Što sve nudi New Orleans i zašto ga uopće posjetiti?

| Travel |

Kada proputuješ skoro cijelu Ameriku, sve one poznate gradove i atrakcije shvatiš da je vrijeme za “stvarnu” Ameriku. Nešto malo manje komercijalno. U ovom slučaju odlučila sam se za New Orleans.
Čim sam sletjela i zakoračila izvan aerodroma, zapljusnula me vrućina i ogromna vlažnost u zraku. Na trenutak sam pomislila da sam u Miamiju - još uz sve one palme. Taksist je ovaj put znao gdje je Hrvatska, budući da je bio iz Rusije pa me nije mogao pitati jesam li ja iz Rusije. Kako smo prodirali u taj stari dio New Orleansa moglo se primijetiti kako je vrijeme stalo te kako je očuvana autentičnost. Nije bilo ni jednog nebodera na vidiku što me činilo neizmjerno sretnom. Sve je izgledalo nekako europski. Naime, taj stari dio grada, French Quarter, nastao je za vrijeme Španjolske vladavine i cijeli je izgrađen u španjolskom stilu. Kasnije u 19. stoljeću postali su Francuska kolonija i dobili službeno ime po vojvodi Filipu II. da bi na kraju Napoleon prodao Louisianu (New France) 1803. godine Americi. Naprosto imaš feeling da će ti na ulicu izletjeti neki vojvoda ili kmet u onim svojim odorama. Dosta o povijesti, to ionako možete guglati.

New Orleans

Nakon kraće vožnje s aerodroma, došli smo do hotela, malo se osvježili i krenuti u avanturu ulicama French Quartera. To je nešto poput Time Squarea u New Yorku ili Tkalčićeve u Zagrebu. Prostire se na par ulica koje su popunjene barovima iz kojih glasno svira jazz i rock'n'roll glazba, restoranima, voodoo trgovinama te ljudima koji se šetaju polupijani. Da, šetaju se s časom alkohola po cesti što je u New Yorku gotovo nemoguće da te ne pritvore na prisilno triježnjenje. Brzo sam se stopila s turistima na ulicama koji su sve pomno razgledavali s cugom u ruci. Ubrzo sam otkrila ulicu zvanu Royal Street koja mi je postala najdraža. U njoj sam pronašla preslatki coffee shop Beignet koji gleda na Kezic galeriju slika i brdo trgovina sa suvenirima iz koje strše jezive voodoo lutkice. Odmah paralelno s njom preslatka Charters ulica koja vodi do crkve, a isto tako u njoj možete pronaći muzej ljekarnu. Mladić unutra će vam ispričati cijelu povijest bolesti ako treba za 5 dolara. Jedna od najboljih stvari što sam posjetila tamo. Svakako morate popiti piće u baru zvan Napoleonova kuća. Na kraju sam ipak odlučila pitati je li Hrvat vlasnik spomenute Kezic galerije slika na što mi je gospođa odgovorila da je puno ljudi to pita - gospodin je Slaven iz Južne Amerike, no za dalje ne zna. Ja sam srknula svoju ledenu kavu i izašla nazad do Bourbon Streeta u kojoj su bili veseli ulični svirači. Uz zalazak sunca, svi su se rasplesali po ulicama uz zvuk glazbe. Jazz. Skoro kao na Coachella festival u Kaliforniji.

New Orleans

Dok se orio zvuk trube niz prepunu i šarenu Bourbon ulicu tako su mi se pridružili moji prijatelji koji su došli s Floride te smo se zaputili na košarkašku utakmicu. New Orleans Pelicans protiv Chicago Bullsa. Izgubili su Pelicansi. E sad, utakmica nije nešto obavezno što bi se trebalo vidjeti u New Orleansu, ali moj dragi prijatelj me pozvao na utakmicu pa zašto ne. Poslije utakmice smo otišli u restoran Cochon na preporuku moje frendice Amande koja je živjela ovdje. Toplo preporučujem restoran, hrana je izvrsna. Probala sam prženog krokodila. E sad da me pitaš kakav je, ma nešto poput škampa, ali tvrđe. Preporučujem ribu i knedle sa zecom, mljac i desert tortu s kokosom u obliku kugle. Ja i opisi hrane. Bila je to rođendanska torta za Filipa, ali on ne voli kokos. Blam.

New Orleans

Sve je jeftinije nego u New Yorku pa smo tako mogli popiti koktele za 6, 7 dolara. Ma daj odmah dva! Probali smo njihov poznati koktel Hurriance - rum, grenadine i voćni sok, ma u svakom slučaju preslatko. Popili smo ga baš gdje su ga izmislili u taverni Pat O’Briens u St. Peter ulici. Znate ono da ne biste trebali vjerovati svemu što preporučuju za turiste? E pa tako nekako bih ja nazvala Café du monde iz 1862. godine. Mjesto se nalazi pored Mississippi rijeke i užasno je bizi. Služe njihov najpoznatiji desert Beignets (nešto poput naših lepinja, samo slatko). Kaže frendica Diana da izgleda kao neki kolodvor, nakon što smo sjeli.

New Orleans

Uzeli smo tramvajsku kartu za 3 dolara cijeli dan kako bi nas odvezla u Garden District do Parasol bara koji služi izvrsne sendviče. Dok smo se prešetavali po tom fancy kvartu koji nije bio oštećen u uraganu Kathrina, velike bijele vile su se samo izmjenjivale. Tako smo došli do jedne kućerine koju prodaju za 12 milijuna dolara. Ispred kuće bio je jedan Afroamerikanac koji se bavio okućnicom pa samo se raspričali. Kaže da radi 15 godina za tu obitelj i da je prezadovoljan. Oni su iz New Jerseya i samo ponekad borave ovdje. Moji prijatelji su već odmaglili niz ulicu koja je bila prekrivena krošnjama drveća pa sam se zatrčala za njima, poput bezbrižne djevojčice. Kasnije smo se prošetali po Saint Louise groblju na kojem je zakopana kraljica voodooa Marie Laveau. To mi je isto jedno od onih stvari koje ne moraš vidjeti hehe. Navečer smo otišli do najstarijeg bara ondje i fakat mi se jako svidio - Lafittes Blacksmith Shop. Jazz festival počinje 22. travnja što je dobro posjetiti ili karneval u veljači Mardi Gras. Probali smo jambalayu u Franchmarket restoranu, koja je ljuta i teška kao gotovo sva njihova južnjačka hrana. To je mix piletine, kobasice i riže. Kao kod nas što su ljudi jeli poslije napornog posla u polju. Tamo smo završili nakon što su dvije stare konobarice bile iznimno neljubazne u Cooper Placu kad smo ih pitale da promijene program na ESPN zbog Lige prvaka. Frendu je to bilo od životne važnosti. One nisu marile za Ligu prvaka već za svoj prastari film na televiziji. Bartenderica nam je ispričala zanimljivu priču kako i dan danas postoji tradicija da se ponedjeljkom jede grah i riža jer su majke tada morale prati veš pa nisu imale puno vremena za kuhanje. Frend je vrištao za barom “goolll”, dok su ga ljudi gledali u čudu.

New Orleans

Lokalnim ljudima kojima manje više ništa ne fali, samo se žale na sparinu koja vlada tijekom cijele godine i visoku stopu kriminala. Turizam cvijeta, kaže mi prodavač suvenira iz Turske. Zadnji dan smo htjeli ići vidjeti krokodile, ali je toliko padala kiša da su nam otkazali izlet. Obučeni u one kabanice za 3 dolara trčali smo po svim lokvama i vrištali poput djece dok nismo došli do mog najboljeg kafića Beignets i doručkovali njihov poznati mufaletta sendvič. Kod nas bi to bio onaj “zidarski sa svime unutra”. Dok smo sjedili tako polumokri planirali smo hoćemo li prvo u muzej Drugog Svjetskog rata ili do još jedne glazbene i vesele ulice Frenchman. New Orleans vidimo se opet, a igranje s frizbijem u hotelskoj sobi neću ni spominjati.

With love Agatha

New Orleans