Pas, djevojčica i puder

Selfie u crvenom by Valerija Đurđević

Valerija Đurđević, uspješna je poduzetnica koja stoji iza projekata poput hvalevrijednog Dislajkaj mržnju, autorica je zanimljivih knjiga Kako preživjeti prekid, a da se ne preselite u septičku jamu i Preko posla do kreveta, a piše i tekstove pjesama za domaće izvođače.

Kolumna "Pas, djevojčica i puder"Kolumna "Pas, djevojčica i puder"
Kolumna "Pas, djevojčica i puder"

9:00 h 

Otvaram oči i gledam u namreškano lice svog supruga. Razmišljam si kako je sladak, izgleda kao neki pas, oči su mu stisnute, pomalo kineske. Zapravo, izgleda kao najslađi kineski pas! Ljubim ga po glavi i grickam mu uho, svejedno koje, s oba sam opsjednuta. Razvlačenje po krevetu traje poduže, ovisno o tome koliko vremena imamo prije negoli stvarno moramo na posao. Glasno se smijemo. Obavezno mu nategnem bokserice i viknem wedgie kad god se pokuša ustati iz kreveta. Neću posebno objašnjavati wedgie potez, moja generacija dobro zna što to znači, a oni koji ne znaju, za vas je Urban dictionary kao stvoren.

9:15 h 

Dok se ja još stapam s krevetom i provjeravam mailove, muž smišlja načine kako će me izvući iz njega. Često koristi tri taktike. Prva je da napravi moje omiljeno jelo za jutro (sad bi on rekao: ako uopće postoji takvo), servira ga na stolu, lijepo aranžira te pripremi omiljeni sok. Time me potpuno oduševi pa se smilujem i ustanem jer se čovjek toliko potrudio. Druga taktika je puno suptilnija; napravi najgori mogući doručak ikad i k tome ga donese u krevet pa poželim iskočit odmah i zarit mu zube u vrat. Srećom to se rijetko događa jer imam posla s posljednjim romantikom. Treća taktika je svima omiljena pa to ne moram posebno objašnjavati, samo što oboje poslije budemo gladni pa time ustajem htjela - nehtjela.

9:45 h 

Krajnje vrijeme je da operem zube, umijem se i dođem k sebi. Nakon toga slijedi omiljeni dio jutarnjeg rituala: make up. Budući da mi mama redovno čita kolumnu, morati ću slagati da sam se počela šminkati na prvoj godini faksa, ali dobro, svi znamo da klinke puno ranije počinju eksperimentirati s puderima, rumenilima, maskarama, olovkama, ruževima, sjajilima i tuševima za oči (posebno tuševima za oči koje ponekad shvaćaju kao temperu pa izgledaju kao jebeni rakuni na LSD-u). Brat bratu, šminkati sam se počela tamo negdje s 14, 15 godina. To su bile posebne procedure, ujutro nenašminkana u školu, na putu do škole tajno šminkanje sa svojim frendicama Katicom i Željkom, stavljanje plavog sjenila na oči, tone maskare i naravno neizostavni crveni ruž. Taj me ruž prati i dan danas, samo u mnogo boljoj kombinaciji, barem si tako utvaram. Tijekom nastave profesori nas poprijeko gledaju, neki se usude komentirati da izgledamo kao nakaze iz cirkusa, a neki nas odluče ignorirati. Sve skupa nas to jako zabavlja. Tako je malo potrebno za sreću u sedmom razredu! Po povratku iz škole opet ista procedura. Blazinice, mlijeko za skidanje šminke i udri sestro. Kući dolazi jedna obična djevojčica iz susjedstva, lice kao bebina guza. Saznala je mama brzo naše tajne planove, ili se samo sjetila kako se i sama jednom tajno šminkala, pa je mi je ponekad znala progledati kroz prste, ili bolje rečeno namazane trepavice. No dobro, sad kad smo utvrdili koliko se godina šminkam, mogu slobodno reći da više od polovice života ne mogu pronaći odgovarajuću nijansu pudera. PETNAEST godina. Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset, jedanaest, dvanaest, trinaest, četrnaest, petnaest dugih godina ja sam bacala tisuće kuna na raznorazne proizvođače. Bila sam blijeda kao krpa, smeđa kao faraon, narančasta kao Barbie, ali i zacementirana kao cajkuše u noćnom izlasku. Sve to dugovala sam neiskustvu, naivnosti ili lijenosti. Godine su prolazile, a ja sam uvijek nalazila novi puder koji bih proglasila novim omiljenim. Čak i kad bih pronašla odgovarajuću nijansu koja bi komplimentirala mojem tenu, kasnije bih na fotografijama shvatila da se baš i ne reflektira najbolje. I opet bih se vratila na početak. Mislila sam da sam taj začarani krug prekinula prošle godine kada sam napokon našla savršenu nijansu i teksturu pudera. Kupila sam odmah 3 kutijice, a što se ubrzo dogodilo? Dobila sam alergijsku reakciju upravo na taj faking puder! Sad mi je stvarno bilo dosta! Mjesečno bacim i do 500 kn na nekoliko različitih pudera od nekoliko različitih proizvođača i ni sa jednim nisam 100% zadovoljna. Neki dobro odigraju svoju ulogu, ali samo u određenim situacijama, a neke moram međusobno miješati da bih postigla ono što želim, a to je prozračnost, nježnost i prirodnost. No, dosta je bilo izgovora i za mene i za pudere.

9:50 h 

Dok sam tako hodala hodnikom prošlosti, odlučila sam objaviti rat svim BB, CC i DD kremama i glupostima koji se puderom zovu! Zaključila sam kako je možda moj rat s puderom zapravo moj trenutak konačnog odrastanja. Hej, ipak imam 30 godina i možda je vrijeme da se prestanem "oblačiti na dječjem odjelu". Sutra ujutro idem u parfumeriju sa skupim, kvalitetnim puderima i prepustiti ću se tetama da mi pomognu u odabiru nijanse, teksture i boje. Kvragu dat ću i tih 500 kuna za jedan jedini puder ako će me to spasiti daljnjih kemijanja za dnevne i noćne izlaske.

10:00 h 

Sjedam u auto zadovoljna svojom novom odlukom i odlazim put radnih obaveza. Treba zaraditi tih 500 kuna.

22:00 h 

Nakon napornog i nadasve produktivnog radnog dana u kojem sam još bolje naučila govoriti francuski, napokon sam kod kuće. Prvo što volim učiniti je skinuti sve sebe, to uključuje obuću, odjeću i naravno šminku. U zadnje vrijeme prakticiram simultano tuširanje i skidanje šminke pa tako dok mi muž dodaje blazinice govorim o svom zaključku kako sam pravo dijete što se pudera tiče i da sutra idem u rat. On se smije i zaključuje da sam napokon odrasla, a zna koliko to dugo odbijam. Nema mi dosadnije osobe od odrasle osobe, zato je i dalje najbolji poklon za mene plišana životinjica, imam ih cijelo more!

01:00 h 

Muž me nagovara da idemo spavati i da se ostavim svega što radim (pišem knjigu, pišem pjesme, čitam vijesti, slušam glazbu, surfam netom, kuham kasnu večeru, plešem dok kuham i sl.). Kad me napokon dovuče do kreveta i omota se oko mene kao hobotnica, napokon se opuštam. Okrećem se prema njemu i opet ga grizem, ovaj puta po cijelom tijelu i licu, i naravno ušima. Čovjek će izludit sa mnom, najveći mu je strah da će jedan dan ostati bez uha, a ja mu stalno govorim kako to i nije neki big deal jer će tada sigurno postati svjetski poznati jednouhi glazbenik. Može si i promijenit ime u Eric One Ear Destler. Zvuči obećavajuće. Još kad se našminkam s novim puderom i krenem s njim na crvene holivudske tepihe, neće nam ni ravnica biti dovoljno ravna. Držim nam oboma fige. Puderu, vidimo se sutra.


Slični članci: