Pričamo frendica Amerikanka i ja kako smo se provele za Božić i koliko smo zapravo pojele. U tom tonu ona se potuži kako je debela i da mora na dijetu – pogledam je od glave do pete i pomislim „ali izgleda dosta mršavo“. Kad kažem dosta mršavo, to znači da je model za njujorške pojmove. Nadodala je da će joj baš to biti novogodišnja odluka, smršaviti uz zdravu prehranu i vježbanje, a ne izgladnjivanje. Kod nas se to kaže 3 kile s krevetom, ali joj nisam mogla baš dobro prevesti foru pa me blijedo gledala! Pita ona mene koja je moja novogodišnja odluka, a ja se onako štrecnem i namjestim facu kao ma što me sad to pitaš, što sad moram razmišljati kao da postim u Korizmi – ne bih smjela ovo, ne bih smjela ono, bolje ću ovo, više ću ono…
Nastavlja ona – „Jessica je odlučila da će svaki puta ići stepenicama umjesto dizalom ma gdje god bila.“ „Štooo, daj to zvuči strašno!“ Jessica je isto mršava, baš zgodna latina. Imam njezin broj, ako nekog zanima. E sad, zamisli zgradu od 30 katova (što je ovdje normalno) i da se penješ i spuštaš na dvadeseti kat ponekad u štiklama tako godinu dana, kao da idem na pripreme za maraton. Nešto poput cross fita? Ne hvala.
Plaho joj kažem kao da se bojim što će mi sljedeće reći da je to stvarno pohvalno, ali jako nadobudno. Baš će tako svaki put napraviti, a znam koliko voli jesti one slatke američke gluposti, a o smoothieu da i ne govorim. Ignorira me. „Dakle?“, uporno mene ispituje. Zapiljila mi se u oči kao da je neki agent FBI-a pa će tako odgonetnuti moju novogodišnju odluku. „Mislim da ću ove godine uzgajati malo manje nokte“, hladno joj odgovorim. Moji nokti su ionako predugački uvijek, mislim ne znam što bih drugo. Ona se od srca nasmije, popije još koji gutljaj one njihove splačine od kave i uzvikne mišjim slatkim američkim naglaskom: „Pa mogla bi recimo piti više vode!“ Curo draga ja pijem vode ko deva. Onda izvali da bih se mogla više smijati. Ne nasjedam više na te američke fore jer sam se stvarno počela i previše smijati za moje pojmove. Doslovno umirem od smijeha u zadnje vrijeme. Ali nikad dosta smijeha, ono pravog, iz srca.
Pomislim si ja što bi bilo da se svi odluče odreći iste stvari, da baš poput Jessice svi odluče koristiti stepenice umjesto dizala lol pa to bi bila prava gužva po zgradi, sigurna kolona ljudi na stepenicama. Ameri bi usput otvorili neki Snack bar na stubištu, sigurno! Iako nije to ni loša ideja (poticanje zdravijeg načina života) jer Amerikanci ionako idu autom svugdje. Ne daj Bože da se prošetaju 7 blokova, njima je to jednako kao 7 kilometara. Grimasa koju naprave pri toj pomisli izgledao kao da si im iščupao dlaku iz madeža na licu s pincetom. Upitam ja znatiželjno „koju odluku je donio tvoj dečko, jer on ionako vježba i zdravo se hrani.“ On je odlučio da će malo više putovati. Ali kaže sam, a to i "nije lijepo" kako bi Ervin iz Velikog brata rekao. (Neka povede i tebe, malena.) Shvatim ja da su se ovi Ameri opako nabrijali na 2016. s tim odlukama. Ja sam jedino pročitala svoj horoskop koji kaže da će mi sljedeća godina biti odlična pa što onda imam odlučivati uopće lol.
Ionako ne vjerujem u te novogodišnje odluke, tipa kada objave u nekom magazinu “Top 5 odluka za uspješniju godinu” bla bla, sve iste fore. Smatram da se još davno prije trebaš odlučiti za nešto i držati se toga tijekom cijelog života – neka ti to postane životna navika. „Imam 49 godina i odlučio sam prestat pušit u 2016.“ Svaka čast jer nikad nije kasno za takvu odluku, ali ako misliš nastaviti s pušenjem u 2017. onda zaboravi, „nemere“, kako bi Bosanci rekli. Krenule mi u „salata bar“ (ovaj prijevod fakat zvuči smiješno) da pojedem nešto s nadom da će me onda prosvijetliti neka ideja. Izlazimo mi iz tog nekog žnj kafića, u onu automobilsku buku na Lexington aveniji, pružimo korak par blokova gore do Tridesete ulice, obučene kao za prvi maj – lagane majice, polusandale, polupatike jer je u ovom gradu trenutno čak 22 stupnja.
Za Božić je padala kiša, imala sam osjećaj da sam u Kaliforniji, a kosa mi se još više nakovrčala od vlage u zraku, hvala za besplatni friz. Naručim si ja salaticu sva ponosna, već se osjećam zdravo, a nisam ju ni počela jesti. Sjednemo u neki kutak, ona će kao samo čaj, već brije na 2016. Odjednom povlači me za rukav kao djeca od 5 godina kada vide nešto zanimljivo u izlogu igračaka. Okrenem se lagano u smjeru u kojem ona ima uperen pogled i nadam se da nije neki bivši ili tako nešto. No ono što vidim je j…mali letak s “New Year’s resolutions, you can actually keep” porukom! Daj me nemoj zezat pa ovo je genijalno! U jednoj ruci držim tu plastičnu posudu sa salatom, u drugoj taj letak kojeg čitam ga pomno. Brzinom munje sijevne mi ideja koju bih odluku mogla donijeti. „Radit ću malo više ono što zapravo volim“, uskliknem ja i napućim usne kao neka profa iz zemljopisa dok pokazuje gdje je Honduras. „Odluči se za nešto ozbiljnije, to je preopćenito, nisi mi jasna“, bori se ona sa mnom. „To je jako važno“, odbrusim ja, „raditi ono što voliš. Bilo to slikanje, pisanje, jesti sladoled u 2 ujutro, manje trošiti na cipele, više pričati s roditeljima, putovati ili raditi fakat posao koji voliš, penjati se stepenicama umjesto dizalom, nott... Onda si i duhovno i fizički napunjen poput duracelki i rokaš okolo sav pozitivan.“ Ona sva sretna viče mi na uho da sada znam na što sam mislila, „znači ti ćeš više jesti sladoleda u 2 ujutro u 2016.?! OMG!“ Lol.
Sretno i veselo u Novom ljetu!
PS. Andrea Andrassy, ako ti treba preporuka gdje se dobro najesti,a da nije skupo u New Yorku, slobodno se javi! :)
With love Agatha
