Više stvari u ovoj kolumni igra ulogu...ali krenimo od početka kako bi vam objasnila sitauciju. Nisam jedna od onih koja voli rođendane, mislim, ne volim svoje rođendane – tuđe obožavam. Ironično je upravo to što mi rođendan pada dan nakon što moj muški rod slavi svoj rođendan, tako da su se moji najmiliji ljudi uvijek trudili napraviti neki „suprajz“ i za mene. Ono što je mojim najmilijim ljudima uvijek zadavalo muku je to što mi pokloniti?! To puno puta i meni samoj zadaje muke – jer većinu vremena ni ja sama nemam pojma što bih htjela (a nisam Vaga u horoskopu).
Ono što me uvijek veselilo su Ivanini rođendani – lukavica se odlučila roditi u terminu koji je idealan za putovanja, tako da bi svake godine za njezin rođendan organizirale u najmanju ruku „brzinski put“. Tako smo Ivanine rođendane slavili u Amsterdamu, Ateni, Japanu... Jedne godine smo bile razdvojene tako da je ona feštala u New Yorku, a ja sam joj iz Istanbula na skype pjevala „hepi brzdeeeej tuuu juuu“ i baš nam je ta cijela situacija bila cool.
Moji rođendani, s druge strane, uvijek su prolazili tiho, usputno, ležerno i u učenju budući da se uvijek na taj dan potrefio neki ispit ili kolokvij. Ali ove godine je bilo drugačije – nema više faksa, nema učenja i prešišala sam četvrtinu stoljeća! Nije bilo druge nego napraviti wanderlust rođendanski tulum :D Moji najmiliji ljudi priredili su odličan tulum sa odličnim poklonima za jednu putoholičarku – a budući da je rođendan zajedno sa mnom slavio i moj muški rod – pokloni su bili „u paru“ – crtež najdraže Lane Hudine sa nas dvoje, masaža za parove, izlet iznenađenja za parove!!! Genijalno, moji najdraži ljudi su puni ljubavi!
U ovoj kolumni pričam upravo o tom izletu iznenađenja - naša draga Ivona je imala viziju kako bi muški rod i ja trebali malo „pobjeći iz grada“, opustiti se i uživati... Problem je bio u tome što nam datum izleta nikako nije odgovarao – a i taj vikend je bilo grozno, hladno, kišno vrijeme. Nekako smo uspjeli „ispregovarati“ s agencijom da nam pomakne termin i drž' ne daj, dva mjeseca poslije konačno smo se sjetili iskoristiti poklon i otići na izlet u Sloveniju!
Dan nije bio kišan i tužan – ja nisam bio prištav i ružan. Sve je bilo idealno! Okej, je l' mi netko povjerovao? Naravno da ne može sve krenuti po planu. Prvo što se dogodilo – Gabika je zaspala. Drugo što se dogodilo – muški rod zaboravio promijeniti eure i stvorio mi „štres“. Okej, dok on traži mjenjačnicu na autobusnom kolodvoru koja radi u pola 7 ujutro, ja ću popiti kavu – budući da sam zaspala i nisam ju popila u stanu. Treće što se desilo – kava je grozna. Ja nervozna. Muški rod kasni. Već su mi navirale misli da će ovo biti jedan jaaaaako dugačak dan. Stvari su krenule naopačke od ranog jutra – a kava mi gorka. Kada smo konačno krenuli, raspoloženje nam je popravilo sunce koje kao da je govorilo – „onak' idete mi na živce tako nabrijani“, pa smo se odlučili odmoriti i opustiti. Budući da mi se ne da čekati da natipkam kraj ove kolumne – odmah ću napisati da je dan bio zaista predivan.
Dan je bio zaista predivan! Prva postaja – Predjamski dvorac! Impozantna građevina sljubljena s prirodom u punom smislu. Sagrađen među stijenama, skriva ulaz u špilju i omogućava stanovnicima istoga da lukavo prkose svim osvajačima. Vodička je na slovenskom pričala o povijesti, strukturi i legendama – ja naravno nisam razumjela niti riječi. Muški rod, koji razumije slovenski, kasnije mi je ispričao legendu o vitezu Erazmu, koji je navodno bio slovenski Robin Hood, a živio je u dvorcu. Koliko sam shvatila – nastradao je dok je obavljao nuždu u toaletu. Ironično.
Nakon predivnog Predjamskog dvorca koji me se jako dojmio, zaputili smo se u Postojnsku jamu – čudo prirode koje me ostavilo bez teksta (a kod mene se to ne događa tako često). Postojnska jama, zapravo je špilja s preko 24 kilometra dugačkim tunelima – kroz koje vozi vlakić. Nakon 15-ak minuta vožnje, vlakić nas ostavi u jednoj od ogromnih dvorana punih stalaktita i stalagmita koji su se tijekom stoljeća i stoljeća formirali u genijalne oblike. Većina njih me podsjećala na hranu – uglavnom na spaghette i nachose. Bilo mi je hladno (temperatura je bila između 8-10 cezijevih stupnjeva) tako da sam automatski bila i gladna. Nakon sat i pol „wooow“, „uuuuu“, „daj vidi ovooo“ i „kak' je čovječja ribica slatkaaa“ vlakić je došao po nas i odvezao nas van, na sunce gdje je toplo! Sretna i fascinirana, poželjela sam popiti kavicu i uživati na suncu – ignorirala sam poziv muškog roda da skupa popijemo Zlatorog i pogriješila sam. Kava je opet bila gorka, a ja sam bila razočarana. Muški rod je bio sretan!
I tako, pomiješanih emocija, krenuli smo put Ljubljane! U Ljubljani nas je dočekao jako simpatičan vodič koji je znao hrvatski – jeeej! Puno puta sam bila u Ljubljani, ali nikada nisam imala priliku da me netko provede ovim slatkim, romantičnim gradom i predstavi mi povijest, kulturu i arhitekturu. Sve u svemu, nakon edukativne šetnje gradom, odlučili smo sjesti i još malo uživati u suncu uz rijeku Ljubljanicu. Budući da me kava taj dan nije išla, muški rod nam je naručio pićence za opuštanje. I baš smo se opustili!
Ivonina vizija se ostvarila...osim gorke kave, je l'... Ali ne može sve biti savršeno!
