Miro Par: "Obračun u Đorđićevoj"

Dopisnik iz centra - Miro Par

Neponovljivi Miro Par eksluzivan je Dopisnik iz centra za Wall.hr portal u kojem donosi zanimljive crtice iz centra Zagreba. Ako se pitate tko je točno Miro Par, ostaviti ćemo vas i dalje u neznanju.

Dvoboj

Navodno, ja sam totalni idiot. Klasični kreten. Uz to sam još i ljudsko smeće, primitivac te neodgojeni balavac. Barem me je tako, pa i još gore, neki dan nazvalo najmanje desetak ljudi unutar tri minute koje sam sa sva četiri upaljena žmigavca proveo zaustavljen uz rub ceste u Đorđićevoj ulici.

Naravno da ta moja radnja nije dozvoljena, niti bi se trebala pretjerano tolerirati, ali u svoju obranu moram reći da sam stajao poprilično daleko od križanja, prometa skoro i da nije bilo te sam bio toliko primaknut uz rub da su me komotno mogli zaobići i polaznici tek trećeg sata vožnje u nekoj auto školi...

"Pa i Žak Houdek bi prošao...", rekao sam jednom od onih koji su odlučili svoje nezadovoljstvo izraziti sjedanjem na trubu.

Unatoč tomu, nervozni vozači koji su se kretali Đorđićevom te pokoji slučajni prolaznik i zainteresirani penzioner s prozora, nisu me uopće štedjeli. Dobio sam više negativnih komentara na svoje zaustavljanje nego što ih na nekom portalu dobije članak o "gay brakovima", "nacionalnim manjinama" ili, štajaznam, "Tini Katanić". Odakle, zapitao sam se, dolazi tolika količina mržnje koja ljude dovodi do takvog bjesnila da se čak i u stvarnom životu ponašaju i, nota bene, izražavaju, kao što to čine u septičkim jamama ispod članaka na Internetu zapravo predviđenim za komentiranje nekog autorskog teksta? Što to ima, rekle su i Gazde davno, u ljudima tužno?

Osim u Đorđićevoj, to se dakako događa i na bankovnim šalterima, u pošti, redu na Konzumovoj blagajni i sličnim mjestima s nultom stopom tolerancije spram drugih homosapiensa, a netko tko je barem jedanput gledao izravan prijenos sjednice Sabora RH ili, recimo, kako se u javnosti izražava izvršni dopredsjednik našeg deseterostrukog prvaka države i ovogodišnjeg osvajača kupa kada mu neki "austrijski zločinac" dosudi upitan jedanaesterac, ne treba se previše čuditi što se ljudi u nekim svakodnevnim životnim situacijama ponašaju poput divljaka...

Nedavno sam, eto, bio na malonogometnoj utakmici jedne srednjoškolske ekipe koju trenira moj prijatelj Marcel. Roditelji koji su došli gledati svoju petnaestogodišnju djecu, sa sučevim znakom za početni udarac na utakmici, započeli su sa vrijeđanjem istog.

"Sudac kretenu...", vikali su u pauzama između dva gutljaja mlake Žuje te još nešto prosto što se rimuje uz njegovu "ženu", ali nije primjereno za napisati na ovako uglednom portalu kao što je Wall.hr.

Vrijeđali su, naravno, i protivničke igrače - te "balave pubertetlije" i "tetkice" kako su ih nazivali - ali i Marcela. Mome prijatelju, inače duši od čovjeka, upućeno je u prvih 45 minuta utakmice toliko gnjusnih povika na račun njegove kovrčave frizure da je u drugom poluvremenu stavio kapu na glavu, a s obzirom da je atmosfera i do kraja utakmice bila kao u HBO-ovoj seriji "Igra Prijestolja" te se krv i rat osjetila u zraku - mogao je komotno staviti i šljem!

Pristojne ljude, pomislio sam gledajući kako se ovi krvoločni roditelji ponašaju na srednjoškolskoj malonogometnoj utakmici, sresti češ rjeđe nego one koji tečno govore latinski, a strpljenje im je, nažalost, kraće i od Barceloninog dodavanja...

Prije je, čini mi se, sve to bilo drukčije. Kada se čovjek u nekim prošlim, gospodskim vremenima nije slagao s nečijim ponašanjem, odjenuo bi se elegantno, stavio šešir i leptir mašnu, poslao svog pomoćnika s rukom napisanim pismom da zamoli onoga sa čijim ponašanjem nije bio zadovoljan, da se – kao ljudi - iduće jutro, u zoru, negdje nađu kako bi uz pomoć revolvera i mačeva riješili svoj nesporazum. Tu i tamo bi, naravno, netko smrtno stradao, ali i onda bi to učinio mirno i dostojanstveno te nikoga ne bi pri tome previše nervirao... Nažalost, to bi danas bilo prosto nemoguće jer, osim što nemam asistenta koji bi nekoga od vozača koji su me neki dan u Đorđićevoj nazvali "retardusom"(bilo je i toga), našao na Facebooku i izazvao ga na dvoboj, morali bi pronaći i neko mjesto gdje ujutro nema onih "Nordic Walkera" koji sa skijaškim štapovima u rukama brzo hodaju ili, štajaznam, joggiraju. A, trebali bi i pronaći neki termin koji nam obojici odgovara, što u ovo užurbano vrijeme, vjerujte mi, nije ni malo lako.

"Čak i kada bih to želio...", podviknuo sam još tada u Đorđićevoj, "jednostavno nemam vremena da se brinem još i za svoju čast".

Moram, jebat ga, napraviti obračun poreza...

Ti dvoboji dakako, ni prije nisu bili baš tako jednostavni za organizirati kao što sam ih prikazao, ali sam povod zbog kojega su ljudi bili spremni međusobno si raznijeti glave, morao je biti takav da bi svatko dva puta razmislio prije no što bi izrekao neku uvredu. Činjenica da bi ti zbog toga netko mogao mačem probiti srce, složiti ćete se, itekako poziva na suzdržanost.

Elem, kada bi još uvijek postojala ta mogućnost, mogao bih još dan danas biti parkiran uz rub Đorđićeve jer to nije ni približno dovoljan razlog za dvoboj, ali kako su to u jednom trenutku naše povijesti proglasili neciviliziranim i nekulturnim (da ne kažem barbarskim), sada svaki kreten i totalni idoti - svaki izrod majke prirode koji je tada prošao Đorđićevom - može na najvulgarniji mogući način izraziti svoje glupo mišljenje o mome zaustavljanu.

To je, bezbeli, mnogo civiliziranije...


Slični članci: