Uvodna kolumna doktora za film

Jesu li filmovi koji su mi obilježili djetinjstvo zbilja tako dobri kako ih se sjećam ili sam, eto, potratio svoju mladost?

Vuk Radić: 1 čovjek - 100 filmova

Vuk Radić osuđen je na propast od prvog dana. Ako nije bio pred TV-om, čitao je neki strip ili visio na internetu. U životu je bio na dvije nogometne utakmice i to, na obje sasvim trijezan. Da ga netko pogledao sa strane, potapšao bi mu roditelje utješno po ramenu misleći: “nikad ništa od tog malog.” I bio bi, jebatga, u pravu. Ipak, život posvećen gutanju svakog filma koji mu je došao pod ruke nekako je uspio pretvoriti u koliko-toliko respektabilnu akademsku karijeru, pa je završio teoriju filma na 'New York Universityju', a nakon toga, magisterij iz teorije filma na 'Sveučilištu u Amsterdamu'.

 
Ostao je još doktorat, valjda će i to uskoro ako mu pisanje redovite tjedne kolumne za Wall.hr - u kojoj će analizirati stotinu filmova koji su mu obilježili život - ne oduzme previše vremena.

Imao sam četiri godine. Pet maksimalno. Sigurno ne puno više od toga jer se dobro sjećam da smo se preselili prije nego sam krenuo u školu. A ova priča se odvila u starom stanu. Roditelji su me obožavali, nema sumnje u to. Ali još uvijek se sjećam prezira u njihovim glasovima kada bi u nedjelju ujutro, daleko prije nego što se normalni svijet budio, skakao po njihovom krevetu i preklinjao ih da mi upale TV i puste neki film. Nakon previše takvih nedjelja, starom je to dosadilo pa je napravio kardinalnu grešku svog života - pokazao mi je kako se koristi VHS. 

 
Prožvakao sam sve Disney filmove na najdonjoj polici dosta brzo. Možda nekoliko tjedana. Trebalo mi je nešto novo, nešto uzbudljivo. U svoj mudrosti mog nedoraslog mozga, skinuo sam kazetu čiji mi se omot najviše svidio, ubacio i počeo gledati. Sat, sat i dvadeset kasnije, valjda nakon što im je vrištanje postalo sumnjivo, mama je uletjela u dnevni boravak u kojem sam gledao Alien. Neću zaboraviti horor na njezinom licu.
 
Ni osmijeh na mojem.
 
Taj dan sam se zaljubio u filmove. Gledao sam sve, bez diskriminiranja. Srećom, škola me nije pretjerano zanimala, pa sam cijelu srednju gledao minimalno tri filma dnevno. To znanje koje sam skupio upijajući filmove i pokoju knjigu, u kombinaciji s pričom o prvom gledanju Aliena, su me uspjeli dogurati do New York University-a na kojem sam studirao teoriju filma. Da, toliko sam volio filmove da sam zaključio da je najbolji studij koji mogu upisati onaj u kojem sjedim u mračnoj sobi i gledam filmove. Ljubav nije prošla pa sam nakon toga upisao magisterij teorije filma na Sveučilištu u Amsterdamu i nastavio sa sjedenjem u mračnim prostorijama i gledanjem filmova.
 
Godinama pričam ljudima ovu priču o Alienu i kako me dovela do fakulteta. Doduše, tek prije nekoliko mjeseci mi je nešto palo na pamet - uopće se ne sjećam filma.
 
Mislim, danas ga znam napamet koliko puta sam ga gledao, ali se ne sjećam tog prvog gledanja. Sjećam se sobe u kojoj sam gledao, sjećam se mirisa VHS kazete, sjećam se prestravljene majke. Ali se, evo, ne sjećam filma.
 
Alien je postao mit u mojoj glavi.
 
Što me dovelo do ideje - koliko su, zapravo, filmovi koji su mi obilježili djetinjstvo dobri? A koliko sam se ja uvjerio da je neki film strašno bitan i moćno dobar. Složio sam stoga, listu od sto i nešto filmova koji su mi nešto značili u životu i koji su mi se urezali u pamćenje, a koju ću - kao kolumnu na Wall.hr-u - objavljivati u tjednom ritmu...
 
Pri tome mi je svejedno jesu li bili dobri ili loši. Svejedno mi je zato što ću ih pogledati nanovo, po jedan tjedno, neke od njih po prvi puta u desetak godina. Sada ih, međutim, više neću gledati kao klinac kojeg je lagano fascinirati s malo dobre muzike ili nekom forom. Pokušat ću ih suprotstaviti s mitovima koje sam o njima stvorio u glavi, vidjeti koliko sam zapravo bio blesav i, što je najvažnije, odati počast najboljem desetljeću za snimanje najgorih filmova - devedesetima.

Slični članci: