U što točno vjerujemo?

U što točno vjerujemo
Isus Krist

Živimo u 21 stoljeću, kažu liberalnom društvu, te se i ja kao katolkinja, želim dotaknuti jedne izuzetno osjetljive teme... Gledajući oko sebe imam potrebu da napišem nekoliko rečenica o vjeri u crkvu i svemu što je vezano uz to. Vjera u hrvatskom društvu vrlo je kompleksan pojam. Mi smo zemlja u kojoj se 90 % naših građana izjašnjava katolicima. Katolička crkva je izgradila niz obrambenih mehanizama i ima ogroman autoritet i utjecaj na vlast i to još od 1990. godine.

Niz afera potresa crkvene redove, niz nevjernika koji su deklarirani kao najveći katolici pune prve crkvene redove, ali na žalost ništa dalje od te predstave nisu u stanju ostvariti. S druge strane niz je dobrih, časnih vjernika iz katoličke crkve koji pomažu tisuće siromašnih i bolesnih ljudi, ne samo u Hrvatskoj nego u brojnim misijama diljem svijeta gdje su im čak i životi ugroženi, a mnogi su u tom nesebičnom davanju izgubili i vlastite živote. Upravo to pomaganje sirotinji, ljudima koji su gotovo na rubu egzistencije, borba za napuštene i bolesne za mene je najvažnija misija crkve kao i širenje ljubavi i mira diljem našeg planeta.

Baš zbog svega navedenog često se pitam što je to religija, vjera, jer čini mi se kako puno ljudi brka neke pojmove ili krivo shvaća značenje tih riječi.... Kažu da je vjera uvjerenje u istinu neke tvrdnje bez njene provjere, subjektivno duhovno tumačenje ishoda percepcije, vlastitog razmišljanja ili komunikacije.

Vjera je definitivno potrebna, jer svatko od nas treba naći svoj unutarnji mir, vjerovati u nešto, voditi se za tim osjećajima u svim životnim situacijama. Pokleknuti i otploviti u ponor bez svjetlosti je vrlo lako... Zato vjerovanje ima ogromno značenje za svakoga od nas pa i za mene.

Religiju je teško definirati jer svatko od nas ima neki svoj jedinstveni ili od malih nogu ugrađeni sistem i shvaćanje tog pojma. Često je definirana kao žudnja za nemogućim, nedostižnim, nepojmljivim, kao želja za isključenjem iz svakidašnjice i utonuće u blaženo spokojstvo duha, u nirvanu. Religija se tumači i kao kompenzacija manjkavosti stvarnog života, kao duhovno odbacivanje realnosti i protest protiv životne bijede.

Za mene je religija duhovni mir, spokoj i smisao prihvaćanja svega oko nas. Ja sam jedna od onih vjernika koji ne idu svake nedjelje u crkvu niti hodočastim niti postim petkom, ali vjeru doživljavam i živim po crkvenim principima te onome što bi ta vjera trebala ugraditi u sve nas, a to je karakternost, poštenje i moral. Naravno, u crkvu odem kada za to osjetim potrebu, ali ne onda kada mi to netko nameće ili da nekome pokažem kakav veliki vjernik jesam. To me ne zanima.

Čini mi se kako se događa vrlo čudan fenomen vezan uz crkvu i veliko vjerovanje u Boga (a ima ih mnogo), a to je ponašanje velikog broja osoba, što u našoj neposrednoj blizini što u svjetskim razmjerima koji svi redovito odlaze na mise, hodočaste, prikazuju se kao veliki vjernici, a ponašanje koje crkva propovijeda ishlapi im onoga trenutka kada kažu mir s vama i napuste crkvene zidine....

Poznajem nekolicinu takvih osoba, koji su najglasniji u crkvi, koji hodočaste sve vjerske obrede, ali ne znam što se to desi s njima da s vremena na vrijeme (nažalost vrlo često) zalutaju u neke tuđe odore ili to jednostavno „đava“ uđe u njih pa ga istjeruju onda nedjeljom u crkvi... Je li to otkup grijeha o kojem je čitavu teoriju napisao Sveti Anselmo, a tiče se nas malih ljudi koji griješimo? Narod kaže griješiti je ljudski, a mjesto ispaštanja i iskupljenja je crkva, pa stoga donekle mogu i razumjeti takve ljude, ali ih ne opravdavam.

Jedna od takvih „velikih nedjeljnih jednosatnih vjernika“ je i moja poznanica. Jedna dama, majka, kraljica, javna osoba u  našoj zemlji, koja se deklarira kao u najmanju ruku Majka Tereza, koja ističe gdje god može svoju  veliku ljubav prema crkvi i Bogu. Gledam je godinama kako živi podvojeni život,  jedan domaćice, majke, supruge i uzorne vjernice, a drugi, izvan doma i crkve, s  "đavlom" koji u njoj remeti mir njen svagdašnji...  Njoj bi bilo bolje da onda upravo u njega vjeruje, a ne u Boga jer on joj  ipak donosi puno više zadovoljstva od onoga sto propovijeda crkva.... Gadi mi se ta potreba takvih nevjernikaza isticanjem vjere i njihov odlazak nedjeljom u crkvu... Možda puno njih zapravo ne shvaća što crkva očekuje od nas, koje su norme crkvenog ponašanja i što znači biti moralan i karakteran.

S godinama sam naučila ne čuditi se ničemu ili bar ne zgražavati se... A što se tiče Crkve, zaista ima puno kontradikcija i neprihvatljivih postupaka da mi se često nameće pitanje: Zašto oko nečega tako svetog ima toliko laži i licemjerja?

Neshvatljivo mi je i ubijanje nedužnih ljudi radi vjerskih uvjerenja... Puno ratova i puno svjetskog nemira dolazi upravo zbog mimoilaženja u vjerskim shvaćanjima, brakovi se sklapaju manje više unutar iste vjerske pripadnosti jer se niti danas u 21. stoljeću ne gleda blagonaklono na brakove različite vjere, ljudi se često dijele prema vjerskom uvjerenju. Zapravo imamo puno toga što nas zbog vjere razdvaja, a ne spaja. Takvo razmišljanje je totalno suprotno crkvenom nastojanju da zbliži sve ljude na planetu i uvede mir i ljubav za sve nas i u sve nas.

Vjerovanje i vjera su danas izuzetno bitni svima nama. Mir dolazi upravo zbog vjere i vjerovanja, nadanja....  

Netko vjeruje u sebe, netko u Boga, netko u sudbinu , ali najbitnije je da se vjeruje, da se pronađe unutarnji mir i zadovoljstvo jer bez vjere nikada nećemo dosegnuti naše ciljeve niti ostvariti snove koje svakodnevno sanjamo, a u što vjerujemo i na koji način manje je bitno...


Slični članci: