Piše Vuk Radić, doktor za film:

"The Rock", Michaela Baya, je art film. Samo nije naporan i pretenciozan, već zabavan!

Vuk Radić: 1 čovjek - 100 filmova

Vuk Radić osuđen je na propast od prvog dana. Ako nije bio pred TV-om, čitao je neki strip ili visio na internetu. U životu je bio na dvije nogometne utakmice i to, na obje sasvim trijezan. Da ga netko pogledao sa strane, potapšao bi mu roditelje utješno po ramenu misleći: “nikad ništa od tog malog.” I bio bi, jebatga, u pravu. Ipak, život posvećen gutanju svakog filma koji mu je došao pod ruke nekako je uspio pretvoriti u koliko-toliko respektabilnu akademsku karijeru, pa je završio teoriju filma na 'New York Universityju', a nakon toga, magisterij iz teorije filma na 'Sveučilištu u Amsterdamu'.

 
Ostao je još doktorat, valjda će i to uskoro ako mu pisanje redovite tjedne kolumne za Wall.hr - u kojoj će analizirati stotinu filmova koji su mu obilježili život - ne oduzme previše vremena.

Kino Urania, bivši Partizan za one starije (da, Anamarija Kronast, za tebe), na Kvatriću u Zagrebu bila je moja meka. Živio sam na brdu iznad kina i lovio bi svaku priliku za gledanje filma. Sam, s bratićem ili starim. Svejedno mi je bilo, samo da idem gledati filmove.

Kino me nije uvelo u filmove, to je ipak bio VHS. Ali tama kino dvorane je potpuno drugačije iskustvo - intimno, a opet zajedničko. Uz kina sam puno lakše vezao i neka filmska sjećanja, valjda zato što je cijeli odlazak totalni experience.

I tu dolazimo do zapleta ove priče. Natjerao sam starog i bratića da idemo gledati novi film koji se pojavio u kinima - Michael Bayev The Rock.

Bilo je to prije nego smo trailere gledali na internetu pa su nam filmove prodavali samo plakati. A sjećam se da sam tjednima gledao taj plakat za The Rock u predvorju kina i bio uvjeren da će to biti najbolji film na svijetu.

Nisam se prevario, ali sam se dobro namučio da ga pogledam.

U to vrijeme nije bilo ni rezervacija karata. Pa se netko od nas jutro prije filma zaletio do kina, čim se blagajna otvorila, i kupio karte. Iskakao sam iz kože od oduševljenja. Kupili smo kokice od onih žicara koji su stajali na Kvatriću i stali u ogroman red da bi ušli u dvoranu. Bio sam toliko uzbuđen da sam odbijao ikome drugome prepustiti karte u ruke.

I, sjećam se kao danas kada mi je stari rekao - dobro, ali pazi da ih ne izgubiš.

Ma nema šanse, tjednima čekam ovaj film i neću ga propustiti zato što sam bio glup i izgubio karte.

Naravno da sam izgubio karte.

Ne znam kako.

Ne znam gdje.

Znam da ih je onaj čovjek na vratima pocijepao. I spremio sam ih u džep. Kunem se u to. Ali kada smo ušli u mračnu dvoranu, nije ih više bilo. U suzama sam kopao po svakom komadu odjeće, ali nije ih bilo. Nije drama, kažete? E, pa je. Nisam imao pojma koja su naša mjesta. U mrklom mraku nigdje nismo vidjeli tri slobodne stolice pa smo bili osuđeni na ono što je bilo slobodno. Prva dva reda…

Za one koji nisu bili u starim kinima Kinematografa, prva dva reda prije nisu izgledali kao prva dva reda u Cinestaru, s ogromnom rupom do platna. Ne. Prva dva reda su zalijepljena direktno na platno. Što nije problem za gledanje Bergmanovih filmova. Michael Bay? E to je bio ozbiljan problem. Mislim da starog još uvijek boli glava od tog iskustva. Srećom, film je prepun slow-motiona pa smo imali priliku u usporenim kadrovima vrlo detaljno poručiti što se zbiva. Film traje više od dva sata. Ali kada bi izbacili slow-mo, mislim da ne bi trajao duže od 40 minuta.

Dosta sam siguran da mi je The Rock bio prvi Bayev film koji sam gledao. Moguće je da sam Bad Boys uspio ugurati prije, ali sigurno je da je The Rock prvi koji mi se urezao u pamćenje. Toliko me opčinio da sam dan danas uvjeren da je Bay jedan od 10 najvećih živućih režisera, što god vi rekli. The Rock je militaristička pornografija (ništa čudno za Baya), camp za tinejdžere, ljubavna priča neshvaćenih generacija i epski spektakl o spašavanju svijeta.

Ima jedan od najboljih soundtrackova akcijskih filmova u povijesti, a Ed Harris je potpuno genijalan. Scenarij su pisali David Weisberg, Douglas Cook i Mark Rosner. Iako je činjenica da im je The Rock jedini ozbiljniji film koji su pisali, još uvijek me proganja činjenica da nisu osvojili hrpetinu nagrada za scenarij. The Rock ima neke od najboljih dijaloga ikad pohranjenih na film. Lud sam, zar ne?

Smijete mi se da sam budala jer volim Michael Bay, nije vam jasno kako mi se može svidjeti nešto toliko šundasto i loše. Pa svatko zna da u Bayevom filmu ne može biti dobar dijalog. Jer jedine dobre dijaloge u Hollywoodu pišu Aaron Sorkin i Quentin Tarantino. E, pa, ovo je mala lekcija u snobizmu. Nemojte samo tako odbacivati režisere zato što imate predrasude.

The Rock su, između ostalih, pisali i Sorkin i Tarantino. Šta sad kažete?

The Rock je posljednji film velikog Don Simpsona, zadnjeg od ozbiljnih filmskih producenata iz vremena kada su producenti šmrkali ogromne količine kokaina (to ga je, na kraju, i satralo), snimali filmove samo da bi mogli ljubavnice voditi na putovanja i trošili studijske milijune na fenomenalne epske spektakle koji su zarađivali milijarde. Znao sam to onda, potvrdi s desetinama novih gledanja i potvrdio ovaj tjedan - The Rock je jedan od tih posljednjih velikih filmova devedesetih koji su umrli sa Simpsonom. The Rock je tranzicija iz jedne generacije filma u drugu. Iako je snimljen 5 godina prije napada na Ameriku 2001, čini se kao da je zadnji od poštenih akcijskih filmova, prije nego smo se počeli boriti s teroristima i prodavati neke duboke priče da bi se opravdali ratovi.

The Rock je tu negdje uz bok Con Airu i Face/Off kao prekretnica akcijskih filmova devedesetih.

Prošlo je vrijeme nabildanih Apolona (dobro, zapravo samo jednog - najveće zvijezde 80-ih, Arnolda) i odjednom je Nicolas Cage postao najveća akcijska zvijezda na planeti. Ne zato što je pretjerano zgodan, pretjerano pametan ili pretjerano dobar glumac. Pitanje je glumi li uopće. Ali činjenica je da je glumio u sve tri filma koja sam spomenuo. Odjednom, u devedesetima, heroji su obični tipovi, Cage je jedan od nas. Šmokljan koji se nađe u izvanrednoj situaciji.

 

Često u kritikama Michael Bayevih filmova naletim na kritiku koja se ponavlja iz filma u film. Često mu zamjeraju da mu je režija akcije konfuzna. Što to znači? Uzmimo Francusku vezu nakratko kao primjer. Francuska veza film je s jednom od najboljih potjera kroz ulice New Yorka. Kombinacija je to dugih kadrova jurnjave kroz promet (koja je, usput rečeno, u velikom dijelom snimljena potpuno ilegalno i bez ikakve dozvole) i brzo rezanih kadrova koji dižu tenzije. Fora je u montaži. Svaka dobra scena potjere se bazira na dobroj montaži. Valjda zato potjera i je jedna od osnovnih filmskih vježbi. Ono po čemu je Francuska veza, kao i dosta drugih filmski potjera, posebna je činjenica da u svakom trenutku znati što se događa i gdje se nalazi koji auto.

Ne i kod Michael Baya. On radi spektakle. Gooniese s oružjem. Njegove akcijske scene su mješavina nabacanih pomičnih slika, rezovi ponekad traju manje od sekunde, gledatelj je potpuno izgubljen i ponekom, kao i meni u trećem redu kina kada sam prvi put gledao, se zavrti želudac. E, sada. Problem leži u činjenici da mu se to uzima za zlo. Je li nužno loše ako tih nekoliko sekundi ili minuta akcije nismo sigurni što se zbiva u filmu. Mislim, David Lynch je sagradio karijeru na filmovima i serijama u kojima niti jednu sekundu nije jasno što se zbiva. Pa ipak, svi tvrde da je to neki moći art. Zašto je konfuznost kod jednog okorjelog luđaka art, a Bayeva konfuznost se gleda s podsmjehom? Imam teoriju o tome, ali mislim da ovo nije prilika za diskusiju o tome. Žurim na sestrinu svadbu. Jedina bitna razlika između Lyncha i Baya je što je jedan mnogo naporan i pretenciozan. A drugi zabavan.

Premisa The Rocka ne može biti jednostavnija. Cage i Connery su dva tipa koji ne žele biti heroji, ali spletom okolnosti moraju spasiti San Francisco od genijalnog Harrisa. The Rock nije profinjeni film. Definitivno nije. Ali zadovoljava neki centar u primitivnom mozgu. Razmišljam zašto je The Rock dobar film. I ima veze s onim da je Cage jedan od nas. Baš svaki lik u ovom filmu je uvjerljiv. Svaki ima vrlo jasnu motivaciju, potpuno je zaokružen i znamo čemu služi. Svi osim onog frizera. Ali to možda i nije toliko bitno. Da, na par trenutaka neki od zapleta nema baš previše smisla. Ali baš kao i Lynch, je li bitno?

Nije. 


Slični članci: