije filma na 'Sveučilištu u Amsterdamu'.

 
Ostao je još doktorat, valjda će i to uskoro ako mu pisanje redovite tjedne kolumne za Wall.hr - u kojoj će analizirati stotinu filmova koji su mu obilježili život - ne oduzme previše vremena.

Sramiš se nekih stvari koje si radio kada si bio mali. I obećaš si, jednom kada dovoljno odrasteš, da ih nikada nećeš ikome spomenuti, pa makar te mučili srednjovjekovnim spravama. Ne znam za tuđe priče tog karaktera (valjda zato što su tajna), ali znam svoju. To jest, priču koja bi trebala biti moja. Na sreću, davno sam ostao bez zadnjeg trunka srama, pa mi nije problem priznati. Na putu prema školi, dok smo bili klinci, uvijek bi na jednom križanju sreo frenda iz razreda. Kretali smo u školu u isto vrijeme i obično bi pričekali jedan drugog da ostatak prohodamo zajedno, mrzeći svijet oko sebe u rano jutro.

Nema ništa sramnoga u tome.

Ono čega bi se sada trebao sramiti je da smo imali nadimke.

Da…

On je bio Goose. Ja sam bio Maverick.

On je žalio biti Anthony Edwards, ja Tom Cruise. Ne, ne znam kako da nastavim ovu rečenicu. Još bi sve bilo OK da smo išli u treći ili četvrti razred. Problem je što se to nastavilo do osmog razreda. Nađite u blizini nekog klinca od 14 godine. Ne izgleda tako malo, zar ne? Sada zamislite dva takva klipana koji si citiraju trash film iz osamdesetih i glume da su dva glavna lika. Tužno, znam. Ajde još ja, koliko toliko. Tko ne bi želio biti Maverick, buntovnik bez razloga koji će prekršiti svako pravilo da bi dobio ženu koju želi ili obori smrtnog neprijatelja iz zraka.

Ali Goose? Realno, tko želi biti Goose?

Top Gun je mokri san svakog dječaka. Avioni, borbe u zraku, vrlo jasni neprijatelji i zgodne žene. Riječ je o masivnom spektaklu koji je udario put ne samo za slične blockbustere maskirane u militarističku pornografiju nego je zapravo i stvorio Toma Cruisea koji je, htjeli vi to priznati ili ne, najveća filmska zvijezda naše generacije. Čak ni činjenica da je član kulta koji porobljava ljude i vjeruje u svemirska čudovišta koja stvaraju planete u vulkanima nije uspjela uništiti tu fenomenalnu karijeru. Na mapu ga je stavio film Risky Business, ali tek tri godine kasnije s Top Gunom je Cruise postao istinski superstar.

Top Gun je također film koji je režirao Tony Scott. Sramim se koliko sam puta ponovio da nam je oduzet krivi brat Scott. Tonijev poznatiji brat, Ridley, je bez sumnje legenda. No činjenica je da od 40 filmova, koliko ih je režirao, samo su dva nenadmašna remek-djela. Alien i Blade Runner komotno mogu na svaku listu top 20 filmova ikada snimljenih. Ali ostak opusa? Slabašno prema iritantnom. Hannibal je OK, Black Hawk Down nije ni do pupka Top Gunu, Kingdom of Heaven nećemo ni spominjati, a Gladiatora do dana današnjeg nisam uspio pogledati do kraja - svaki put zaspim. Tony? Tony je drugačija priča. Da, nema remek djela kao što su Alien i Blade Runner, ali od 28 filmova koje je napravio onaj najgori - Unstoppable - je u najmanju ruku gledljiv. Za razliku od Ridleya, Tony ima ozbiljnu količinu spektakla - The Hunger, Beverly Hills Cop 2, Days of Thunder, True Romance, Crimson Tide, The Fan, Man on Fire, Deja Vu…

Je l' vidite kuda idem s tim?

Mislim da nema zastupljenijeg redatelja na listi filmova koji su mi obilježili djetinjstvo.

Zanimljivo, ne sjećam se kada sam prvi puta gledao Top Gun. Dapače, gotovo ga se uopće ne sjećam kada sam bio baš jako mlad. Ono čega se vrlo jasno sjećam je igrica Top Gun za Nintendo koju nisam gasio danima. Urezala mi se u pamćenje samo zbog jedne stvari - spektakularne muzike.

Ako ne volite Top Gun ili, ne daj Bože, ga nikada niste gledali, pričekat ću 4-5 minuta. Bacite pogled na YouTubeu i pogledajte početak filma. Te četiri minute su mali film u sebi. I to kakav film. Predivno snimljen, prepun adrenalina, erotska posveta američkom militarizmu i brzini (a brzina je zajednička tema Curiseu i Scottu jer će kasnije snimiti Days of Thunder zajedno). Čujemo vjetar koji postaje sve glasniji, detalj motora aviona, nečije avijatorice, polako kreće ritam mašina. Pista nosača aviona je u izmaglici zbog vrućine i plinova koje avioni ostavljaju iza sebe. Plamen šiklja iz mlažnjaka američke vojske pri polijetanju i kreće jedan od najboljih filmskih muzičkih trenutaka - Kenny Loggins i “Danger Zone.” U raju sam.

Općenito je muzika u filmu pamtljiva i ni u jednom trenutku nije suptilna. Osim toga, Top Gun nije baš suptilan film. Dan danas kada mrtav pijan teturam po birtijama pokušavam natjerati nekog jadnika koji se mora družiti sa mnom da otpjevamo Great Balls of Fire, kao Maverick i Goose. Eto nam ponovo jadnog Goosea. Tko bi normalan imao živaca poslušati Berlinovu stvar “Take my Breath Away”, da nije bilo Cruisea i Kelly McGillis.

Ajme, da, to sam zaboravio. Kelly McGillis. Teško je ne zaljubiti se u nju.

Čak i ako ne računamo da je Top Gun najbolji film o pilotima svih vremena (hoćemo li uvrstiti tu i Right Stuff? Ako računamo, onda je Top Gun drugi najbolji), onda je bez imalo sumnje najbolji film o odbojci ikada snimljen. Maknemo li malo na stranu homoerotičnost te konkretne odbojkaške scene, jedna stvar će vam ostati zauvijek urezana u pamćenje. Tom Cruise igra odbojku na pijesku u trapericama.

Ej! U trapericama!

Usput, ne ulazi mi se previše u analizu seksualne orijentacije pilota u Top Gunu, što su mnogi radili baš na temelju ove odbojkaške scene, uglavnom zato što mi je sasvim OK da se polugoli muškarci druže dok igraju odbojku. Ono što sam primijetio tek sada kada sam gledao film ponovo je da u cijeloj sceni nema niti jedne žene - bacite pogled, kompletna publika su muškarci koji gledaju četiri polugola tipa kako napinju mišiće i bacaju se po pijesku.

 

Dajem vam zadatak - nađite više karizmatičnog glumca nego što je Tom Cruise u Top Gun-u. Nije ni čudo da je postao ozbiljna zvijezda. Uživio se u ulogu svog nadimka - Maverick i ozbiljan je bad boy koji po danu obara profesorice s nogu velikim osmjehom, a navečer čisti nebo od Rusa.

Nešto što mi je palo na pamet tek sada, kod zadnjeg gledanja, je činjenica da Top Gun uopće nije vojni film. Top Gun zapravo ima sve odlike tinejdžerskog filma - akcija koju bi snimio John Hughes u svojim najboljim danima. Dosta logično, s obzirom da je Top Gun zapravo vojna škola. Pa onda ima svoje romanse, školske nasilnike, rivalstvo među dva najpopularnija studenta… Tu se, konačno, uklapa i Goose, koji je malo šmokljan ali iz nekog neobjašnjivog razloga najbolji prijatelj s kapetanom football momčadi. I kakvo je to samo prijateljstvo. Praktički su braća, sve dok Goose ne pogine. Ali čak i ta smrt u Top Gun svijetu ima svoj macho twist. Rijetko kada je na tako brutalan i srcedrapajući način, a opet bez imalo krvi, ubijen jedan od dva-tri glavna lika u filmu, ali isto tako rijetko kada je neka smrt imala toliko smisla.

Ima još jedna zanimljiva stvar koja mi je zapela za oko. Negativci u ovom filmu nisu Rusi. Oni služe samo kao karikaturalni McGuffin koji vuče priču naprijed. Pravi negativac je Maverickov najveći neprijatelj - Iceman kojeg glumi neponovljivo zgodni Val Kilmer.

Postoji samo jedan problem - Iceman uopće nije loš tip.

Da, predstavljen je kao negativac, ali činjenica je da mu je jedino stalo do pravila. Dakle, to je svijet u kojem je glavni heroj manijak zbog kojeg pogibaju ljudi. Negativac je neki dobrica čiji je jedini krimen to što ima plavu kosu i voli igrati po pravilima. Doduše, Top Gun nije jedini - Beverly Hills Cop, Ghostbusters, Animal House… sve su to filmovi iz sličnog perioda u kojem se cijene ljudi koji se vole zabavljati. A pravila, establishment i red su neprijatelj svakog pravog heroja.

Reći da je Top Gun neki ozbiljan art bi bilo suludo i užasno prepotentno. Upitno je možemo li uopće reći da je dobar film. Činjenica je da je Top Gun filmski suvenir nekog boljeg vremena, kada je svijet bio puno ljepše mjesto i u kojem su nam jedina prijetnja bili mi sami i koliko smo spremni riskirati da bi nešto postigli u životu.

Top Gun me naučio da ako želiš biti kul, osvojiti curu i spasiti svijet moraš kršiti pravila.

Šteta što to ne vrijedi u školi.

Ili, zapravo, životu.

Prokleti Tom Cruise, mrzim te. Ali, i obožavam.


Slični članci: