Vanja Mamić: Ti nerješivi problemi...

Nerješivi problemi

Živimo u vremenu kada su problemi postali naša svakodnevica. Problemi na poslu, problemi u braku, problem čim otvoriš novine ili upališ televiziju. Problemima nikada i nigdje kraja - gdje god kreneš svi samo pričaju o problemima i stalno spominju jednu jednu riječ - PROBLEM.

Problemi su, naravno, prisutni u životima svih nas, oni su sastavni dio naših života, ali zašto im se stalno iz početka čuditi!?! Pa problemi su postojali uvijek i postojat će uvijek. Neprestalno se smjenjuju s lijepim trenucima... Ali interesantno, o tim lijepim trenucima malo tko priča jer lakše je, naravno, sažalijevati se i plakati nad samim sobom.

Problemi su naša svakodnevnica i treba ih prihvatiti kao takve, a što je najbitnije -  treba ih KRENUTI RJEŠAVATI. Ponekad koliko god da nam se nešto činilo teško, neizvedivo i neostvarivo, uz trud i uporan rad većina se problema riješi ili barem umanji. Od živciranja i kukanja nemamo apsolutno ništa osim mogućeg čira na želucu, nesanice ili ne daj Bože nekih drugih boleština…

Poznajem par ljudi koji se zaista teško suočavaju s bilo čime što im se nametne kao problem te osim jadikovanja nad samim sobom ništa drugo ne poduzimaju. Nevjerojatno, ali još nisam čula da se bilo što rješava samo od sebe ili jačinom jadanja i zapomaganja. Čak poznajem i ljude koji i kada ne postoji problem, oni ga sami pronađu jer su tada ipak više cool od nas promatrača. Iako se to možda i može objasniti... Ljudi se boje rješavati probleme jer su oni postali njihovo kronično stanje -  bolest bez koje ne bi mogli živjeti.

Jedini pravi i istinski problem je bolest. Sve drugo ne priznajem kao nešto nerješivo i vrijedno potrošene energije, osim one na njihovo suzbijanje.
Problemi se rješavaju jedan po jedan, neki teže, neki lakše, ali se trudimo da ih sve uspješno posložimo u red, a ne zaobiđemo. Gotovo sve se može riješiti kada se to žarko želi. Naravno, nisam niti ja jedna od onih koji nema problema i kojoj je život pjesmica, ali čim detektiram nešto što se samo nazire da bi mi moglo praviti nelagodu ili nezadovoljstvo, odmah kao u medicini, kirurški ga odstranjujem i krećem dalje... Ponekad to traje, ponekad se stvar lakše riješi, a ponekad se od srca sama sebi smijem kako sam uopće mogla dozvoliti da mi to pričinjava opterećenje.

Možemo se požaliti, ali kukati iz dana u dan i ništa pri tom ne rješavati za mene je frustrirajuće. Poneki ljudi jednostavno uživaju biti nesretni i samo pričaju o svojim jadima i problemima, a time sve više i više padaju u jednu vrstu apatije i nemogućnosti pronalaska izlaza iz svoje situacije. Nema ništa lakše od sjediti i plakati. To svi znamo, ali pronaći rješenje je ipak malo teže pa se većina ipak odlučuje za varijantu "žali mene i moje probleme".

Problemi u braku se automatizmom stavljaju pod tepih ili ih se jednostavno ne želi vidjeti, problemi s djecom, odgojem, pubertetom, bezbroj problema na poslu, s okolinom, s neimaštinom, kreditima, otkazima, standardom, ali malo gdje da čujem da je netko nešto krenuo rješavati.  Žene su često nemoćne u rješavanju partnerskih odnosa zbog čega godinama trpe samo radi toga što su financijski ovisne o samo prividno jačem spolu. Neshvatljivo mi je da se djeca puste bez kontrole jer je tako najjednostavnije, neshvatljivo mi je da većina ljudi živi svaki dan samo svoje probleme, a ne svoju sreću.

Kada bi svi samo znali kako je sreća lijepa, svi bi krenuli u rješavanje problema epidemijski… Treba si posložiti život i postaviti stvari s kojima si sretan i koje te usrećuju u centar svih zbivanja. Treba samo takvim stvarima težiti i samo takve stvari raditi. Treba se naučiti voljeti i staviti na poziciju koju zaslužujemo, a to je centar svemira. Biti nekome samo kuhinjska krpa i nema baš puno smisla... Treba se znati nositi sa životnim nedaćama sa smješkom na licu, treba biti hrabar, jak i ustrajan da promijenimo, zamijenimo i odstranimo sve što nas čini nesretnima. U konačnici, moramo biti na tronu. Moramo biti pobjednici nad nedaćama i problemima. Moramo imati svoje mjesto pod suncem, odabrano, najljepše, najveselije... samo naše. 

Život je velika igra, ali kratko traje, prebrzo prođe... i zato nemamo vremena trošiti ga na jadikovanje i plakanje. Trebamo biti SRETNI.


Slični članci: