Valerija Đurđević: "Zlatna ribica i tri želje"

Selfie u crvenom by Valerija Đurđević

Valerija Đurđević, uspješna je poduzetnica koja stoji iza projekata poput hvalevrijednog Dislajkaj mržnju, autorica je zanimljivih knjiga Kako preživjeti prekid, a da se ne preselite u septičku jamu i Preko posla do kreveta, a piše i tekstove pjesama za domaće izvođače.

Zlatna ribica i tri želje

Stara narodna kaže: - Zdrav čovjek ima tisuću želja, a bolestan samo jednu. Ne, ovo neće biti tekst o tome kako ljudi nauče cijeniti život, i sve one sitne svakodnevne stvari koje uzimaju zdravo za gotovo, tek kad se razbole; ovo neće biti patetični tekst koji nastoji banalizirati svakodnevne ljudske patnje, od slomljenog nokta, gužve u prometu, viška kilograma, lošeg dana na poslu ili pak činjenice da (trenutno) nemate partnera. Sve su to stvari koje su ponekad nepodnošljive i to je normalno i potpuno ljudski, bez toga praktički života nema.

Ovo je tekst o željama. Čovjek je sa željom i nastao na ovom svijetu. Prvo u duhovnom, a potom i u materijalnom obliku. Naši roditelji su nas, ako smo imali sreće, jako željeli, i mi smo jako željeli da se rodimo. Od trenutka kada smo uzeli svoj prvi udah, izdahnuli smo svoju prvu želju. Želju za sigurnošću i majčinom utjehom zatražili smo glasnim plačem. Od tog trena nadalje, svaki naš dan kreirao je neke nove, male i velike, želje. Željeli smo da nam se majka osmjehne, to nam je tada bilo dovoljno, željeli smo jesti i spavati. Kako je vrijeme prolazilo, kako su se godine dodavale našem životu tu na Zemlji, tako su i naše želje starile. Kad kažem starile, mislim na rast i sazrijevanje, ne nužno i na onemoćalost i smrt kojima je starost stigmatizirana. I to je u redu - željeti. Željeli smo sebi svijet, a roditelji su nam željeli jednako, samo najbolje za nas.

Dok sam odrastala, bilo je tu raznih želja, manje ili više praktičnih. Nezgodna činjenica je bila da sam najosjetljiviji dio svog djetinjstva odrastala u ratom narušenim, bolje rečeno uništenim, okolnostima. Imala sam samo jednu želju, da pronađu mog tatu, da mi neki dobri ljudi jave da je živ i zdrav, da nije gladan, da mu nije hladno i da ga ne tuku. Dugo sam čekala ostvarenje tih želja, često sam maštala o sretnom svijetu, a moji crteži su uvijek bili ispunjeni srcima, iz mog srca čista se ljubav slijevala. Ipak, kako to često biva, realnost je bila različita od mašte, i trebalo je proći puno, puuuno mjeseci da bi mi se moje želje ostvarile. Vratili su mi mog tatu, ali ništa više nije bilo isto. Ni ja nisam više bila ista, povukla sam se u sebe, sakrila srce daleko od očiju svijeta koji mi se pokazao kao okrutan i surov. Kroz svoje tinejdžerske godine potisnula sam sjećanja i stvari koje su me povrijedile, gajila sam slične želje kao moji vršnjaci, željela sam biti prihvaćena, voljena, omiljena u društvu, strahovala sam od loših ocjena, željela sam završiti sve razrede srednje škole s odličnim uspjehom kako bih upisala željeni faks. Uspjela sam, iako sam i uz sve petice i najbolju volju, imala niz otegotnih okolnosti i prepreka, sve sam ih pobjedila i diplomirala s odličnim uspjehom. Ponosna sam na to. U zadnjih deset godina imala sam toliko želja da ih se ne mogu svih ni sjetiti, ali nije ni važno. Ljepota tridesetih godina, iako sam tek na njihovom početku, otkrila se vrlo brzo. Praktički sam nekoliko dana nakon tridesetog rođendana shvatila da život nije satkan od mojih želja, da se svijet ne kroji prema mojim maštanjima i htjenjima, kako sam naivno do tada očekivala. U jednom trenu iluzija se počela urušavati, rat se opet događao u mom životu, i ovaj put opustošio je sve pred sobom. Nakon šoka i nevjerice shvatila sam da je to jedna od najboljih stvari koja mi se dogodila. Lažna prijateljstva su otpadala, loši poslovi propadali, pogrešni muškarci su nestajali, vrata koja mi ništa ne bi donijela su se zatvarala. Iako je osjećaj bio frustrirajući, napokon znam poantu svega i sada sam spremna za plodove dugogodišnjeg rada na sebi.

Budući da svaki intezivni susret sa samim sobom nosi nove spoznaje i kreira nove stvarnosti, tako sam i ja shvatila smisao želja, ali i njihovu varljivu teksturu. Želje su dobre, ne želim tvrditi suprotno, ali ono što sam spoznala jest činjenica da je čovjek jedno prokleto biće čiji ga unutarnji drive stalno, gotovo nemilosrdno, tjera naprijed. Shvatila sam da ću uvijek nešto željeti u životu, jer čovjek bez želja mrtav je čovjek, barem tako svi kažu. Ipak, možda i nije tako. Možda je život bez želja i život u zahvalnosti, onaj mir, sveti gral za kojim svi tragamo. Sjećam se kad sam prije par godina jako željela jedan posao. Prijavila sam se preko portala za traženje posla, bilo je preko 200 ljudi koji su imali istu želju kao ja, nisam imala nekakava posebna očekivanja, ali želja, želja je bila jaka. Nakon par tjedana testiranja i ne znam koliko krugova, odabrali su - mene! Bez ikakve preporuke, bez ikakve veze, u Hrvatskoj sam preko oglasa dobila odličan posao, bila sam presretna! Ipak, kao što to biva kod svake želje, odnosno njezinog ispunjenja, tako je i sreća (koja je btw. prolazan osjećaj) splasnula i ubrzo sam shvatila da to nije ono što želim, odnosno počela sam željeti nešto drugo. Kontate? Želja se ispunila i moj ego je brzo odlučio dalje djelovati, kreirajući novu želju. Kao da je prokletstvo svake živuće osobe na ovoj planeti da nijedna želja nije kraj naših puteva, odnosno nijedno ispunjenje materijalnih i zemaljskih želja nikad neće biti dovoljno. Sada pouzdano znam da neće, jer smo svi osakaćeni, bačeni na ovaj svijet u kojem se osjećamo samima, nevoljenima i neprihvaćenima. Pogrešno vjerujemo da imamo lošu sudbinu kad nam nešto ne ide od ruke, smatramo da život nije fer jer neka "lošija" osoba ima bolje karte od nas, ali, dragi moji, sve je to iluzija. Iluzija ega koji se formirao upravo u djetinjstvu, kako bi nas zaštitio, kako bi nam omogućio "preživljavanje u neprijateljskoj" sredini. I dok je ego dobar i poželjan u djetinjstvu jer nas štiti od opasnih situacija i živčanih slomova, osjećam da je u tridesetima krajnje vrijeme da ga se odbaci, vrijeme je da djevojčica puna ljubavi, sakrivena u meni, izađe van i da duša preuzme. Duša koja oduvijek JEST, duša koja jednostavno ZNA, ono što je najbolje za nas. Svi alati za naše najviše dobro su u nama, samo se toga trebamo sjetiti.

Nitko nije rekao da je željeti loše, ali svakako tvrdim da će, kad dobijemo ono što žarko želimo, iza toga doći nova neizdrživa želja, a sve samo zato što nam svima kronično nedostaje ljubavi prema sebi. Ljudi koji vjeruju u Boga, kad im se neka želja ne ispuni, često osjećaju odcjepljenost od Boga, što je iluzija ega, jer Bog voli bezuvjetno i uz nas je 24 sata dnevno, samo su naša srca od straha zatvorena. Oni koji ne vjeruju u Boga, kad im se želja ne ispuni, često osjećaju manjak ljubavi prema samima sebi koji im se manifestira kao usamljenost, bijes, prezir, ljubomora, očaj, mržnja i sl., a to je opet maslo ega.

Ovaj vikend sam bila na jednoj svadbi gdje mi je prišla jedna od uzvanica i rekla kako je jako nesretna u životu. Pohvalila se da je pročitala moju knjigu o prekidima i da joj je to pomoglo, ali da je i dalje sama i nikako ne može pronaći "onog pravog". Pokušala sam, koliko sam mogla u tako kratkom roku, sažeti svoju životnu filozofiju. Rekla sam joj da proba voljeti sebe, da proba činiti stvari za sebe, svaki dan, i kad digne sebe na novu razinu, na razinu duše, da će joj onda doći prava iskustva kroz poslove, osobe i sve što si želi. Ne znam je li me razumijela, ali nadam se da će ipak s vremenom shvatiti poantu moje poruke. Voli sebe i bit ćeš voljen, tada nećeš imati nijednu želju, jer su u srcu sve želje već odavno ispunjene. Sada znam kad bih ulovila zlatnu ribicu vratila bih je u vodu i samo bih joj, bez imalo sumnje i straha, rekla - Hvala ti, volim te.


Slični članci: