Usprkos tome što biciklisti sami sebe smatraju više kul, urbanijim, kulturnijim, osvještenijim i pametnijim od svih ostalih sudionika u prometu, ali i društvu, istina je, jebatga, često upravo suprotna.
Osim što voze k'o manijaci po pješačkim zonama, pritome dovodeći u opasnost sve pješake, nisu ni upoznati s nekim elementarnim prometnim propisima. Učestalo voze u zabranjenom smjeru, malo su na pločniku, malo na cesti, a malo i vama po cipeli... O ozljedama kojima mogu podleći stariji građani i djeca prilikom naleta neke konjine od sto kilograma koja bezglavo juri pješačkim zonama ne bi li, štajaznam, dostavila neku pizzu ili pržene lignje, nema potrebe ni da trošim previše riječi. Pretječu, nadalje, s desne strane, ne silaze s bicikla na pješačkom prijelazu i, zapravo su po svemu tome najnekulturniji sudionici u prometu. Svaka čast iznimkama!
O tome, evo, svjedoči i nedavni događaj iz centra grada, a u kojem je glavnu ulogu imao naš proslavljeni glumac i redatelj; Dejan Aćimović.
Ova uloga mu, sasvim sigurno, ni po čemu nije bila draga jer je zahvaljujući krajnjem bezobrazluku dvoje biciklista, a s kakvima se svatko od nas svakodnevno susreće po uskim gradskim pločnicima, skoro postao žrtva.
---
Elem, dan je bio iznimno lijep, jedan od onih sunčanih prije zahlađenja koje je uslijedili krajem proteklog tjedna, pa je glavni lik ove naše priče, ranije spomenuti glumac čije bi sve filmove bilo veoma teško nabrojati, odlučio malo prošetati sa svojim djetetom i, u jednom od onih kafića u Petrinjskoj ulici, onom na križanju sa Đorđićevom, popiti kavicu, te prelistati novine. Tih dana novine još uvijek nisu toliko pisale o 'Mostovom' bezglavom zujanju, divljanju pojedinih zastupnika u Saboru i Boži Petrovu koji je još donedavno tvrdio da mu nije stalo do fotolje, a sada zbog jedne satima ne ide niti na WC jer bi je izgubio čim ustane, pa je Aćimović mislio da će taj njegov popodnevni izlazak iz obližnjeg stana proći bez većih uzbuđivanja. Međutim, kako će vrlo brzo shvatiti, prevario se...
Taman je pošao da srkne kavu, kada je dvoje od onih ranije spomenutih kulera na dva kotača, s ogromnom brzinom projurilo na samo jedan milimetar od njegova djeteta, a koje je u tom trenutku bilo u dječjim kolicima.
Kolica su se od strujanja zraka uzrokovanog brzinom tih bezobzirnih 'sportaša' zanjihala, Aćimoviću je, učinilo mi se, na trenutak stalo srce, a oni su ni malo se ne obazirući na to odjurili dalje kao da je sve u najboljem redu.
Sav u šoku i nevjerici, jedan od naših najboljih glumaca i veliki prijatelj Erica Cantone, ustao je sa svog mjesta i zagalamio za njima da, citiram, nisu normalni, te da kako mogu tako juriti.
"Skoro ste mi dijete udarili!", zavapio je za njima.
U ovom trenutku priče veoma je važno za napomenuti da unatoč tome što bi to u takvom trenutku visoke napetosti bilo sasvim razumljivo, pa čak i očekivano, taj dobitnik Zlatne arene u Puli nije koristio niti jednu prostu riječ ili, štajaznam, uvredu.
To dvoje biciklista, od kojih je jedno bilo žensko, a drugo, valjda, muško, na sigurnoj udaljenosti od nekih pedesetak metara ipak se zaustavilo, okrenuli se i, vidjevši da neki ćelavi mrmot u Interovoj trenerci za njima galami iz kafića, ne znajući da je to zapravo jedan od naših vodećih djelatnika u kulturi, a što, nota bene, mnogo govori o njihovoj kulturi, odgovaraju mu da je, eto, seljačina.
"Kaj hoćeš seljačino?!", uzvraća mu taj muškarac sa sicom među nogama i onim žutim trakicama na nogavicama koje služe tome da mu se ne uprljaju hlače.
Aćimović im je ponovio da su mu skoro pokupili dijete sa svojom neopreznom vožnjom, a oni su njemu ponovili da je seljačina, idalje ne shvaćajući o kome je riječ, te misleći valjda da je riječ o nekom kafanskom čovjeku, kladioničaru ili, evo, 'šatorašu iz Savske'. A, što također mnogo govori o njihovoj kulturi. Pogotovo onoj općoj...
"Ma pusti primitivca!", kaže djevojka ne bi li umirila svoga znojavog okretača pedala, a on to rado prihvati jer se cijelo vrijeme pribojavao da se ta udaljenost među njima ne smanji, te našem proslavljenom glumcu, ali i inače jednoj velikoj gradskoj faci, kaže da odjebe i, prebaci u veću brzinu.
Za njima je ostao samo oblak prašine, te začuđeni Aćimović koji je nedavno za novine izjavio da je naše društvo toliko primitivno da više ni ne može nazadovati, a ovaj nemili događaj iz užeg gradskog središta samo je potvrdio tu njegovu poražavajuću tezu.
---
Iz kafića je u tom trenutku izašao neki njegov frend, jedan zagrebački odvjetnik, koji ga je pokušao malo primiriti.
Aćimović ga je pitao je li vidio što se upravo dogodilo, te što bi on učinio u istoj toj situaciji i na njegovom mjestu, a ovaj mu je potvrdio da bi, bez ikakve sumnje, postupio isto kao i on.
"Ne može se tu ništa učiniti!", rekao je i potapšao ga po ramenu, te provjerio je li s njegovim klincem sve u redu, a koji je bio samo malo uznemiren zbog cijele te graje koja se iznenada stvorila oko njega.
Promatrajući sve to sa strane, iz obližnje voćarne u kojoj sam kupovao mandarine, svakako sam bio na Aćimovićevoj strani. Ovakvo ponašanje tih kvazi osvještenih sudionika u prometu, a s kojim sam se i sam često susretao, posljednji put u Ilici kada me jedan takav skoro pregazio vozeći u zabranjenom smjeru, smatram bezbeli nevjerojatnim i nečuvenim bezobrazlukom.
U cijeloj toj priči, međutim, veselila me je jedna činjenica, a koja u ovakvim situacijama najbolje dođe do izražaja.
Pravda je, naime, zadovoljena time što su ovi biciklisti, a koji su jednog od naših najpoznatijih glumaca, čiji je doprinos našoj kulturi nemjerljiv, nazvali seljačinom i primiticem, zapravo su s tim svojim iskazanim neznanjem i ignorancijom - možda još i više nego divljačkom vožnjom i prostačkim rječnikom - pokazali da su upravo oni te seljačine i primitivci kojima učestalo nazivaju sve one koji im prigovore na načinu vožnje.
