Kad srce kaže da, kaže Hawaii

Havaji

Prije nešto više od 2 godine, baš u ovo vrijeme, frendica i ja smo odlučile provesti hladnu zimu na nekom toplijem mjestu, na nekoj predivnoj pješčanoj plaži. Odlučile smo se za bajne Havaje. Uvijek se sjetim one pjesme od Elvisa Presleyja „Blue Hawaii“ i već mi se bokovi njišu u havajskom ritmu, a ruke mi lete po zraku imitirajući valove. Let je bio u ranim jutarnjim satima, tako da smo naručile taxi kako bi nas odvezao na JFK aerodrom. Opremila sam se sa samo jednom velikom putnom torbom i tako sam bila ponosna na sebe. Kad kažem velikom, mislim na onaj u koji ja stanem cijela unutra. Spakirala sam 15 pari različitih štikli i cipela jer se naravno nisam mogla prethodno odlučiti koje bi bilo najbolje ostaviti doma. Trebalo nam je nekih 10 sati da doletimo do tamo – više nego let do Hrvatske. Skupa s nama u avionu bili su i neki poznati igrači američkog nogometa, no to nismo znale dok nismo sletjele u Honolulu. Bilo je kao neki All Starr Game Pro Bowl tjedan prije Super Bowla. Uglavnom, big deal ovdje u Americi. Na aerodromu ljudi su počeli trčati nama u susret. „Nije valjda da mene dočekuju“, pomislim si. Oni me samo lijepo zaobiđu i nastave trčati do nogometaša slikati se. Nastavljam piljiti u traku za prtljagu i ugledam svoj veliki kofer. Skočim, pružim desnu ruku i izvučem ga kao kad vučeš kantu s vodom iz bunara (znat će Slavonci kakav je to osjećaj). Ugledam veliki cvjetni natpis “Aloha”  na izlazu s aerodroma i počnem pljeskati dlan o dlan (kad si sretan lupi dlanom ti o dlan!). Čim smo izašle zapljusnula nas je ona sparina kao da sam u sauni u Spa 88 centru (jedan ruski spa blizu Wall streeta), a ja u tajicama i jakni. Krasno. Postepeno sam se skidala sve dok nismo došli do Waikikii beacha i našeg hostela – polugola. Ostala sam zapanjena brojem palmi i prirodom, al' nima Splita do Splita.

Havaji

Hostel pun Nijemaca. Kao da sam kod nas na moru, jednostavno ne možeš pobjeći od tih Nijemaca. Da, i ovdje nose čarape i sandale. Na kraju smo ih skoro sve upoznali – jedan je broker, dao otkaz pa putuje po svijetu, jedni su tu već treći put, ima neka Amerikanka koja je vojnik inače, ali je sada na odmoru. Sve smo njih upoznali u zajedničkoj kuhinji koja se zapravo nalazi vani ispod neke palme u dvorištu hostela. Uz kuhinju nalazi se tuš na otvorenom i ona udobna mreža za spavanje zavezana između dvije palme zato je stalno bilo gostiju koji su se željeli upoznati. Hostel je bio par blokova od plaže u centru Honolulua. Ulice su bile krcate turistima, sve je bilo popločeno, sređeno, puno restorana, trgovačkih centara i hotela. No ja sam se stalno pitala „pa gdje je ona džungla koju smo uvijek gledali na tv-u , one duge, puste, pješčane plaže, oni vodopad?!“ Pomalo sam bila razočarana. Kažu lokalci da je Maui ili neki drugi havajski otok puno ljepši jer ima više netaknute prirode. No šta je tu je. Stalno sam prelazila cestu dok je na semaforu bilo crveno svijetlo. Mi u New Yorku to uredno radimo jer nemamo vremena. Ali ovdje je drugačije - netko mi je prišao i rekao da mogu platiti kaznu za to pa sam prestala. Puno je stvari bilo jeftinijih nego u New Yorku, što me ugodno iznenadilo i još jednom posjetilo koliko je New York skup. Shit.

Honolulu plesačice

Honolulu nije baš mjesto za partijanje kao što smo mi navikle. Na spavanje smo išle već oko 10, izmorene od sunca i plaže. Furale smo se na zdrav život. Sve je orijentirano na parove i romantiku što me pomalo živciralo. Imala sam filing kao da je Valentinovo.

Treću večer smo otišle u bar pored hostela koji je jedini bio pun ljudi. Bio je uređen kao neka nadstrešnica, surf daske svuda oko nas, svi super raspoloženi i svirao je neki rock. Podsjetilo me na one filmove kad se ljudi nasuču na pusti otok pa naprave kućicu od različitih listova i drveća. U jednom momentu dolazi do mene jedna tamnoputa gospođa u poznim godinama i pita me da sam iz Italije, odgovorim joj da je vrlo blizu i nazdravimo u zrak sa svojim plavim koktelima. U to dolazi njezin mlađahni prijatelj te započne priču s mojom prijateljicom i tako se počnemo međusobno častiti pićima dugo u noć. Hodamo bose do hostela onako pripitete, u ruci držimo svaka po jednu štiklu, koža me peče od sunca prethodnog dana (ovdje je sunce prejako, nije kao kod nas) i hihoćemo se kao „što je ovo bilo večeras“. Ja joj govorim da mi se nekako čini čudno da su toliko bili prijateljski nastrojeni prema nama te  (nije ono što sad misliš haha). Ona nadoda da gospođa želi da budemo njezini gosti dok smo na otoku. „Štaaa?”, dreknem ja i ukipim se. „Pa zar nisi čula kad je to rekla?”, pita me ona s podignutim rukama i štiklama u zraku nasred dvorišta hostela. „Neee. Ja ne vjerujem u tu priču “, promrmljam ja onako pospana i odmahnem štiklom po zraku, a prijateljica uporno govori da će nas čekati sutra ispred hostela da nas prebaci u svoju kuću.

Agata na Havajima

Jutro, pola 10 zvoni mobitel, ona je dolje. Provirim brzo kroz prozor i ugledam crni veliki džip i počnu mi se motaju crne misli po glavi. Što ako nas otme ili proda naše organe, ovo je savršen zločin, ono na otoku Hrvatica i Bosanka, baš će netko posumnjati u otmicu. Ona me gura da izađemo iz sobe i da odemo s tom ženom, ionako su nas svi vidjeli sinoć s njom u baru pa smo sigurne. „Ajde dobro!” kažem ja nakon 3 minute i potrpam polumokri ručnik i kupaći u torbu te se zaputim sprema autu. Super je bila stvar što hostel nema lift, a mi smo bile na četvrtom katu. Došlo mi je da bacim kofer kroz prozor ispred džipa da ga samo ukrca. Naposljetku, našla sam neku žrtvu od Amera da mi ga odvuče do dolje. Stižem sva nabrijana do njezinog auta i kucam joj na prozor nervozno. Otvara žena prozor skida sunčane naočale i razvuče veliki simpatični osmijeh preko lica i svojim blago razdvojenim zubima, pogledamo se ravno u oči. Pokušavam prodrijeti još jednom što, kako i zašto nas je pozvala ne ispuštajući svoj mobitel iz ruke. Gospođa je bila jako nice, ali sjetila sam se onog što mi je mama govorila: „Ne sjedaj s nepoznatim ljudima u auto”, iiii eto me, baš sjedim u autu s nepoznatom osobom negdje na sredini Pacifika na otoku u...

Honolulu

Vozi ona uz neko brdo, oko nas predivna priroda (nije kao dolje na Waikiki plaži), predivne velike kuće se slažu niz široke, čiste ceste okružene palmama. Na kraju otvara ona pomoću daljinskog neku crnu ogradu i parkira auto. Ulazimo u najljepše dvorište ikad, a u pozadini predivna vila. „Ovo je tvoja kuća, Helen?”, pitam ju nesigurno dok me prijateljica lupa laktom po rebrima. „Da, dobro došli”, kaže ona ponosno i pozove sina upomoć s torbama. Bivši muž joj je Švabo lol. Još jedan. Predivan bazen, cvijeća posvuda, kao u botaničkom vrtu, ogromna klasična američka kuhinja, bijeli prostrani kreveti s baldahinima po cijeloj kući i u dvorištu. Da skratim priču, žena je je pisac i skaut za glumce te predivna osoba! Tih par dana brinula se o nama kao vlastita majka. Provela nas je na sva skrivena mjesta za koja ne bismo sigurno znale da nismo išle s njom – probale smo različitu hranu, pile kokosovo mlijeko na skrivenoj plaži, vozile se kajakom (to je bilo više nego smiješno jer sam stalno zabrijavala da će nas pojesti morski pas), iznajmile brod i gledale najbrutalniji zalazak sunca ikad. Odvezla nas do muzeja, kitile smo se onim njihovim cvjetnim vijencima i plesale na havajsku glazbu, kuhala nam je večere, a zatim smo uživale u noćnom kupanju u njezinom bazenu s ostalim gostima. Nezaboravno iskustvo. 3 godine nakon, ta ista Helen je i dalje moja velika prijateljica, ali se preselila na Karibe. Budući da je rođena tamo bilo je sasvim normalno da se preseli nazad. Kad ju budem išla posjetiti, obavijestit ću vas. Tamo je otvorila Institut za strane jezike tamo (Maurice Bishop English Institute) i baš ovo ljeto želi nekome sponzorirati stipendiju za učenje engleskog ili francuskog jezika na Grenadi. Ako ima zainteresiranih javite se, imate 40 % popusta.

Havaji

Ovo je deseta kolumna za Wall.hr pa je ovo mali znak pažnje mojim vjernim čitateljima. E da, i onih 15 pari štikli nosila sam samo 2 puta i to jedne te iste. #pusa

With love Agatha


Slični članci: