Hrvati u New Yorku i kulturno uzdizanje

Avantura zvana New York by Agata Mršić

"Hello from the other side", ne, ovo nije Adele, ovo je jedna Hrvatica u New Yorku. Agata Mršić kroz ovu će vam kolumnu sa svojim anegdotama i savjetima, a pri tome ne mislimo na Sex & City fore, dočarati život u New Yorku. Agata obožava čitati knjige i pojesti dobru juhu te skijati. Najdraža boja joj je žuta. #divno "If it makes you happy then it's not stupid" njena je životna premisa.

Lincoln Center

Uvijek me pitaju frendovi od doma da li se družim s našim ljudima: „I, jel' ima nas Hrvata tamo?“ „Ima nas više ovdje nego tamo!“ Što je najbolje, oni uvijek misle da se svi poznajemo –  pa veliki je New York, nisam u Đakovu, bajo. Ima tu par naših kafića i mogu vam reći da su najbolje fešte tamo. Sve može, možeš naručiti koju god želiš pjesmu, a ima i rakije. Čak možeš i espreso popiti u 3 ujutro, ako te zaboli glava.

Da se vratimo na temu lol. Nas Hrvate možeš stvarno svugdje pronaći – u šetnji Central parkom, u trgovini Whole Foods, na utakmici Brooklyn Netsa ili Knicksa (moj najdraži klub unatoč svemu), u nekom Žnj klubu u Williamsburgu, nikad ne znaš. Jedna je moja frendica tako srela Nikolinu Pišek (sada Ristović) ispred 1 Oak kluba. Ideš Đurđa! Baš smo svestrani. Iako, ako se malo bolje zagledaš u naša lica, vidiš drugačiju strukturu od Amera. Više smo nekako koščati i ljepši nego svi Ameri skupa, ali opet ne možeš se odmah po tome prepoznati. Jedino što naši koji su malo duže ovdje imaju naglasak kao Orešković, a ovi noviji kao Rusi.

Nastojim se kulturno uzdizati uvijek kada imam vremena. Tako sam odlučila pogledati dugoočekivanu operu „Madame Butterfly“. Sigurno se pitate pa kakve veze sad ima sada opera s Hrvatima? Samo nastavi čitati... I tako pronađem žrtvu koja će sa mnom otići na operu – priznajem, nije bilo lako. Svi odustaju kada shvate da trebaju sjediti najmanje 2 sata. Zatim krenu uzdisati i odmahivati rukom kao da sam ih zamolila da skoče sa mnom s padobranom s Himalaje. Mislim, nije ni meni lako sjediti toliko dugo u onoj maloj stolici wannabe fotelji, ali kad nešto voliš, moraš se malo i žrtvovati. Metropolitan Opera House u Lincoln centru na Upper West Sideu u New Yorku je kao naš HNK u Zagrebu. Veličanstveno i glamurozno, baš otmjeno mjesto, nema se što reći. U nju stane skoro četiri tisuće ljudi, sva je u staklu s prednje strane kroz koje bliješte lusteri kao u Betlehemu te neizostavni crveni tepih po cijeloj dvorani na svim katovima.

Metropolitan Opera House u Lincoln centru na Upper West Sideu u New Yorku

Svi skockani kao da se ide kod nekog rođaka u svatove u Hercegovinu (oni se najbolje po meni srede za takve prilike) – vrijeme je da se pokažu fensi haljine, odore, odijela, cipele, frizure i još štošta. Kao Julia Roberts u filmu Zgodna žena, eto tako vam se Njujorčani obuku. To su duge koktel haljine nalik na one iz 19. stoljeća, svjetlucavi nakit, crveni ruž, male decentne torbice, muški zalizani, u čisto ispeglanim smokinzima i svi drže čašu nekog šampanjca u ruci, nešto čavrljaju uz povremeno gledanje u prospekt koji dijele na ulazu u samu dvoranu. Ja se isto sredila, dovezla se subwayom, 2 dolara rajd. Obukla sam najnovije majklkors štikle i odijelo, haha da, došla sam u ženskom odijelu. Možda me je zato ekipa iz subwaya promatrala. Namazala usnice crvenim lankom ružem jer s tim ne možeš pogriješiti. Plus, ne moraš onda šminkat oči. Da me mama vidi!

Budući da sam već tamo bila bezbroj puta znam iz koje sekcije je dobar pogled, a da kartu ne platiš previše. Kad uđeš u dvoranu, imaš osobu koja te usmjerava kao da si pretjerano normalan, koji je tvoj red i stolica. Ameri ništa ne prepuštaju slučaju. Predstava samo što nije počela te sam si upalila translate na engleski dolje na malom ekranu i uživljeno se naslonila nazad. Kada se digao zastor scena me ostavila bez daha – famozno. Kad da je netko nacrtao scenu iz filma pred tobom, sve prepuno boja te porculansko bijela gejša s lepezom preko lica nasred pozornice. I tako prošao prvi čin, pauza pa idem po piće, pa prošao i drugi čin pa idem na wc i usred trećeg čina daju pauzu od 3 minute te sam otišla van zaviriti u mobitel jer nisam imala signala. Sjedila sam malo bliže kraju reda više nego u sredini, tako da su mi se svaki put morali ustajati svi po redu da izađem iz reda. Kud još, nema baš puno mjesta između redova pa sam se spotaknula na nekog starog Amera. Ispričavam vam se, svi bulje, zaboravim torbu pa nazad i mislim si kako bi najbolje bilo da sljedeći put uzmem kartu za sjedalo 1 kao i ovaj gospodin Amer o kojeg sam se spotaknula. Samo da napomenem da je moja pratnja odustala nakon sat vremena i izašla van jer joj je bilo jako dosadno te je spavala. Hrvat isto.

Metropolitan Opera House u Lincoln centru na Upper West Sideu u New Yorku (1973.)

I sad taj zadnji put „Excuse me“, a on prozbori na hrvatskom ne znajući da sam Hrvatica: “O da ti p...m...!“ Ja se okrenem, zagledam mu se u taj veliki nos i kažem: „Molim?!“, a on me nije čuo i kaže na engleskom: „Come on, get through“, a ja mu vratim na hrvatskom: „Čula sam ja Vas i prvi puta! Hvala lijepa!“ Čovjek problijedio, poput one gejše i ostao s poluotvorenim ustima stajati nad sjedalom gledajući za mnom. Naravno, otišao je odmah nakon posljednjeg aplauza pa sam se lijepo mogla išetati iz reda u miru. Da, imao je Orešković naglasak. Malo nas je, al nas ima. No hard feelings.

With love Agatha


Slični članci: