Jutro! Koliko je sati? 0530 tj. o-five-hundered-thirty kako bi rekli u našem „letećem“ žargonu. Odlično, a koliko je doma? 7 i pol? A je l' to ujutro il navečer? Bit će da je navečer, ipak je 10 sati razlike.
I tako dok vodim svoj monolog 12. prosinca anno Domini, pijem kavicu i s balkona gledam prema plaži, slušam valove i imam prilike vidjeti jedan od najljepših izlazaka sunca dosad. Gle, i surferi su već na pozicijama i love svoje prve valove.
Čisto da ne bi bilo samo da pričam, iznad je fotografija kako to izgleda preko mog superkul mobitela. Iskreno, uživo je totalno druga priča, al eto, što je tu je.
„Di sam? Di je ovo?“ Evo me u nekom hotelu sat vremena vožnje južno od Sidneyja. Sinoćnji nam je let otkazan pa su nas vratili u hotel na još jednu noć. Nemojte me krivo shvatiti, nije da se žalim, ali opet sam htio otići doma nakon 6 dana Australije – postao sam homesick. E da, moje „doma“ je Dubai. Nije više Cro.
Sad kad sam vas potpuno zbunio s ovim uvodom, vrijeme je da malo zavrtim svoju priču u rikverc i uvedem vas u cijelu priču (Spoiler alert! Na kraju postaje ozbiljno). Da vidimo, par dana unatrag... Sidney? Nah, još nazad. Nope, ovo je Auckland, Novi Zeland, dalje… Singapur. Pariz, skoro, ali ni blizu, dalje… Dhaka, Bangladeš. Melbourne, getting warmer…
I tako me u Splitu prije 5 mjeseci (čovječe, sad kad kažem 5 mjeseci stvarno je nedavno bilo, a u glavi k'o da je 3 godine prošlo!), budi me poziv s pozivnim +971 i kaže: „Would you like to join us on 9th of September in Dubai?“.
Nisam se imao što misliti, takav poziv dobiješ jednom u životu i nije baš da sam imao nekakvih dilema.
Fakultet sam završio, magistar sam struke, al' nekako kroz sve silne prilike i neprilike, uspone i padove, shvatio sam da se još ne mogu smiriti u nekom uredu, imati fiksno radno vrijeme s više-manje sređenim životom. Sad govorim kao da su u RH idealni uvjeti za sve koji fakultet završe, ali svi znamo da nije tako.
Po prirodi sam (ajmo reći) avanturista – ne mogu stati na jednom mjestu dugo vremena, čim upadnem u rutinu, postane mi dosadno. Tako sam prije 3 i pol godine po prvi put odlučio napraviti veliki korak, zakoračio van komforne zone i prijavio se na work&travel USA program.
Tada sam još bio student i htio sam napraviti nešto drukčije, nešto vanserijski, nešto čega ću se, gledajući unatrag, sjećati kao najluđeg poteza u životu. I otišao sam, nekako sam skupio te novce radeći godinu dana unaprijed da poplaćam te vize, sponzore i kartu za Ameriku.
Long story short, na kraju se i ispostavilo da mi je to bilo najbolje ljeto u životu. I nisam stao, duša mi je zagrizla i nije mi dala mira. Otišao sam i sljedeće, 2013. godine.
Završio sam fakultet, studentska prava izgubio pa više nisam mogao preko „bare“. Radio sam neke poslove u struci, no to opet nije bilo nešto s čime sam se htio „pomiriti“, ako me razumijete. Nedostajalo mi je par stvari, avantura, putovanja, strah od nepoznatog, ono nešto što sam osjetio svojim odlaskom u Ameriku.
Svako toliko u životu naleti prilika, jedinstvena prilika za koju u tom trenu uopće ne znaš da je ključna. Bilo da je riječ o poslu, ljubavi ili nečem trećem, kada osjetiš onaj „gut feeling“ da je to to, kad ti zaiskri u očima i ne želiš više ništa drugo (znaš na šta mislim, je l' da?). E sad, na tebi je hoćeš li zagristi ili tu priliku pustiti.
I tako je stigla zima 2015. kad sam vidio oglas da aviokompanija u Dubaiu ima otvorene dane u Zagrebu i traži nove ljude. Tad je kod mene zaiskrilo i odlučio sam zagristi.
Prije nego što krenete s „njemu je lako“ i smislite milijun izlika zašto sam ja mogao napraviti ovakav korak, a vi ne možete, dajte da vas preduhitrim – ne, nije lako, nije sve med i mlijeko, naravno. Daleko sam od svog doma, prijatelja, obitelji. Doma sam ostavio apsolutno sve i odlučio, ne samo okrenuti novu stranicu, nego zatvoriti jednu knjigu i započeti drugu. Nov grad, novi jezik, novi ljudi, novi prijatelji i nova obitelj. Pričao sam s puno ljudi, prijatelja i obitelji. Da, mnogo ću toga propustiti kući i hvata me nostalgija za domom, ali znam da sam sad doma, ne bih tjedan dana mogao biti na istom mjestu i opet bih htio van. Tako da opet dobro.
Jeste li vi spremni?
Ako niste, nikom nažao, sigurno ste zadovoljni svojim životom i ne bi ga mijenjali ni za što – to mi je drago za čuti jer nemamo svi iste afinitete. Ako biste željeli otići, ali vas je strah i nećkate se, e pa nažalost neće vas nitko čekati, strah će i dalje biti tu, a prilika više vjerojatno neće.
Ako ste spremni, što čekate?
E sad, da vas priupitam. Ako se za 20 godina možete zamisliti, za čim ćete žaliti? Za kojim prilikama koje ste propustili? Hoćete li žaliti što niste putovali kada ste mogli? Niste vidili i iskusili sve što vam ovaj svijet (život, štogod) pruža? Da, teško je, zato i je većina na istom mjestu dan danas. A tko kaže da je lako?
Al' opet s druge strane, tako je jednostavno.
Dosta (zasad)! Nisam tu da previše pametujem, tu sam da ispričam svoju stranu priče i možda u nekom probudim iskru koja i u meni gori, a vi kako vam po volji. Ja sad odoh do plaže (da, plaža, 27 stupnjeva je kod mene, taman ugodno), za 12 sati imam let za London pa ću prije Božića do Indonezije još jednom.
Lijep pozdrav i do čitanja!
