Pas koji laje ne grize

Selfie u crvenom by Valerija Đurđević

Valerija Đurđević, uspješna je poduzetnica koja stoji iza projekata poput hvalevrijednog Dislajkaj mržnju, autorica je zanimljivih knjiga Kako preživjeti prekid, a da se ne preselite u septičku jamu i Preko posla do kreveta, a piše i tekstove pjesama za domaće izvođače.

Strah i ljubav su dvije emocije koje postoje na svijetu, sve ostale emocije rađaju se upravo iz straha i ljubavi, nema trećeg. U svojim dvadesetima sam osvijestila da je tomu tako i da svijet prilično jednostavno funkcionira, samo ga mi ljudi kompliciramo.

Strah je prisutan u mom životu od kad se mogu sjetiti same sebe, da budem fer, prisutna je i ljubav koja je neuništiva, ali strah, kao i svaku negativnu emociju, čovjek snažnije osjeti, a time i pamti. Zato se ja sjećam da sam se oduvijek nečega bojala. Bila sam plašljivo čeljade koje je nekako s godinama pronašlo svoju snagu. Naposljetku, i moje ime znači "ona koja je jaka"; stoga sam uvjerena kako su mi "strašne" stvari bile namijenjene upravo kako bih mogla ostvariti svoj puni potencijal. Neću ovdje otkrivati svoje najveće strahove od straha da se ne ostvare, ali svakako ću podijeliti s vama jednu novost u mom životu. :)

Bostonski terijer Betty
Valerijin bostonski terijer Betty

Volim životinje, posebno pse, kao dijete sam imala dva psa, ali otkad smo počeli živjeti u Zagrebu, spletom nesretnih ratnih okolnosti, tako mi je moja majka uvijek branila imati kućnog ljubimca u stanu. Vjerujem da je to činila iz straha, prvo: iz straha da pas ne zakenja, ne zapiša i ne poždere cijeli stan, uključujući svježe štirkane zavjese i tabletiće po stolovima, komodama i televizoru, drugo: iz straha da ne zavoli tu bespomoćnu životinjicu (dovoljno joj je što se brine za dobrobit troje djece koja, svako na svoj način, priređuju raznorazne pizdarije), treće: iz straha da prepusti kontrolu. Priznajem, i sama sam tako razvila sto strahova kad je riječ o kućnim ljubimcima. Zato sam godinama zazirala od bilo kakvog kontakta sa životinjama, malim i velikim, što su neki ljudi tumačili kao nezainteresiranost, a neki kao strah. Sad kad gledam unazad, mogu samo reći da je isključivo strah dominirao u tom ponašanju. Ipak, već jako dugo promišljam kako je vrijeme da prebrodim jedan od svojeg najvećeg straha, a to je upravo strah od kućnog ljubimca, točnije brige za još jedan život.

Valerija i Betty
Valerija i Betty

Kad je odluka sazrjela, obavijestila sam o tome svog supruga (nakon što smo mjesecima razgovarali o tome), a i stvorili su se bolji uvjeti za peseka obzirom da uskoro selimo u novi stan s vrtom. Tamo će našem malom stvorenju biti divno. Nakon što sam rekla Borisu kakvog psa želim, obzirom da mi se posebno urezao Boston terijer jedne Ivane s kojom sam ljetovala 2008. godine, krenuli smo u potragu. Kontaktirala sam i Ivanu te za manje od dva dana, upravo uz njenu pomoć i preporuku, stigla nam je naša Betty Boop. Predivna Bostonica kojoj je baš danas tri mjeseca, ma prava elegantna gospodična. Kad su javili da je stigla u Zagreb, Boris i ja smo sjeli u auto i krenuli po nju. Ja sam istovremeno bila i uzbuđena i izvan sebe od straha. Dok smo se vozili prema odredištu primopredaje, rečenice poput "Jesam li donijela dobru odluku?!, "Što ako mi to nećemo moći?", "Pa ne znam ništa o štencima?!", svaka strašnija od druge, rojile su mi se po glavi, a grlo mi se stezalo kao da ću se ugušiti svaki tren. Inače, prema knjigama Louise L. Hay, upravo se u grlu nalazi strah od promjene, odnosno otpor koji naš ego ispušta kad god se osjeti ugroženim. Budući da sam svega toga bila svjesna, nisam se dala obeshrabriti.

Kad smo stigli i napokon je ugledali, znala sam da smo upravo dobili novu članicu obitelji. Nakon što je prevalila put od pet sati, mala mišekica je sva drhtala. Kavez za transport u kome se nalazila se tresao, a unutra su zjapila dva mala crna oka iz kojih je sijevao strah. U tom trenu sam shvatila: svi se mi bojimo, pa čak i životinje, ali to ne znači da nas to treba spriječiti da ostvarujemo svoje duboke želje i najluđe snove. Nježno sam položila ruku na kavez i Betty Boop je počela bojažljivo lizati moje prste, pozdravljala me. Osjećala sam se predivno jer sam znala da sam uspjela prevladati veliki strah koji sam nosila skoro čitav život. Vožnja do kuće bila je uzbudljiva, a kad smo stigli nismo se mogli prestati igrati s njom. Legli smo oko dva ujutro, Boris je uspio zaspat, a ja od uzbuđenja nisam oka mogla sklopiti. Jedva sam čekala da je ujutro i djeca i moj mlađi brat upoznaju. Cijeli taj dan još sam bila pod dojmom, a sada, četiri dana poslije, mogu reći da ona stara izreka "tresla se brda, rodio se miš" itekako ima istine. Imamo tendenciju zamišljati najgore scenarije, u strahu imamo velike oči, ali srce puno ljubavi je ipak veće. Zato sam ponosna što sam pobijedila samu sebe i što svi sada možemo uživati u našem malom klupku ljubavi. A što je mama na sve to rekla? Ah, možete pogađati: ne pada joj na pamet da je ikad pričuva niti šeta, i potpuno smo sišli s pameti kaj smo je kupili! Haha, već vidim kako za mjesec, dva dana kuha ručak za Betty, zove na mobitel samo da čuje kako je i kupuje joj oblekice za zimu. Pas koji laje, zaista ne grize.


Slični članci: