U ime ljubavi

50+

 Suzy Josipović Redžepagić

U ime ljubavi
U ime ljubavi

Ah ta ljubav! Vjerojatno najčešće upotrijebljena riječ na svijetu. O njoj pričaju i oni koji je nažalost nisu nikad ni osjetili (rijetki, ali ih ima), oni koji pojma nemaju o pravom značenju navedene riječi (ima ih i previše), oni koji se skoro svakodnevno kunu u istu (preljubnici), oni koji čeznu za njom (usamljeni), čak i oni koji je virtualno ili platonski proživljavaju (samci), ali i oni pametni, oni koji je žive (malo ih je, ali ih na svu sreću ima).

Uglavnom, „ljubav“ je postala samo otrcana poštapalica, sve je kao u ime velike ljubavi, svi se kunu u vječnu ljubav, svi vjeruju u bezuvjetnu ljubav, udaju se i žene isključivo iz ljubavi, ali ljubav je u većini slučaja lažna, nedostatna, nezrela, nedovoljna, površna i ograničena. Sve je više brakova u kojima nema ljubavi. „U dobru i zlu“, najčešće je samo u dobru. Kad nastupi „zlo“ – neimaština, bolest, tragedija, nesreća ili dođe netko treći – „ono dobro pada u vodu“, zaboravlja se, iščezava. Kao da nikada nije ni bilo. Godine „velike“ ljubavi nestaju poput pjene… Umjesto partnerstva, iskrenog razgovora, razumijevanja, fleksibilnosti, povjerenja i međusobne komunikacije, lakše se rastati i povrijediti onog drugog. 
„Dok ih smrt ne rastavi“ je većinom laž, farsa. Sveta institucija braka iz godine u godinu sve se više urušava i sve više brakova završava razvodom, prije ili kasnije. Bio je svaki peti pa četvrti brak, sad je već svaki treći, a uskoro će biti i svaki drugi brak završen razvodom. Sve se manje vjenčaju, a sve se više rastaju.
Što se to događa s nama, brakovima, ljubavi?
Intuitivno znaš voljeti i davati onoliko koliko je i tebi dano prvenstveno od majke i oca. U nedostatku iste, vučeš frustracije cijeli život. Već u vrtiću počinju prva sviđanja i istraživanja, prve simpatije, iako ih nisi još svjestan. S osnovnom školom kreću prva zaljubljivanja, prvi poljupci, osjećaš prve trnce, kradeš poglede, mamiš osmjehe i skrivajući držiš se za ruke i tada misliš: „To je to. Volim za cijeli život.“ A kad te prvi put ostave, gušiš se u suzama i u boli. Ne znaš što ti se događa, ne znaš kako si pomoći.
U srednjoj školi prve ozbiljnije ljubavi, prvi bolniji rastanci. Usponi i padovi. Učiš i polako shvaćaš što to ljubav jest. Jako malo takvih mladenačkih ljubavi završi brakom. Sve ostale završe s manje ili više gorčine i razočaranja. Punoljetan si, studiraš, radiš. Gotovo je s odrastanjem. Vjeruješ da si sve naučio što je trebalo, spreman si za ljubav i za brak, barem tako misliš.

Ljubavni par

Kako to izgleda u stvarnosti?
20-te godine
Brak je vrlo kompliciran odnos u koji mnogi mladi ljudi ulaze bez puno razmišljanja i bez pripreme. S dvadesetak godina za brak smo totalno nespremni i definitivno nezreli. Više od polovice žena koje se udaju od 20. do 30. godine svog života su trudne pa je i to najčešći razlog za brak, iako ne bi trebao biti. Za brak nije bitna samo zaljubljenost, bitno je da se partneri dobro poznaju i da su odlučili dijeliti život zajedno, da se slažu, poštuju, cijene i uvažavaju. Brak treba izgraditi i učvrstiti prije dolaska djece. Tek tada postoje dobri izgledi da će brak biti skladan i sretan te da će trajati jer ako su roditelji sretni i djeca će biti sretna. Dijete treba odgajati u dobrom okruženju i ozračju. Žene su za nijansu ozbiljnije i pouzdanije od muškaraca i možda im se čini da su i prije spremnije za brak, ali su još mlade, jako mlade, premlade za brak. O njemu gotovo ništa ne znaju, smatraju ga svetinjom, a u stvari ljubav je sveta, a ne brak. To su dva različita pojma. One su zaljubljene u ljubav, u sam čin vjenčanja, u instituciju braka koji im je odmalena postavljen kao najviši cilj. One ne znaju da je brak kao institucija počeo izumirati i da ga je jako teško održati. Da je bitan sadržaj, a ne forma.
Scenarij je sljedeći:

Ona je najsretnija osoba na svijetu. O takvom romantičnom vjenčanju mašta od kad zna za sebe. Udaje se u bijeloj vjenčanici iz snova za čovjeka svog života. Kunu se na vječnu vjernost i ljubav. Bajka. On je zaljubljeno gleda. Ova prelijepa žena je njegova žena. Bit će divna supruga i najbolja majka, zna to. Ispunio je svoja i tuđa očekivanja. Oženio se.

Nakon godinu ili dvije braka, situacija je nešto drugačija. Možda su ipak ušli u brak s prevelikim očekivanjima, ali bez znanja i iskustva koji su neophodni za održavanje braka, a odmah je došlo i dijete. On je dobio što je htio, ali nažalost to mu ipak nije dovoljno za potpunu sreću jer nije proživio i prošao gotovo ništa. Interesira ga sve i svašta, naravno izvan kuće, sve mu je zanimljivije od onoga što ima doma. Luda mladenačka zaljubljenost popušta i bezbrižnost nestaje pred prvim životnim problemima i preprekama, pred obavezama koje donosi obiteljski život, žena i djeca. Za njih još nije dovoljno zreo. Nije spreman. Nezadovoljstvo i ogorčenost kompenzira čestim izlascima i provodima.

Žena, ustvari još djevojka, polako shvaća da brak nije ispunio njezina očekivanja i nadanja. Biti brižna majka, divna supruga, uvijek spremna ljubavnica, ujedno savršena domaćica, kuharica i spremačica, a u isto vrijeme dotjerana i elegantna žena koja drži do sebe i gradi svoju karijeru za što se uostalom i školovala i što naravno želi, jako je teško – priznaje. Sretna je ako ima pomoć – mamu, baku, dadilju, spremačicu jer tada je ipak lakše. No…
Scenarij 1.: Ona očekuje ljubav, pažnju i podršku svog supruga, ali je ne dobiva. Umjesto toga osjeća se umorno, usamljeno, zapostavljeno i depresivno. Više se ne smije. U bračni život uvlači se napetost. I prepirke. I zamjeranja. I kritiziranja. Ona uviđa nejednakost spolova u braku i to joj smeta, ne želi takvu asimetričnu podjelu poslova. Uviđa da imaju različite životne stavove, običaje i navike te da su previše različiti. S gorčinom počinje žaliti što se udala za njega. Shvaća da nisu jedno za drugo i odlučuje se na velik korak – odlazi. Iako proživljava traumu zbog bračnog neuspjeha i nije joj svejedno, dovoljno je jaka i ide dalje u život (na njenu sreću). On je depresivan iako se smije i to ne pokazuje na van, ne želi priznati kajanje i neuspjeh te što prije s više ili manje gorčine uplovljava u sljedeću vezu, u sljedeći brak, kako bi što prije prebrodio i zaboravio te prvu ženu zamijenio drugom, onom koja će ga razumjeti.
Scenarij 2.: Ona ostaje i opstaje u takvom iluzornom braku daljnjih nekoliko godina. Kaže zbog djece (iako time djeci čini daleko veću štetu nego korist), okoline (nebitno), obitelji (nebitno)… Djeca rastu, on ima brak (čitaj „okvir“) i život izvan njega, ona se jako trudi održati bračni privid. Djeci je i mama i tata, podredila im je sebe cijelu, preuzela sve obaveze, umorna je i nema vremena za sebe. Da, istinski uživa u djeci, obožava ih, ali nije sretna u braku, a to ne želi priznati ni pokazati nikome jer još ga voli. U ime ljubavi šuti, trpi i čeka. Nada se da će se promijeniti, još je mlad, naučit će, shvatit će. 
5.-20. godina braka
Kažu da je sedma godina braka najkritičnija, ali novije statistike pokazuju da je to ipak četrnaesta. Ljubav se pod teretom problema, ekonomske krize, obaveza i svakodnevnice jednostavno potroši, partneri se prestaju truditi, svađaju se sve češće, nestaje ljubaznosti i nježnosti, brak puca po šavovima. Iako su sad u punoj snazi, zreliji, mudriji i razumniji, rastaju se kako najčešće kažu „zbog neslaganja naravi“, iako ima tu svega i svačega, raznih ovisnosti, zlostavljanja, varanja… U pravilu češće žene ostavljaju muževe. One su neovisne, uspješne, hraniteljice obitelji, često čak i uspješnije od njih, i zahtijevaju jednak tretman kao i muškarci. Sve što je dozvoljeno njemu, dozvoljeno je i njoj. U sve većem nerazumijevanju i nepoštovanju želja i potreba, žene odlaze bez puno pompe, hrabro i odlučno. Muškarci više varaju žene, ali ne odlaze. Rijetko koji zbog ljubavnice ostavlja ženu.
Nakon 20-ak godina braka opstaju oni uporniji. Jeli to ljubav ili navika, strah od samoće ili promijene, ovisi o tome što je ostalo. Jesu li pale teške riječi nakon kojih nema povratka ili je ipak ostalo barem poštovanje? Većina upornih postaje ravnodušna, a to je za brak najgore. Neki se toliko naviknu na brak bez ljubavi da gube nadu da će se išta promijeniti. I ne mijenjaju. Imaju aktivan socijalni život, druže se s prijateljima, izlaze, na van izgledaju kao savršen par. Unutar svojih zidina i ne komuniciraju previše, dosadno im je. Ne vode ljubav. Najčešće spavaju u odvojenim sobama. Ali oni ne odustaju od braka. Ne znaju ni kamo bi krenuli… Mire se s njim. Nesretni su, ali se pretvaraju da su sretni. Brak im je utočište, utvrda, kakva – takva, ali utvrda. U braku se osjećaju zaštićeno, sigurno. Imaju svoju dnevnu rutinu, poznate rituale, svakodnevnica im je posložena i raspoređena baš kako treba. Na van. Ono što je dobro, pronalaze prostor za sebe, imaju svoje hobije (ispušne ventile) kojih se čvrsto drže jer im takvo zadovoljstvo kompenzira barem dio istrošene ljubavi.
Od onih koji bi ipak nešto mijenjali, obrnuto od očekivanja da ljudi koji su toliko dugo u braku ne žele promijene bilo koje vrste i da su se uljuljuškali u takvoj kolotečini, baš naprotiv, ako odlaze, opet najčešće odlaze žene. Kojima je dosta ljubavi koja se istopila i iščezla, kompenzacije ljubavi, lažnog i nezdravog bračnog okvira, života kakav u stvari ne žele živjeti. Dosta im je tolerancije i strpljenja, odlaze bez nekog novog na obzoru. Traže svoj mir. Više ih nije briga ni za djecu koja su odrasla, ni za okolinu, ni za obitelj. Žene su nikad jače i sigurnije u sebe te obzirom na godine, žele okusiti sve ono za što misle da su propustile u ime ljubavi.
Naravno, postoje i scenariji kada muževi ostavljaju žene, najčešće zbog mlađih, nadajući se kako će na taj način ponovo proživjeli novu mladost i produžiti svoju muškost. Dobiti novu priliku. Za novu sreću, za novu ljubav. Ona im je nova "slamka spasa" za opstanak. Često ponovo dobiju i djecu te ponavljaju onaj scenarij od prije dvadeset godina… Opet sve u ime ljubavi.
30 godina braka i više…
Nevjerojatno, ali mnogi odlučuju nakon dugih 30-ak godina braka jedno drugome okrenuti leđa. Iako se čini da su u previsokim i preteškim godinama za novi početak, sve je više rastava takvih dugovječnih parova. Izgleda da je strah od smrti i strah od neispunjenja nekih dotad skrivenih životnih želja ipak veća od ljubavi.
No, postoje i oni koji sretni ostare zajedno...

U ime ljubavi
U ime ljubavi

Ima li ljepše slike od dvoje ljudi u zrelim godinama koji se još uvijek obasipaju ljubavlju? Koji se šetaju držeći se za ruke? Koji se gledaju još uvijek istim žarom. Koji se smiju zajedno. Koji šute zajedno. On joj nosi torbu. I pridržava kaput. I otvara vrata. I dalje joj govori da je voli i da mu je lijepa. Zove je "boginjo moja"...           Zar takva LJUBAV nije poanta života?
Svoju intimu i dalje svakodnevno zalijevaju, njeguju i čuvaju. Jedno drugome su apsolutno posvećeni. Jedno drugome su inspiracija i bezuvjetna podrška.
On zna što nju raduje, ona zna što on voli, njihova svakodnevnica, nekad je lakša, nekad teža, ali je prekrasna. Jednostavna. Samo njihova. On zna da mu je ONA smisao života. On zna da je ONA sve što mu treba. On zna da je ONA njegova LJUBAV. Ona zna da je ON voli. Ona zna da ON njezin anđeo čuvar. Ona zna da je ON LJUBAV njezinog života.
Tako bi barem trebalo biti. U ime ljubavi.


Slični članci: