Poslije uskršnje rapsodije okusa najbolje prija jedna kavica
Doma kad me pitaju kako se zoveš bilo je: "Daj sad zapravo reci kako se zoveš." Pa sam jednom prilikom odlučila promijeniti svoje ime. Ovdje u Americi opet ne znaju izgovoriti moje ime, čak kad im i spelujem. Tako svaki puta kada dođem u Starbucks po kavu oni drugačije napišu moje ime, uvijek krivo i još me u čudu s grčem na licu gledaju. Adela, Ageda, Ageta, Egata, Edata, Ataga, Agatha... To mi je postalo toliko zabavno da nekad namjerno odem u Starbucks po kavu iako nije najbolja, samo da bih prikupila što veću kolekciju čaša sa svojim pogrešno spelovanim imenom i nasmijavala ljude zbog toga. Čak sam počela ispitivati moje frendove je l' i njima krivo napišu ime na čašu kao i meni. Neki mi potvrde, a neki me u u čudu gledaju. Ne znam samo kako to oni speluju, ne čuju, ne znaju, nije ih briga ili? Sigurno ne bi više bilo neugodnjaka kada bih im rekla neko drugo ime, neko normalnije ime, samo se trebam jedan dan sjetiti nekog drugog imena i kud puklo da puklo. Da vidimo za koje ime me ne bih pitali dva puta da im ponovo spelujem. Najbolje da kažem sam Batman pa da vidim je l' bi mi to zaista i napisali. Bubnem ja iz vedra neba.
I tako odem u Starbucks Columbus Circle na 60. ulici i kažem im da mi je ime “Batman” kada me žena preko pulta pitala za moje ime. Kako sam to izgovorila, ona samo podigne obrve ni ne gledajući u mene, napiše to ime. Ja se začudim da me nije ni pogledala - kao da joj svaki dan dolazi pokemon, Batman i Pikaču po kavu. Možda si ona misli, ovo je New York, naravno da je moguće da osobno sam Batman dođe po kavu. Skoro da me iznervirala jer nije reagirala baš na moju promjenu imena. Naručila sam macchiato. Tupkam nogom sa strane dok čekam da me prozovu. Skupljaju se ljudi oko mene u redu s regularnim imenima. Čak neki kjut turisti i mislim si: "Sad kad prozove moje ime, ovi će mislit da sam neka čudakinja iz Ohija." Uvijek tako ispadne akvard sičuejšon pored nekih kjut frajera.
Prozivali su svakakva imena, ali ja sam bila jedini Batman. Bilo je rano poslijepodne. U tom Starbucksu je uvijek gužva, tako da sam prislonila glavu na staklo gledajući vani prolaznike i aute kako jure avenijama, kad me probudila dernjava: “Small Macchiato?! Batman?!” Čovjek se nekako čudno izderao Batman, kao ono kad misliš da nešto krivo vidiš ili čuješ pa onda još jednom naglasiš to s jednom upitnom rečenicom. Ja se lagano okrećem, već sam zaboravila da sam rekla to ime, ali se pravim važna, imam ozbiljnu facu dok uzimam kavu sa Starbucks pulta i vidim krajičkom oka kako se Starbucks guy smije, ali ovaj put nije u pitanju neki fake smile, već pravi pravcati osmijeh od uha do uha. Ne može me mirno gledati koliko se smije i uživa uopće što sam se ja dosjetila ideje. Znaš ono kad njegov izraz lica govori: "Bravo, baš mi je drago da si namjerno rekla to ime, a ne svoje pravo dosadno, prosječno ime, baš bih i ja volio jedan dan zavrištati svoje drugo ime ili alter ego i da mi se živo j*** što će drugi reći." Žena do mene je primijetila da je ovaj rekao Batman i ona se zahihotala i rekla mi svojim snenim očima kako i ona nekad misli da je Batman. Kaže ona: "Baš sam željela bubnuti neko drugo ime negdje prije - imam filing da mi ni ne slušaju kad im pričam”, sva se zadihala u svom odijelu i odjurila sa svojom tall latte kavom.
Jedan gospodin krenuo je po macchiato i upitao još jednom zabrinuto, koje je ono ime prozvao .”Eric”, kaže lik. "Ne, Batman", ovaj se zahihoće i kaže: “Ne, ja nisam Batman, nažalost”. Ja viknem laganim tonom, više mašući rukom, kao ne, ja sam Batman. Fakat u tom trenutku sam se i osjećala poput Batmana. Kao neka jedinstvena osoba, misleći da svi mi možemo biti Batmani, kad tad, samo se trebamo usuditi biti ponekad Batmani. I on pije kavu i on ima osjećaj srama i on ima želju za samodokazivanjem i želju za zaštitom, a pogotovo želju za natprosječnim životom. Životom koji je skriven od drugih, a to je pomaganje drugima. Mislim ne znam kako sam pomogla drugima s tim imenom, ali sam se usudila biti drugačija i nije me bilo briga što ce drugi reći.
Mislim da u svima nama postoji mali Batman i jadan čuči i čeka biti prepoznat i ohrabren kako bi mogao poskočiti i postati aktivan, zaživjeti te pomagati drugima. Vjerujte mi, jednom kad se ohrabrite i prestanete se bojati biti drugačiji, hrabriji, bolji, voljeniji, sve je moguće. Samo ste vi ti koji mogu odlučiti danas biti Batmani i da vas boli briga što će reći Eric, John ili Susan u Starbucksu iako znaju da vam to nije pravo ime, ali ako se tako osjećate tako se i ponašajte. Nekima treba dugo vremena da postanu Batmani, a neki su rođeni kao Batmani. Nakon što i izgovoriš naglas ili napraviš neke stvari, ljudi neće pridavati toliku pažnju koliku si ti mislio da bas hoće jer se jednostavno brinu više o svom imenu i kada će prozvati njihov macchiato, ne bi li im netko uzeo prije njih, nego je si li ti fakat batman ili miš. Na kraju dana, ti si onaj koji sam znaš jesi - ili sretan ili nesretan Batman, Eric, John ili Susan. Ili Kata. Ili miš.
With love Agatha
