Selfie u crvenom: Ne budi šupak

Selfie u crvenom by Valerija Đurđević

Valerija Đurđević, uspješna je poduzetnica koja stoji iza projekata poput hvalevrijednog Dislajkaj mržnju, autorica je zanimljivih knjiga Kako preživjeti prekid, a da se ne preselite u septičku jamu i Preko posla do kreveta, a piše i tekstove pjesama za domaće izvođače.

Doris Pinčić Rogoznica sa suprugom Borisom Rogoznicom

Čak i da ne čitate tiskane medije (poput mene), već ste isključivo fan internetskih servisa informiranja, ako se kod nas vijesti bilo kakvog karaktera mogu nazivati informativne, do većine vas ovih je dana stigla sljedeća vijest: "Doris Pinčić izvrijeđali na festivalu tolerancije".

E sad, ako ste iskusni stanovnik naše smiješne državice Apsurdistan, onda vam je jasno da naslov ima samo dva cilja: zaraditi vašu pažnju i prisiliti vas da kliknete na članak ne bi li ste saznali grozomoran sadržaj tog nemilog incidenta! Dobar dio vas, pod utjecajem one tamne strane koja čući u svakome od nas, zapravo jedva čeka pročitati užasne uvrede i odvratnosti koje su se dogodile popularnoj glumici. Ne želite osobno glumici ništa loše, već se želite šokirati, umirete od želje doznati da su ljudi još jadniji (ili bih trebala reći jalniji) u svojim ispadima nego što su bili prošle godine. Silno se želite vlastitim očima još jednom uvjeriti u činjenicu da je čovjek tako nepatvoreno pokvareni soj ljudske vrste, kako bi ta spoznaja nastavila neugodno odjekivati u vama još narednih nekoliko dana.

Međutim, kad ste kliknuli na članak, saznali ste da je mlada glumica, u sklopu Festivala tolerancije, na svoje javno izlaganje povela svog jednogodišnjeg sinčića te da joj je jedna nezadovoljna posjetiteljica iz publike dobacila dvije rečenice u stilu: "Niste mogli ostaviti dijete doma, kaj hoćete biti u centru pažnje? Smeta mi (dijete op.a.), mislim da to nije normalno.". Dakle, budimo realni, nisu je masovno izvrijeđali, izviždali, bacali voće i povrće na nju ili zalili kantom izmeta Bog sačuvaj, ali sigurna sam da je osjećaj nepravde i uvrede bio prilično sličan. Ovdje se, kako doznajemo, radilo o jednoj ženskoj osobi koja je uputila neprimjerene objede na račun glumice s djetetom u naručju na pozornici. To je ono što piše u članku, pazite, ne tvrdim da znam činjenice obzirom da su one tako rijetko zaista prisutne u sadržajima članaka ovakvog tipa.

Uglavnom, ono što je mene zaintrigiralo jesu komentari na članke na raznim portalima koji su tu vijest prenijeli te komentari na Facebooku. Zapravo me više ovi s Facebooka "vesele" jer bude svega; staro, mlado, pod punim imenom i prezimenom ili pak pod lažnjakom, a jedino zajedničko svima njima jest da izražavaju svoje mišljenje, ili ako ćemo iskreno, govore i pišu "svoju istinu". Složit ćemo se da svatko ima pravo na svoje mišljenje, kao što kaže jedna mudra: "Opinion is like an asshole, everybody has it.". I to je ok. Jedino nisam sigurna koliko sami ispadamo šupci razmahujući se svojim vrlim mišljenjem koje imamo o svemu, posebno Apsurdistanci, oni se miješaju kao svekrva, u SVE! Osobno sam se uvjerila, vodeći svoju malu amatersku, neovisnu i dakako nepristranu statistiku, da su većina "mišljenika" zapravo šupci i da od toga ne mogu nikako pobjeći makar virili iz vlastite guzice. Ali to nije poanta, svi smo mi barem jednom bili šupci u životu. Poanta je ono što me zažuljalo u ovoj priči, a to je da ljudi OBOŽAVAJU suditi druge ljude. Mediokriteti, skorojevići, neafirmirane osobe, laici, dokoličari, ljenguze i sl. uvijek imaju najviše toga za reći ne bi li osudili drugu osobu. O ženskim aždajama odnosno "frenemies" da ne pričam. Bogu hvala pa postoji i muški rod jer bi pod paskom žena ova planeta došla svom nemilom kraju prije ohoho godina. Kažem ohoho jer mi se ne da googlat točno vrijeme od kad datira suvremeni homo sapiens, a ne da mi se ni pravit pametna napamet, za to imamo naše političare. Kad malo bolje razmislim, meni se puno toga ne da :) Ah well, valjda jer je vikend pred nama.

Vratimo se na temu. Ono što me boli ljudi moji, jest lakoća kojom jedni druge sudite, pri tome ne znajući ništa o suđeniku i suđenoj situaciji. Mislite da je članak objektivan i mjerodavan? Naravno da nije. Svaka osoba koja se tijekom tog događaja nalazila u kinu Europa formirala je svoje mišljenje i svoj doživljaj te situacije. Upamtite, nema dvije osobe na svijetu koje vide i doživljavaju istu situaciju na identičan način. Svi dolazimo iz različitih okruženja, imamo različite uvjete odrastanja, okolinu, prilike i neprilike, babe, dede, prolaznike, kvragu moj stariji brat i ja smo odrasli kakti u istim uvjetima, ali smo potpuno, ali POTPUNO različite osobe koje različito percipiraju svijet oko sebe. Mi se ne možemo složit oko toga je li nebo svijetlo ili tamnoplavo. "Svijetloplavo, naravno." - progovara šupak iz mene. I dok tako razmišljam o slučaju "Doris Pinčić povela dijete na posao", ne mogu se oteti dojmu da je tuga najsnažnija emocija koju osjećam. Iskreno me rastužuje svijet u kojem sam prisiljena živjeti, iako često odbijam igrati prema njegovim pravilima. Isus je davno rekao: "Sudite, i bit će vam suđeno.", ali ljudi, prokleti kakvi jesu, jednostavno su preslabi. Ne mogu si pomoći. Nisu osjetili dovoljno roditeljske ljubavi u djetinjstvu. Nisu se oformili kao zdrave integrirane ličnosti. Nisu ostvarili svoje najluđe snove, ma niti petinu svojih potencijala. Tužna sam, ali da budem do kraja iskrena, i ljuta zbog toga. Ljuta sam što većina ljudi ne može postupiti drukčije jer ne znaju drukčije i nitko ih tome nije naučio. Fail prošle generacije, fail on you!

Nisam ovaj tekst napisala da bih silovala svoje mišljenje, daleko od toga. Činjenica da je jedna hrvatska glumica povela dijete na gostovanje na nekom festivalu za mene nije ni loša ni dobra. To što je ona držala sina u naručju na pozornici, to je samo činjenica, to je tako. To ne znači da je to dobro ili loše. Mi ne znamo zašto bi to moglo biti dobro ili zašto bi to moglo biti loše, kako za nju i njenu obitelj, tako i za nas kao promatrače. Nije naše da sudimo, već samo promatramo, a svoje mišljenje, koje ćemo naravno uvijek imati, da nudimo tek ako:

  1. nas se pita za mišljenje
  2. smo stručni, objektivni i obrazovani za navedenu temu
  3. smo dobronamjerni
  4. ispunjavamo sva tri prethodna kriterija

To što su većina komentatora roditelji, ne daje im za pravo da sude jednu Doris Pinčić i govore rečenice poput: "I ja imam djecu i volim djecu, ali sigurno ne bih svoje dijete vodila na predavanje." Ne daje za pravo ni neroditeljima da govore rečenice poput: "Imati dijete je stvar osobnog izbora, pa ako je netko odlučio imati dijete, drugi ljudi ne bi trebali ispaštati zbog toga.". Ponavljam, nitko nije u pravu, ni jedni ni drugi, jer tko sam ja da sudim i uopće znam tko je u pravu? Mogu se sutra naći u sličnoj situaciji. Ja sam ionako neroditelj i roditelj, javna i privatna osoba, svatko i nitko; i u mom slučaju više sam se puta u životu branila od šupaka nego oni od mene.

I da se razumijemo, iako bi se moglo zaključiti da se svi mi (ne)sretnici na ovoj našoj maloj medijskoj sceni međusobno poznajemo, osobno ne poznajem Doris ali upoznata sam s njenom karijerom i rado pratim njene kolumne. Zapravo, nemam nikakve koristi braniti ženskicu koju nisam u životu vidjela, tim više što je lako moguće da je ona mene već negdje ranije osudila na temelju slike/priče u novinama, a da to nikad nisam saznala. S druge strane, lako je moguće i da je moja tajna obožavateljica. Iskreno, nije me ni briga. Ono što me jedino brine jest ta nepodnošljiva lakoća postojanja šupaka. Bivši Jugoslaveni, ma možete vi i bolje, ha? Ups, ne, ne, pssst! Nisam vas pitala za mišljenje.


Slični članci: