Za prvu godišnjicu braka muž i ja smo organizirali skijaču i to u Austriji, zemlji u kojoj smo se prošle godine i vjenčali. Budući da oboje nismo skijali ohoho godina, a i ja nisam neki vrsni skijaš kao moj dragi, lijepo sam si uplatila školu skijanja prvih tri dana, tek toliko da se podsjetim svega i popunim rupe u lekcijama.
DAN JEDAN
Ujutro smo dogovorili instruktora u školi, privatnu lekciju u trajanju od dva sata. U podne smo stigli na dogovoreno mjesto. Sjedili smo na toplom kauču u prostorijama škole i čavrljali kadli ulazi jedan čudan lik, ljubi ženskicu koja radi za pultom, grli neke intruktore koji su stajali pokraj nas, općenito se ponaša kao Clint Eastwood u svim svojim filmovima. U tom trenu moja intuicija, kao uvijek nepogrešiva, govori mi da je to moj instruktor. Mene uvijek zapadnu neki čudni ljudi, s dijagnozama u najavi tako da se uopće nisam čudila kad je lik prišao i rekao:
- Hi, my name is Otto.
- Hi, I'm Valerija, and this is my husband Boris.
Tu su krenula odmah pitanja jesmo li iz Rusije, Ukrajine, Češke pa sam nas morala hitno braniti da smo iz Hrvatske. Nakon toga dobijem onaj vječiti "Ou. Ok.", kao da ljude spoznaja da smo sirotani s Balkana svaki put istovremeno tjera na sažaljenje i ugrize za jaja. Čudno. Ali, debelo ALI. U tom trenu, nakon saznanja da smo s ovih prostora, Otto je valjda zaključio da mi sigurno razumijemo sve jezike u radijusu od 3000 km od nas, stoga je odlučio držat lekcije na Slovačkom!? Moram napomenuti da ne znam ni jednu jedinu riječ Slovačkog i nisam vidjela razlog zašto mi ne bi držao lekciju na njemačkom koji razumijem, ili pak na engleskom koji razumijem, govorim, sanjam i živim. Dobro baratam i Španjolskim, a može i Francuski. Ne? Ok, Slovački it is. Ubrzo smo krenuli na vožnju gondolom gdje je zaživio small talk koji naravno pola nismo razumijeli jer čovjek priča svoj jezik, a mi odgovaramo na svom. Imali smo nekoliko presjedanja, a kad smo sjeli na zadnju sedežnicu shvatili smo kakvo nas vrijeme gore čeka. Dan je bio najgori dan u povijesti snijega, mećave, planina, eskima, pingvina i zime. Moje skromno iskustvo navelo me na zaključak da je takvo vrijeme uobičajeno odnosno da to nije neki veliki bed i da ću se snaći. Ono što sam odmah naučila o svom instruktoru, jest da on nije bio SAMO učitelj skijanja, on je bio i trener profesionalnih skijaša i na mene je primjenjivao staru školu, odnosno bacim te na stazu bez ikakvih priprema i uputa i snađi se druže. To je bilo jako zanimljivo. Mećava mi šamara facu, snijeg mi pada u vrat, šmrklje mi se smrzavaju oko nosa Glup & Gluplji kroejša stajl, sastavilo se nebo s planinom, muž nas traži dalekozorom, a stoji na metar od nas, a mi kao učimo skijati. Pardon, mi učimo LIZATI. Prvi dan sam naučila da se za skije kaže liže, ali trebalo mi je neko vrijeme da to pohvatam, jer moj ludi instruktor svoje priča i skija, a ja sama sa sobom dešifriram njegove kretnje rukom, tijelom i gubicom. Frajer je držao slovački monolog od kojeg ništa nisam razumijela osim činjenice da sam se sama sjetila kako se skija, skreće, koči i sl. Teror je potrajao dva puna sata nakon kojih nisam osjećala ni klun ni kjilca, prsti su mi se zmrzli kao som Jura u Jarunu, a kad smo svi troje onako promrzli ušli u restoran mislila sam da ću se onesvijestit. Srećom moja pothlađenost i šok od Slovačkog ubice nisu dugo potrajali, čim sam oblizala šalicu, dvije kuhanog vina bila sam kak' se kaže ka' nova. Međutim, tu tek priča počinje. Otto govori da neće ništa jesti jer nije gladan, stoga muž ode po razna jela i deserte za nas dvoje. Ovaj se raspričao kako ja super skijam, samo su mi rukavice za kurac pa mi je morao posuđivat svoje da prestanem plakat (?), i kako mi treba još dva dana da budem profi. Stigao Boris s klopom i počnemo jesti, kadli Otto u maniru našeg najstarijeg i najboljeg druga KRENE JESTI IZ NAŠIH TANJURA?! Da se razumijemo, nemam ništa protiv da ljudi jedu iz istih tanjura, ali morali bi se poznavati barem duže od dva sata??!? Muž i ja smo izmjenjivali poglede prepune čuđenja i podsmijeha, odnosno htjeli smo vrištat na sav glas, ali ono, malo nam je bilo bed. Što je čudno, jer ako liku nije bilo bed jesti s prstima iz naših tanjura, onda su granice svakog srama ostale 2.000 metara ispod nas, u civilizaciji. Dan nije mogao biti čudniji, Twean Peaks je za naš scenarij bio kamilica.
DAN DVA
Vrijeme je bilo malo bolje, ali i dalje je ubijalo. Zato sam se danas sjetila ponijeti šal kad krene tući po faci da ne bude baš kao u 50 nijansi sive. I skijanje mi je išlo bolje, nisam pala niti jednom, ali zato se muž uspio izgubiti, a mobitel mu se smrzao i ugasio. Dva sata su prošla, kad sam ga napokon uspjela dobiti. Lijepo mu objasnim gdje smo i na koji bahn da dođe, da smo na broju 13. Prođe petnaest minuta, mi napravimo još jedan spust, Borisa nema. Odemo još jedan krug, njega nema. Završi lekcija, odemo u isti restoran gdje smo bili dan ranije i čekamo. Nema ga. Mobitel nedostupan. Otto veli da ga ide potražit. I tako ja sama sjedim s hrpom Austrijanaca i Nijemaca, a novci, ključ od auta i ključ od sobe su kod muža. Eto mi na kad mi se ne da vodit računa o tim stvarima. Prepustit se umjetniku, to može samo još jedan umjetnik obviously. I nema sad ni Otta. Muko moja pređi na drugoga. Srećom konobar je Hrvat i donosi mi čašu vode da ne budem baš kao neki Poljaci koji zauzmu stol za šestero pa niš ne piju :D Nakon 45 min vraća se Otto praznih ruku, a nedugo potom zvoni mu mobitel. Otto govori da ga Boris zove iz škole, nije nas mogao pronaći pa se spustio skroz do dolje. Kakav kralj. Taman kad mi je Otto posudio 50 eura da si kupim ručak. E sad neka čekaju, obojica. Opet ista priča, Otto je jeo pa neće ništa. Ja si uzmem meso i pomfrit (ponuda je prilično oskudna pa igram na sigurno) i jedno kuhano vino. Glad me već bila i prošla tako da sam slabo pojela. Zato je Otto odlučio uzet moju vilicu i dovršit jelo, a kad smo bili na odlasku, ja otpijem još gutljaj kuhanog vina i ostavim, dolazi Slovački svejed i popije ostatak. Ja to nisam nikad vidjela u životu! Ipak, na čudan način sam se već navikla da je lik weirdo par excellence. On je tip čovjeka koji vam uđe u stan i ne samo da skine cipele, nego se odmah skine u gaće i otvara vaš frižider. Da ne govorim da drži lekcije i viče da idem prava, i ja naravno odem ravno, da bi on onda vikao da je prava desno. Kak bih ja trebala znat da je prava desno?! Izgledali smo kao Lolek i Bolek na stazi, ja šumom on drumom, doslovno. On viče jedno, ja govorim "Šta ti to znači?!", on ne odgovara ili odgovori opet na Slovačkom i tako u krug. Dan je bio hit nad hitovima.
DAN TRI
Posljednji dan škole. Sigurna sam u svoje skijanje, već sam pokupila i paralelno skijanje, stoga danas slijedi zadnja lekcija i ponavljanje gradiva. Sunce je napokon odlučilo izaći za nas. Vrijeme je predivno. Ovaj put muž je otvorio oba oka i nije se od nas odvajao, a poslije se okuražio i snimao me kako skijam close as Janica Kostelić. :D Skijalo se, fotkalo, smijalo i uživalo. Toliko smo se već saživili s našim ludim instruktorom-sleš-trenerom da smo jedva čekali trenutak kad ćemo skupa sjesti u restoran i dijelit hranu, ono, kao kad sam živjela u Indiji. Tako smo uspjeli saznati da ima bivšu ženu, dete, ali već veliko, studira pravo u Njemačkoj, a on živi s novom suprugom u Slovačkoj gdje iznajmljuju neke apartmane, i još kojekakve pikanterije. Čak nas je i tražio po Fejsu, zna sve o Coloniji, i dogovorili smo se da ću napisat kolumnu o njemu. Rekla sam mu da je on toliko lud da jednostavno moram reći svijetu. Njemu je to zvučalo dražesno. Za kraj mi je rekao da on "inače ne ide s klijentima poslije časa u restoran, ali da ja imam posebnu harizmu". Onda nas je izljubio i otisnuo se u daljnje pobjede. Vjerojatno je prešao na svoje nove žrtve u čije će tanjure ulazit bez najave, na koje će vikati na Slovačkom, a kad nešto dobro naprave govorit će "Nisi ti glupa, nisi ti glupa!". Ah memories. Zauvijek ću pamtit ovo putovanje, jer je bilo najzabavnije u životu, a i uvijek volim naučiti nešto novo, recimo govorit Slovački.
