Najprije uvod: legenda o malom Miši. Rumen, jedar dječačić bio je sunce na prozorčiću svoje raskošne, preponosne majke. Zajedno, njih dvoje su mogli vladati čitavim svijetom. Točnije, kvartom koji su odlučili pokoriti i u njemu stolovati, ne želeći mijenjati adresu (a pogotovo, ne daj Bože) grad, jer bi detektiranje, hipnoza i držanje u pokornosti novih podanika i publike iziskivali dodatne žrtve u vremenu i novcu. Mišin hiroviti, prkosni i nadasve osvetoljubivi karakter osobito su kompliciranim i neugodnim činila njegova ograničenja. Najdraža i najmanja igračka, od koje se nije odvajao od kada zna za sebe, nije ga slušala. Nije, poput druge djece, počeo učiti strane jezike pa je najradije razgovarao sa samim sobom, obećavši si da će se drugi glasno morati diviti njegovoj nijemoj kreativnosti. Prijateljima bi dosadio nakon što bi polupao njihove igračke, išarao im crteže i stalno govorio što da rade i kako da se ponašaju. Naučio je kupovati publiku, nametati svoju volju i manipulirati okolinom tako da nikada ne bude kriv. Vladao je svojim svijetom iz pješčanika koji je mama pomogla urediti u dvorištu privatnog vrtića, gdje joj je saveznica postala i učiteljica Iva. Njih dvije su pomicale brda kako bi Mišo bio sretan. A on je krotio ptice i štakore, gradio kule u pijesku, spašavao prolaze među njima... Kupio je nekoliko slikovnica i u njima pronalazio nadahnuće za svoje unikatne rukotvorine. Ostalog bi se dosjetio pomno proučavajući ono što rade drugi. Brižno je od svih tajio da mu se najviše sviđa priča o zlatnom teletu (doduše, samo njena prva polovina) ali da zato iz dna duše mrzi onu o carevom novom ruhu. Iz sna ga je često budio onaj neugodni prizor u kojem dijete viče "Car je gol!". Za svoje hobije nabavio je Mišo impresivnu i uvijek najbolju opremu, bojice, platno, kipiće, fotoaparat, kompjuterske igrice, mikrofon i brzo ljepilo. Dane je provodio organizirajući u pješčaniku happeninge, izložbe, festivale, igrokaze, pantomimu za velike i male te razne druge predstave. Učiteljica Iva rado je isticala kreativnost svog štićenika i strogim pogledom iza naočala a ispod obrva pazila da nitko ne propusti uočiti istu. Mišina je mama pomagala aranžirati publiku, pa se šaroliko društvo oko pješčanika povećavalo iz dana u dan, prerastajući u pravi pravcati cirkus. Miši su pljeskali svi: egzotična gatara s turbanom, bradata žena bez struke željna da postane cirkuska atrakcija stisnutih šaka, lijepi ali glupavi dvoglavi hrt, elegantna bijela sova, maleni fratar (zapravo prerušena spisateljica), puž koji je mogao proizvesti visoki C, kuharica, vrtlarica, slastičarka, vlasuljarka, vizažistica i još puno drugih razgaljenih teta. U toj maloj zemlji za veliku hipnozu svi su znali za Mišine umotvorine. Oni drugi ionako se nisu računali. Jer, tko bi ozbiljno shvaćao ljude koji misle svojom glavom, govore strane jezike i na njima čitaju knjige i tisak, slušaju svoju muziku i ne plešu kada drugi udaraju takt. Čiča, miča.....
Nikada nisam bio neki patriot, u deklarativnoj maniri i prema općoj definiciji. Od busanja te vrste u prsa najčešće me dijelila svijest da su neki narodi mali, a neki veliki (što brojčano, što po dimenzijama teritorija, a neki - naprosto) pa da se čuda, originalnost i nove ideje sukladno tome - i prema zakonu velikih brojeva - lakše i brže množe tamo gdje je više čeljadi. Njegujem uvjerenje da je za male uvijek bolje da pristanu na osebujan status egzotičnih pa zanimljivih, nego lažno velikih pa neizbježno patetičnih. Izazova se nisam bojao i još uvijek vjerujem da kvaliteta i originalnost isplivaju na površinu i, poput vode, uvijek nađu neku pukotinu kroz koju se objelodane čak i onda kada publika raznoraznih pješčanika miješa malter, mota žicu i brzinom munje zatrpava pukotine. Informacija je kapital, siguran sam, čak i onda kada s njom ne možete na burzu, ali zato znate tko izvorno nešto pjeva, riše, fotografira, izvodi, postavlja, sastavlja i čija je montaža proizišla iz kreativnog naboja i autentične inspiracije, a čija je tek vješta imitacija nečega - ili svega - navedenog. Vjerujem da je strašno glup osjećaj spoznati da si pod originalnim platio prepisano. Brrr, već se ježim, sigurno to ne vole priznati ni sami sebi. Tuđi su kompleksi, slabost, nesigurnost i neinformiranost sjajno gnojivo za korov i neke vrste biljki mesožderki za koje čujem da sjajno uspijevaju na pješčanom tlu pješčanika.
Zaključak: Mišo i ja, naravno, nismo sa iste planete, i granice male i počesto imaginarne zemlje u kojoj pristajem živjeti nemaju dodirnih točaka s njegovom vrlo stvarnom Nedođijom. Postoje međutim ljudi, pojmovi, zgode i proizvodi zbog kojih se u prepoželjnom inozemstvu bude zgodno pohvaliti da dolaziš iz Hrvatske, zemlje za koju je jedna iskusna i svestrana dama nedavno pametno rekla da je volimo a više se ne sjećamo zašto. Imamo mi talente, potencijale, ideje i originalnost. Rado ih, doduše skrivamo i zatiremo u vlastitim pješčanicima, kako bi zlatne teladi bilo više, ali oni ipak isplivaju na površinu. Ponekad i glupost prosječnih medija i ispodprosječnih autora posegne za njima zbog tiraže i / ili senzacije, pa zahvaljujući tome povremeno čak i shvatimo da se imamo s čim i kim pohvaliti. Neka, Nada zadnja umire. A dugovječna je i žilava, ima više godina čak i od Jala. Mojih ovotjednih 10 za 10 je zapravo kolaž autentičnog i vrijednog, čemu se divim i što poštujem te rado promičem i zagovaram. Ja, čudna biljka koja se gnuša lokalnog busanja, ali strancima rado pojašnjava sve ono autentično još "od stoljeća sedmog". I oni se, naoružani neopterećenošću i uvažavanjem drugih, spremno dive mojim talentiranim sunarodnjacima i njihovim postignućima. Pa mi domoljublje procvjeta tamo gdje ga jedino ne sputavam, pod suncem tuđeg neba, gdje se folovi, bezidejnost i kopiranje teže prodaju i nema prevelike šanse za idolopoklonstvo glupima i njihovu afirmaciju općenito. "Vani" je, naime, utrka surovija, ali ravnopravnija jer su kriteriji stvarni, a ljestvica vrijednosti postoji.
10 za 10!
1. Zagrebački odvjetnik i njegova svestrana supruga imali su viziju kakva se na špici rijetko sreće, osobito među ljudima koji bi si mogli priuštiti zahtjevne i skupe pothvate poput obnavljanja stancije Meneghetti u Istri na razini zbog koje je to imanje ravnopravan konkurent glasovitim vilama Toskane i Provanse, s jednako takvom uslugom za goste koji ga unajme . No, nije im samo to pošlo za rukom, već je Miroslav Plišo, uz veliko istraživanje, puno rada i angažiranje (s uvažavanjem, što je neobično bitno) stručnjaka na tim područjima, uspio u svega nekoliko godina tamo proizvesti vina i ulja koja osvajaju međunarodna priznanja.
2. Današnji Split ima i renesansne ljude, mada oni ne pune stranice novina i ne krase naslovnice. Marinko Biškić, nepopravljiva dobričina i idealist ima CV zbog kakvog bi u nekom naprednijem okruženju bio novi Richard Branson. Prvi splitski punker i osoba koja je itekako obilježila nezaboravne 80-te u rodnom gradu danas je proizvođač začina i finih čokolada "Nadalina" (ne propustite kliknuti na http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=Oz7Nypti_mg#! i otkrijte kako je snimio čokoladnu gramofonsku ploču koja se odsluša pa pojede). Njegov "Dalmatinski začin" je jedini hrvatski proizvod u mom ormaru sa začinima, i rado ga poklanjam po inozemstvu. Osnovu istu onoj u provansalskih trava (mažuran, origano, bosiljak, ružmarin, kadulja i timijan) Biškić je obogatio dodavanjem vrijeska i - učinio čudo.
3. Kada smo 2004. zajedno prisustvovali promociji Dom Pérignon Vintage 1996 šampanjca u Milanu, Richard Geoffroy - ChefdeCave tog legendarnog branda i čovjek koji je definirao i odnjegovao tom prilikom predstavljen pjenušavi dragulj - je među brojnim međunarodnim novinarima, znalcima, šminkerima i sommelierima s najviše zanimanja slušao opis kušanog vina koji je stručno, strastveno i poetično sipala jedna Hrvatica. Crvenokosa Daniela Kramarić, jedna od najeminentnijih znalaca na tom području kod nas, sommelierka i vlasnica restorana Plavi podrum u Voloskom sažela je svoje golemo znanje i prštavi Joiedevivre u opis na koji joj je Geoffroy pred svima rekao: "E ti zaista razumiješ vino i točno znaš o čemu govoriš!"
4. Zagrepčanin Denis Kovač sa svojim timom suradnika na dvije adrese, ovoj domaćoj i onoj londonskoj, ima respektabilnu listu svih profila klijenata koji se kod tog neumornog kreativca stalno vraćaju po još. Rješenja su mu neobuzdano maštovita i sveobuhvatna, a proizlaze iz detaljnih razrada i puno istraživanja koje poduzima nakon opsežnih razgovora (punih koncentracije i uvažavanja) sa svakim klijentom. Da zadovoljimo ljubitelje zvučnih imena, među zadovoljnim strankama Bunch (kako Denisa zovu, po njegovom Bunch Design studiju) ubraja Diesel, Red Bull, Rolex, Sony, Victoria & Albert Museum i Liberty of London. Pametnom dosta!
5. Kao što danas svatko kreira modu i blebeće o njoj (upravo svjedočim novim samoproglašenjima za teoretičare i analitičare na tom području), tako svatko i pušta glazbu. Ne znači da je i razumije. Kada se, međutim, o track list za neki event ili party razgovarate s podjednako sramežljivim i rječitim penjačem po stijenama koji - za sada - priznaje da govori "engleski, njemački, mađarski, malo češkog, malo talijanskog i sad malo španjolskog", sebe - vjeran poliglotskim pošalicama naziva dj itch (probajte izgovoriti, obično se shvaća iz desetog pokušaja) a vlastite glazbene preferncije definira kao "mashup: od easy listeninga i rare grooves do klupske glazbe, uz musaku hitoidnog iz 80-ih,90-ih i 2000-ih", jasno vam je da je vrag odnio šalu. Bonus: Sanjin Kaštelan, vlasnik najluđe zbirke osebujnih tenisica kod nas, može osim o muzici jednako istančanim, bogatim rječnikom i plamenim zanosom Ovna satima govoriti i o parfemima.
6. Isti osjećaj - da je civilizacija stigla na ove prostore - koji me obuzeo kada je Algoritam u prvoj polovini 1990-ih prvi (i jedini) počeo sustavno nuditi strani tisak lani me preplavio na otvorenju Laube. Veselo ponavljajući ljudima oko sebe da smo dobili vlastiti Vitra muzej, mogao sam samo čestitati ljudima koji su stvorili to čudo i diviti se izloženim djelima, među kojima mi je jedno od najdražih veliko platno Lovre Artukovića "Apolon i Marsija (trijumf novih medija nad slikarstvom)". Ja Laubu ne bih znao bolje opisati nego onako kako su to oni sami rekli riječima: "Kuća Lauba je jedinstveni hibridni prostor suživota poslovne aktivnosti tvrtke Filip Trade i umjetničke aktivnosti Udruge Lauba. Ona je živa od jutra do večeri, objedinjuje različite oblike poslovanja, različite životne stilove i radne ritmove. Stoga smo je nazvali Kućom za ljude i umjetnost. Želja nam je pomoći otkrivanju novih oblika umjetničkog izraza hrvatskih vizualnih umjetnika i umjetnica, doprinijeti podizanju javne svijesti o modernoj i suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, te sudjelovati u internacionalnim kulturnim tokovima." I u pravu su kad kažu da to nije bilo kakva kuća za ljude i umjetnost već je to njihov dom.
© All rights reserved by Elena Antonietta
7. Puljanin Matija Ferlin, dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za najbolje koreografsko ostvarenje i za najbolju predstavu u cjelini za 2010. godinu, jedan je od trenutno najzanimljivijih hrvatskih koreografa koji je ostvario međunarodnu karijeru surađujući sa Sashom Waltz i drugim velikanima suvremenog plesa i izvedbenih umjetnosti. Prestižni njujorški časopis V Magazine, u svom lanjskom broju posvećenom mladim nadima i "facama koje dolaze" proglasio ga je najistaknutijim koreografom u 2011. godini (nisam baš primijetio da se kod nas o tome silno pisalo i govorilo). Trenutno predstavom SAD SAM LUCKY - koja je dio SAD SAM ciklusa, serije solo predstava kojima Matija Ferlin plijeni pozornost i publike i kritike svojom nenametljivom autorskom hrabrošću, potezima mimo moda i očekivanja plesne scene te ispovjednom žestinom koja podsjeća na neposrednost glazbenog iskustva - gostuje na francuskom festivalu Rencontres Choreographiques de St. Denis utemeljenom 1969. (13 godina prije nego je Matija rođen).
FOTO: Danko Stjepanović
8. Justin FitzPatrick, autor bloga The Shoe Snob o najboljim ručno izrađenim muškim cipelama, na njemu jednako veliča uz Berluti i John Lobb cipele i o one izrađene u Zagrebu s potpisom Strugar, jer mu je, kaže, otkriti vrhunske cipele izrađene po mjeri u kutku svijeta gdje to nitko ne očekuje. Posao koji je 1967. pokrenuo Zagrepčanin Alojz Strugar danas vodi i razvija njegov sin 41-godišnji Nenad. I to s takvom strašću, znanjem i istraživanjem (te strpljivim ulaganjem) da mu po društvenim mrežama sa svih strana svijeta šminkeri, obućarski autoriteti i svakovrsni fetišisti stopala sipaju same komplimente. Strugar je od svjetskog prvenstva u nogometu u Francuskoj 1998. službeni dobavljač HNS-a, a za njih izrađuje i službene poklone, retro kopačku u drvenoj kutiji kakva se poklanja najvažnijim gostima.
9. O svjetskoj senzaciji, dvojici mladih, talentiranih i zgodnih čelista iz Hrvatske koji su "rasturili" po čitavom svijetu, koncertiraju s Eltonom Johnom, gostuju u vodećim svjetskim talk show emisijama i pojavili su se u superpopularnom serijalu "Glee" već je sve napisano. Nemate pojma kako je dobar osjećaj sjediti u Parizu, Londonu i New Yorku sa facama (mahom žene, zaposlene u tvrtkama kao što su Chanel, Hermès, Pierre Frey, Printemps, Bergdorf Goodman itd.), prepričavati genijalni potez dvojice mladića s YouTube spotom za "Smooth Criminal" koji je pokrenuo 2 Cellos lavinu, pokušati dočarati atmosferu s njihovih eksplozivnih koncerata i onda pokloniti cd s čijeg covera s fotografijom Stjepana Hausera i Luke Šulića moje sugovornice u pravilu nisu mogle odlijepiti oči.
10. I na kraju, šećer. Točnije, poslastica koju bez srama možete poklanjati i u zemljama iz kojih dolaze svjetski poznate, vrhunske čokolade. Naš Kraš među svoje najjače adute svakako ubraja Griotte, i danas spravljane po recepturi staroj gotovo 9 desetljeća. Mediteranska višnja maraska obavijena tamnom čokoladom s alkoholnim punjenjem provjereno izmamljuje osmjehe kamo god ju odnesete na poklon. Osobno sam doživio kako Griotte, nakon što ih kušaju, neki hard core hedonisti koji su degustirali sve i svašta, spremno pretpostavljaju slično koncipiranim proizvodima nekih općepoznatih giganata svjetske industrije. Znak "Hrvatska kvaliteta" koji ovaj proizvod resi odlukom naše gospodarske komore u ovom slučaju ima puni smisao.
