Kroejša, not Raša!

Avantura zvana New York by Agata Mršić

"Hello from the other side", ne, ovo nije Adele, ovo je jedna Hrvatica u New Yorku. Agata Mršić kroz ovu će vam kolumnu sa svojim anegdotama i savjetima, a pri tome ne mislimo na Sex & City fore, dočarati život u New Yorku. Agata obožava čitati knjige i pojesti dobru juhu te skijati. Najdraža boja joj je žuta. #divno "If it makes you happy then it's not stupid" njena je životna premisa.

Avantura zvana New York

Mama idem u New York!”, povikala sam nasred dnevnog boravka obiteljske kuće u Đakovu.  - “Šta?! Daj ne fantaziraj opet! Najbolje da si rekla da ideš na Mars.“ – “Ne, stvarno idem samo na 3-4 mjeseca malo avanture, neke pare zaraditi i eto mene nazad. Brzo će to proći!”, govorila sam to onako brzo i uzdihano kao da sam trčala na traci za trčanje, brzina 10. Tata je pri tome povikao da nema potrebe da odlazim od kuće, a mama se blago nasmiješila u nevjerici i digla ruke u zrak kao da odustaje od razgovora sa mnom. Nije mi vjerovala. Nisam ni ja sebi. Baš zato jer sam već bila u Americi prije nekoliko godina i rekla nikad više u ovu glupu zemlju (nikad ne reci nikad), lijepa moja Hrvatska.

Bilo je to sparno i toplo ljeto 2012-te kada sam nešto prije ponoći sletjela u New York na veličanstveni JFK aerodrom. Nekako preko govornice (ono ubaciš quarter kao u Seinfeldu i imaš samo minutu) sam nazvala prijateljicu iz Đakova koja je već tjedan dana bila u New Yorku i dogovorile se naći u što kraćem roku na Manhattanu. Čim sam sjela u taxi preplavio me osjećaj sreće, straha i uzbuđenja u isto vrijeme, nekako sličan osjećaju prvog poljupca. Taxi je bio žute boje (baš kao na filmu) kojeg je vozio Indijac koji je bio više nego šutljiv, samo me je kratko upitao dok je srknuo kavu iz tetrapak čaše (tako ja zovem coffee to go) s čudnim naglaskom - “Hi, miss. Where are u going?”, a ja kažem onako ponosno - “Manhattan, please”. Pita me kratko - „Are you from Russia?“, a ja kažem još brže – „Kroejša“, kaže on s podignutim gustim crnim obrvama – „Good soccer!“, ja kažem „Yes, true. Thank you.“

Avantura zvana New York

Moram priznati da put od aerodroma do Manhattana nije najljepši – bolje izgleda bilo koje selo u Hrvatskoj. Kada sam došla na Time Square poslije 4 godine pomislih si kako stvarno ovaj grad nikada ne spava… sav blještav, crven, žut od silnih reklama, prepun ljudi iz cijeloga svijeta koji su hodali poluotvorenih usta u čudu i sve po redu fotografirali s najnovijim kamerama (pri tome ne mislim na Azijate). Budući da sam “guzičar” po prirodi i volim jesti slatko, odmah sam rekla prijateljici da nađe prvu najbližu slastičarnicu, što uopće nije bio problem jer ih je bilo barem 5 okolo. Ulazim najbržim korakom, vučem torbu koja mi zapinje za preteška staklena vrata, ona brblja kako je već obavila shopping u Victoria Secret'su,  da imaju veliku rasprodaju na koju moramo otići sutra, kad ugledam ogroman red kao kod nas poslije nedjeljne mise u slastičarnici ili kod Vinceka. Bože dragi, nisam jedina luđakinja koja jede sladoled u 2 ujutro, „Ma ovo je moj grad već vidim!“, povičem to tako euforično dok biram okus sladoleda koji želim. Mislim si, kod nas ništa ni ne radi u 2 ujutro, a osim toga odmah bi mi netko prigovorio da ću se udebljati ako tako kasno jedem sladoled i gledali bi me sa zgražanjem.

Agata Mršić u New Yorku

U to vrijeme nisam poznavala puno ljudi tamo, čula sam da su još neke Hrvatice također došle na ljeto, ali sam ja već dogovorila smještaj kod prijatelja kojeg sam upoznala prije 4 godine kada sam prvi puta bila u Americi, New Jersey. Živjela sam u Queensu s 2 muška cimera iz susjedne nam zemlje tako da je humor bio uvijek prisutan (ex-yu fore). Nakon nekoliko dana L train mi je postao najbolji prijatelj. Taj vam train vozi u Williamsburg koji je hipsterski dio Brooklyna i baš mi je bilo uzbudljivo dijeliti train s mladim i ne tako mladim Američkim hipsterima. Promatrala sam ih kao neka seljanka koja nije vidjela svijeta, čak bih neke i fotografirala kao oni turisti s Time Squarea s poluotvorenim ustima. Bilo je tu svih uzrasta, vjera i boja, Židova, bijelaca, crnaca, Indijaca, debelih, mršavih (u malo manjem broju) i Balkanaca te sve kulture i subkulture. Ja sam sve to nekako zapanjeno promatrala i osjećala kako u meni gori neka vatra, neka topline oko srca, neka radost kao u Božićno vrijeme. I ponavljala si, „J… ja sam u New Yorku!!

Avantura zvana New York

 Dok je subway stajao na svakoj stanici, ja sam sve više i više osjećala euforiju i osjećaj pune slobodne, ali i odgovornosti dok sam držala svoju torbu u krilu koja je bila onako nemarno otvorena kao da se vozim u 6-ici s trga do Željezničkog kolodvora u Zagrebu. Pogledam oko sebe jel' tko pilji u moju torbu, a svi u nekom svom filmu; ovaj čita knjigu, ovaj sluša glazbu, onaj se moli, ovaj spava, ova turpija nokte preko puta mene, rek'o Bože jesam nevidljiva, jel' ja ovo sanjam? Pogledam preko ramena onako bojažljivo na kojoj smo sad stanici jer je već prošlo 25 minuta i vidim 42st-Time Square (imaš glas koji ti govori na kojoj si sad stanici, koja je sljedeća, ali brate ne razumijem ja taj naglasak uopće), - „Koje olakšanje!“ i istrčim van na toj stanici jer sam za to jedino bila sigurna. Prodavali su karte New Yorka za 2 dolara na ulici, ajde da budem sigurnija kupit ću si jednu iako imam iPhone pa mogu downloadat subway map ili tako nešto. Pita mene prodavač, jesam li iz Rusije, ma rek'o Kroejša, kaže on tako sigurno sa širokim osmijehom na licu: „Pa to je to.“ Ja ga blijedo gledam i mislim si da mu sad objašnjavam da nije ili da se samo okrenem, kakva sam ja inače borbena po prirodi, morala sam mu ga upitati, „Jel znaš gdje je Italija?“, - kaže da zna, rek'o tamo je Kroejša! „Beautiful country, good soccer! Beautiful ladies“, kaže on sa svojim simpatičnim tvrdim naglaskom i ja se samo nasmijem i krenem prema Broadway ulici vidjeti sva ona famozna kazališta, kad ono iza ugla neki crnac trči kao pomahnitao i za njim kamere i fotografi i fotografiraju ga kako se blesira, on kao nešto repa, dere se polugol… Ja se smijem i mislim si kako će ovo biti urnebesno kada budem prepričavala doma prijateljima. Protrči mahnitalo pored mene i vrati se nazad pogleda me i kaže – „Yo! You are beautiful girl, damn.“  Počne opet nešto repati i pita odakle sam ja i počne tražiti moj broj telefona, a u to isto vrijeme se sjate svi ti fotografi i počnu nas fotkati i on viče da sam mu cura neka slikaju, ja umirem od smijeha, pomislih si da je neka skrivena kamera. Ljudi se skupili oko nas traže ga autogram, deru se DMX, DMX, a ja ono – „Štaaa?! Nemoguće! DMX reper???!“ Kaže on – „Da, taj sam.“ Ja još u veći smijeh! Mamaaaa!!!

Agata i DMX

Šta ti je Amerika!

Evo i slika kao dokaz.  

Do nove kolumne…

With love Agatha


Slični članci: