Pravde nema ni na najvećim filmskim festivalima!

| Lifestyle |

Paul Thomas Anderson with team from the Master
The Master premiere, 69th Venice film festival

Jeste li se ikada zapitali na koji način žiriji na najvećim svjetskim filmskim festivalima – Cannes, Berlin, Venecija – funkcioniraju i dijele nagrade? Mislite li da članovi žirija imaju slobodne ruke i da dodjeljuju nagrade kako im se svidi – gadno ste u krivu. Postoje pravila igre kojih se moraju pridržavati zbog čega se vrlo često nagrade dijele na pomalo nepravedan način. Evo o čemu se radi.

Za određena, izvana nametnuta, pravila igre prvi sam puta čitao 1994. godine nakon što je film Quentina Tarantina „Pakleni šund“ osvojio Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu. Tarantino je nakon pobjede dao intervju u kojem je detaljno opisivao što se zbivalo tijekom dodjele nagrada. Zbog svog tada inventivnog načina režiranja filma nadao se da će dobiti nagradu za najboljeg redatelja, ali kada ju je dobio talijanski redatelj Nanni Moretti za film „Dragi dnevniče“, Tarantinu su potonule sve lađe. Tada mu je producent filma Harvey Weinstein rekao „Smiri se, u Cannesu svaki film dobije po jednu nagradu, ako nisi dobio nagradu za najboljeg redatelja niti za najbolji scenarij, preostaje ti nagrada za najbolji film“. Tako je i bilo, a ja sam se tada upitao kakva su to pravila igre po kojima jedan film u pravilu ne smije dobiti nagradu u dvije kategorije, naročito ne ako je dobio nagradu za najbolji film.

Na ovaj tekst ponukali su me događaji na upravo završenom filmskom festivalu u Veneciji. Otkriveno je, naime, da je žiri kojim je predsjedavao poznati redatelj Michael Mann želio čak tri nagrade dodijeliti filmu „The Master“. Radi se o filmu koji govori o nastanku scientologije, kritika ga je u Veneciji digla u nebesa, a žiri mu je htio dati Zlatnog lava za najbolji film,  Paul Thomas Anderson je najbolji redatelj a glumci iz filma Joaquin Phoenix i Philip Seymoure Hoffman dijele nagradu za najboljeg glumca. Tada je, međutim, u priču uskočio umjetnički direktor venecijanskog festivala Alberto Barbera i poručio žiriju da to tako ne ide, da se tri nagrade ne mogu dodijeliti jednom filmu. Žiri je mogao birati – ili će „The Master“ dobiti jednu nagradu, onu za najbolji film, ili će dobiti dvije nagrade, ali ni jedna od te dvije neće biti za najbolji film. Žiri se odlučio na varijantu B, Paul Thomas Anderson i glumci su dobili nagrade, a za najbolji film je proglašen „Pieta“ redatelja Kim-Ki-duka.

Dakle, pravde nema ni na najvećim filmskim festivalima, pa da nabrojimo stoga nekoliko neshvatljivih odluka žirija:

    1. Godine 2010. film „Somewhere“ redateljice Sofije Coppole nepravedno je pobijedio u Veneciji, nagrada je trebala ići filmu „Crni labud“ Darrena Aronofskog, ali predsjednik žirija te je godine bio Quentin Tarantino, bivši dečko Sofie Coppole, kojoj joj se odužio za divne dane ljubavne veze.
    2. Godine 2008. nagradu za najboljeg glumca u Veneciji trebao je dobiti Mickey Rourke za ulogu u filmu „Hrvač“, ali kako je ta nagrada nepravedno otišla u ruke talijanskog glumca Silvija Orlanda, onda je film „Hrvač“, kao kompenzaciju, dobio Zlatnog lava za najbolji film. Te godine u konkurenciji je bio i film „Narednik James“ koji nije dobio ni jednu nagradu, a kasnije je osvojio Oscara za najbolji film.
    3. Godine 2004. u Cannesu je Zlatnu palmu dobio film „Fahrenheit 9/11“, dokumentarac Michaela Moorea. Bilo je to vrijeme loših političkih odnosa Francuske i Amerike pa je žiri dodjelom nagrade ovom kontroverznom dokumentarcu pokazao srednji prst Americi.  Zbog tih okolnosti stradao je film „Oldboy“, remek-djelo korejskog redatelja Park Chan-wooka koji je dobio nagradu žirija iako je trebao pobijediti. Tko je bio predsjednik žirija te godine? Nećete vjerovati – Quentin Tarantino. 
    4. Godinu dana ranije, 2003., u Cannesu je došlo do odstupanja pri dodjeli nagrada jer je Gus van Sant dobio Zlatnu palmu za film „Slon“ ali je dobio i nagradu za najboljeg redatelja. Nikome nije bilo jasno zašto, pogotovo zato jer nagrada za najbolji film nije bila zaslužena. Žiri te godine nije našao za shodno da barem jednu nagradu dodijeli filmu „Mistična rijeka“ Clinta Eastwooda koji je kasnije dobio dva Oscara.  Te godine član žirija bio je Danis Tanović, bosanski redatelj.
    5. Posvetimo se malo i Berlinu,  2003. godine Zlatnog medvjeda dobio je film „In this World“ britanskog redatelja Michaela Winterbottoma koji je dobar film, ali je te godine u konkurenciji bilo i boljih – „Adaptacija“ Spikea Jonzea, „Zbogom Lenjinu“ Wolfganga Beckera, „Heroj“ Zhang Yimoua i „Sati“ Stephena Daldryja. Ali Berlin voli filmove s političkim temama pa se film „In This World“ sjajno uklopio. Uostalom, tri godine kasnije na temelju istih osnova pobijedio je bosanski film „Grbavica“. Novinari su bili prilično šokirani.
      Paul Thomas Anderson with team, Venice film festival
      The Master premiere, 69th Venice film festival