Roditeljstvo je najdivniji, ali i najodgovorniji odnos koji možemo osjetiti i doživjeti. Odgojiti maleno biće koje jednog dana izraste u odgovornu osobu izuzetno je teško, što znamo samo mi koji smo i sami roditelji i koji prolazimo sve faze odrastanja, sazrijevanja te dobrih i loših faza koje živimo zajedno s našim klincima. U svemu tome teško je naći neku jedinstvenu formulu uspjeha i jedinstvenu metodu dobrog odgajanja djece da se izbjegnu neke neželjene faze u tom nimalo lakom procesu odgajanja djece.
Često na tome putu su upravo roditelji ti koji vrlo loše utječu na svoju djecu i rade ogromne pritiske, bile vezane za školu, sport ili odgoj općenito pa se djeca izgube u mnoštvu bolesnih želja i ambicija svojih roditelja. Boraveći na sportskim terenima dugi niz godina bila sam svjedok, u najmanju ruku, "čudnih" uloga roditelja koji su si sami dodjeljivali razne menadžerske, trenerske i ine uloge... Puno njih je znalo i zna više i od samih trenera, tako da oni slažu taktiku, rade pripreme, a što me najviše fascinira je to da su pojedinci uvjereni da je baš njihovo dijete najveći talent ikad viđen. Nagledala sam se, ali i naslušala bolesnih komentara ljudi koji od svoje djece žele postići sve ono sto oni sami nisu uspjeli i danas to vide kao jedini razlog svog postojanja. Tako sam bila svjedok novim Ronaldima, novim Messijima, već su se dogovarali transferi na neviđeno, ali u svemu tome samo su djeca bila ta koja su ispaštala jer takav pritisak teško tko može podnijeti. Zato se i dešavaju razno razni problemi jer se roditelji petljaju u sve i svašta pa na kraju dobiju dijete puno frustracija koje ostaju za cijeli život.
Kao sto uvijek naglašavam, nisu svi roditelji negativni, ima ih koji istinski uživaju u svojoj djeci i samo žele da su im djeca sretna. Žele da ih maknu s ulice i loših utjecaja, žele da se bave nečim zdravim i pozitivnim, a to je jedini cilj sporta. Normalno je da se za pravilan razvoj i psihu svako dijete u nekoj mjeri treba baviti nekom vrstom sporta, ali sport prvenstveno treba biti zadovoljstvo.
Opreza nikada dosta s klincima, na svakom koraku treba ih pratiti, podržavati, ispitivati, učestvovati u njihovom životu i odrastanju, u njihovim problemima, svakodnevnici jer povjerenje se teško stječe, a vrlo lako gubi. Izgraditi pravilan odnos pun topline i razumijevanja, a da dijete to ne zlorabi, vrlo je teško...
Svi mi mislimo da pravilno postupamo, no greške svi radimo, htjeli mi to priznati ili ne. Često iz prevelike želje da svome djetetu udovoljimo, napravimo kontra produktivnu stvar radi koje se kasnije grizemo ili gledamo kako je ispraviti i popraviti.
Bitna je odlučnost roditelja od malih nogu i to oba roditelja (naravno ako su oboje živi, zdravi i sposobni za to) jer zato i postoje dva roditelja da odgajaju svoju djecu, a ne da samo sjede uz televizor ili im kupuju pregršt igračaka i nepotrebne robe te time misle da su zadovoljili svoju funkciju i ulogu roditelja. Svaki roditelj treba biti RODITELJ, u punom smislu riječi. Ne glumiti ulogu roditelja, jer uloge se dodjeljuju u glumištu... U životu treba imati istinski i pravi osjećaj te želja da se nešto postigne, što na žalost puno roditelja nema. Djeci treba ljubav, toplina, zagrljaj, ali i razgovor i čvrsta ruka. Majka je naravno ta koja daje jednu drugu dimenziju ljubavi i ona je stup svega, ali uloga oca je itekako bitna jer ako je nema ili ako je površna to je praznina koja je za cijeli život, na žalost, nenadoknadiva. Zato djecu treba prije svega beskrajno respektirati jer oni su tu samo zato jer smo mi tako željeli i zato im se treba u potpunosti posvetiti te biti uz njih u svim lijepim, ali i manje lijepim trenucima jer oni sami nisu krivi za nizašto...
